Celestin Medović: razlika između inačica

|slika = Mato Celestin Medović, spomenik u Kuni.01520.JPG

|rođenje = [[17. studenogstudenoga]] [[1857.]]

|nacionalnost = [[Hrvati|Hrvat]]

|utjecali = [[Vlaho Bukovac]]

'''Mato Celestin Medović''' ([[Kuna (Pelješac)|Kuna]] na [[Pelješac|Pelješcu]], [[17. studenogstudenoga]] [[1857.]] - [[Sarajevo]], [[20. siječnja]] [[1920.]]), bio je [[Hrvatska|hrvatski]] [[slikar]].

Jedan je od najvažnijih protagonista hrvatske slikarske scene druge polovinepolovice [[19. stoljeće|19. stoljeća]] i početka [[20. stoljeće|20. stoljeća]]. Zapažen uspjeh postigao je u žanru historijskih kompozicija, a iako je svoj izraz pronašao u različitim slikarskim vrstama, značajno je doprinio afirmaciji pejzaža u hrvatskome slikarstvu.

Mato Celestin Medović rođen je 17. siječnja 1857. godine u Kuni na [[Pelješac|Pelješcu]] u brojnoj težačkoj obitelji. Školovao se u [[Franjevački red|franjevačkom]] samostanu u Kuni uz crkvu posvećenu Gospi od Loreta nazvanu Delorita. Gvardijan o. Paulin Majčica i samostan odigrali su važnu ulogu u njegovu ranu obrazovanju. Uz pomoć fratra o. Pacifika Radojevića 1868. napušta Kunu i odlazi u samostan male braće u Dubrovniku. Nakon promjene imena u Peregrin (19731873.), Mato Medović položio je zavjet (19791879.), preuzima novo ime i postaje Mato Celestin Medović. Daljnje mu je školovanje, 1879. godine, osigurao Bernardo del Vago da Portogruaro, General franjevačkog reda iz [[Rim|Rima]], kad je posjetio dubrovački samostan i amateru-umjetniku Medoviću obećao daljnju naobrazbu u Rimu. Djela amaterskog razdoblja nisu očuvana u velikom broju. Poznato je da je u tom razdoblju ostvaruje Portret fra Pavla Ljubova, oltarne pale iz franjevačke crkve u Slanom (Sv. Obitelj), iz Delorite u Kuni (Madona sa sv. Nikolom i sv. Spiridonom) i ona iz Privorja u Konavlima (Uzašašće Marijino). Godine 1880. Umjetnik se priprema za putovanje u Italiju koje će, iako neće izravno obilježiti njegov slikarski opus, imati utjecaj na kasnije odluke u formiranju vlastitog umjetničkog diskurzadiskursa.

Odlikom Generala Bernardina del Portogruara Medović 1880. godine dolazi u [[Rim]]. U nedostatku prostora u franjevačkim samostanima smještaju ga u onaj irskih fratara; Coleggio di san'Isidoro. S. Isidoro poznato je sjedište [[Nazarenci|nazarenaca]] u [[Italija|Italiji]] među kojima se nalazi i Medovićev učitelj Lodovico Seitz. Lodovico Seitz u tom je periodurazdoblju s ocem Alexandrom Maximilianom radio [[Freska|freske]] u [[Đakovačka katedrala|Đakovačkoj katedrali]] za [[Josip Juraj Strossmayer|J.J.Josipa Jurja Strossmayera]] što je značilo da će Medović tri mjeseca čekati svog učitelja. Premda Seitz nije izvršio utjecaj na samog umjetnika, upoznao je Medovića s tehnikom fresko slikarstva koju su nazarenci obnovili. Medović napušta Rim zbog zabrane pohađanja državne Akademije na kojoj se slika prema živim modelima. Nezadovoljan, umjetnik traži pomoć drugog učitelja Giuseppea Grandija koji radi u duhu [[Akademizam|akademizma]]. Utjecaj Grandija i novoga slobodnijeg načina slikanja te bogatijega kolorita, Medović ostvaruje djelo ''Za sprovodom'' (1882.) nazvano još ''Hodie mihi-cras tibi'' pohvaljenu na Međunarodnoj proljetnoj izložbi u Rimu 1882. godine. Zbog pohvala učitelja Grandija i nešto manje Seitza, General da Portogruaro poslao je Medovića na studijsko putovanje u [[Assisi]] i [[Firenza|Firenzu]] kako bi se upoznao s radom starih majstora. Sljedećih pet mjeseci Medović provodi u Fucecchiju, gradiću u dolini Arna. Na poziv Tita Marconcinija Medović pomaže pri restauraciji slika kapele Delle cinque vie. Radio je na obnavljanu slika Križnog puta, ali je ostvario i originale poput slike Madonne, kopije poznate freske iz kapele Madonne della Misericordia, te sliku Mater amabilis namijenjenu za kor. Uz samu kapelu nalazi se franjevački samostan i samostanska crkva La vergine čiju će ogoljenu fasadu, nakon kratkog boravka u Rimu, 1883. godine oslikati Medović.

Na nagovor poznanika Medović odlazi u Firenzu gdje se školuje kod Antonia Ciserija. U djelu ''Mrtva priroda'' (1884-86.), napravljenom u duhu talijanskoga narativnog realizma, vidljiv je Ciserijev utjecaj. U tom razdoblju nastaju brojni portreti poput ''Portreta Vinka Draganje'' (1883.), ''Lukea Waddinga'', ''Don Jurja Pulića'' i ''Portret pape Leona XIII.'' Nakon kratkog „izleta“ u [[Faenza|Faenzu]] 1884. godine Medović se nezadovoljan vraća u Rim. Iste je godine na proljetnoj međunarodnoj izložbi izložio djelo ''Super flumina Babylonis'' kao rezultat rada u Ciserijevoj školi. Uz slike za Chiostro spagnolo u S. Isidoru okušao se i u grafičkom mediju radeći [[Bakropis|bakropise]] Glavu [[Sv. Juraj|sv. Jurja]] i Glavu [[Sv. Franjo Asiški|sv. Franje]]. General franjevačkog reda, zbog određenih pritužbi, odlučio se 1886. Godinegodine Medovića pozvati natrag u [[Dubrovnik]].

U [[Dubrovnik|Dubrovniku]] se umjetnik posvetio sakralnim djelima poput djela ''Isus pada pod križem'' za kapelu dubrovačke bolnice, a za samostan slika oltarnu palu ''Sv. Franjo klanja se križu''. Među portretima ovog razdoblja vrsnoćom se ističe ''Portret gđice pl. B (Ike Bizzaro)'' (1887.). Zamijetivši talent mladog umjetnika, [[Franjo Rački|Drdr. Franjo Rački]], naručitelj Medovićeve replike Portreta [[Ruđer Bošković|Rugjera Boškovića]], Medovića „izvlači“ iz anonimnosti. U [[Zagreb|Zagrebu]] 1887. godine održana je mala komorna Izložba slika Celestina Medovića u [[Strossmayerova galerija starih majstora|Strossmayerovoj galeriji]] u Zagrebu na kojoj je predstavljeno pet njegovih radova. Uskoro, u nadi kako bi nastavio školovanje, na nagovor bečkog slikara Emila Jakoba Schindlera moli da mu se dopusti školovanje na Münchenskoj akademiji. General reda 1888. godine potpisuje obbedienzu kojom odobrava nastavak školovanja u Münchenu[[München]]u.

Medović je [[13. listopada]] 1888. upisao Königlishe Akademie der Bildenden Künste. Prvi je semestar pratio u klasi profesora Gabriela Hackla, usavršivši tako [[crtež]]. Sljedeća je tri semestra završio u klasi profesora Ludwiga Löfftza, dok preostalih šest provodi u Komponierklasse profesora Aleksandra Wagnera. U kasiklasi profesora Wagnera radi u duhu dekorativnoga povijesnog slikarstva Karla von Pilotyja. Za vrijeme münchenskog školovanja više je puta nagrađivan. Prvi je put nagrađen nakon uspješne prve godine školovanja kad je dobio nagradu Belobung für seine Leistung in Malena, a istu je nagradu zaprimio i sljedeće godine. Uslijedile su još dvije nagrade, 1891. godine dobio je malu srebrnu medalju za prvu samostalno izvedenu sliku ''Sv. Magdalenu'', te veliku srebrnu medalju 1893. godine za djelo ''Bakanal''. ''Bakanal'', jedno od ključnih djela Medovićeva opusa, rezultat je minucioznih skica i studija, a ostvareno je u drugom dijelu boravka u Münchenu, od 1890. - 1893., u klasi profesora A. Wagnera. Pohvale je za ''Bakanal'' doživio na Münchner Jahresausstellung u Königlicher Glaspalastu. Pohvalu i priznanje nije mu uskratio glasoviti povjesničar umjetnosti Cornelius Gurlitt. U ovom razdoblju slikao je i za samostansku crkvu St. Anna am Lehel dvije oltarne pale: ''Stigmatizaciju sv. Franje'' i ''palu [[Sv. Antun Padovanski|Sv. Antuna Padovanskog]]''.

Poznato je još da u münchenskom razdoblju nakratko posjećuje Đakovo povodom 40-godišnje. obljetnice biskupa Strossmayera kojemu poklanja svoju sliku [[Sv. Bonaventura|Sv.Bonaventura]] (1890.)

U Dubrovniku, ne želeći se odreći rada sa živim modelima, mecena i grof Mato Pucić „Nerun“ uredio mu je atelier u svojoj vili na Pilama. U ateljeuatelieru je slikao oltarne pale i portrete Dubrovčana. U ovom kratkom razdoblju portret je i dalje najzastupljenija Medovićeva slikarska vrsta u kojoj razlikujemo dvije skupine. Prvu skupinu reprezentativnih portreta (''Portret Mate Šimunkovića'', ''Portret Joze Braenovića'') karakterizira realistički pristup. Drugoj skupini pripadaju intimni portreti (''portret Majke'', ''Starog pomoraca'' i ''O. Luiggia Uccelinija''). Za vrijeme kratkog boravka u Kuni nastaju najraniji Medovićevi pejzaži „Böcklinovskog štimunga“ tmurne palete (''Marina u sumraku'', ''Čempresi''). U ljeto i jesen 1894. godine Medović putuje nakratko u Đakovo na dogovor s biskupom [[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayerom]]. Strossmayer u želji da Medović zamijeni dvije Ansiglionijeve freske Žrtvu Abrahamovu i Žrtvu Noemovu u Đakovačkoj katedrali šalje ga na kratko putovanje u Rim i Pompeje da prouči umjetnost talijanskog trecenta i quattrocenta.

Rana zagrebačka faza prvenstveno je obilježena Medovićevim radom s [[Vlaho Bukovac|Bukovcem]] čiji je utjecaj vidljiv u tehničkim i kolorističkim promjenama kao i u [[Poentilizam|divizonističkoj]] tehnici i analitičkom pristupu. U prvoj fazi radi na oslikavanju crkava [[Sjeverna Hrvatska|Sjeverne Hrvatske]]. Radio je na oslikavanju ikonostasa Unijatske crkve u sv. Duha u [[Križevci|Križevcima]] (1896.) , zatim s [[Bela Čikoš Sesija|Čikošem]] radiradio je freske u crkvi [[Sv. Terezija Avilska|sv. Terezije]] u [[Požega|Požegi]], freske u crkvi [[Sv. Stjepan|sv. Stjepana]] u [[Nova Gradiška|Novoj Gradiški]] i oslik ikonostasa [[Pravoslavna crkva sv. Trojice u Bjelovaru|pravoslavne crkve]] u [[Bjelovar|Bjelovaru]]. Najvažnije radove u ovoj fazi predstavljaju velike povijesne kompozicije za Zlatnu dvoranu Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10 u Zagrebu. ''Srijemski mučenici'' (1895.) prva je velika povijesna kompozicija rađena prema narudžbi VladeiakonijeVlade iako nije namijenjena Dvorani, a primjer je sjedinjenja starog načina slikanja u duhu akademizma i novog pristupa vidljivog u svijetloj paleti boja. Ubrzo nakon prve narudžbe slijedi ona za [[Split|Splitski]] sabor jednu od četiri kompozicije koje Medović radi za Dvoranu Odjela za Bogoštovlje i nastavu. U Splitskom saboru (1897.) Medović se vraća starom pristupu kojeg karakteriziraju brojne i detaljne studije. ''Dolazak Hrvata'' (1903.) primjer je djela ostvarenog u mahu bez naknadnih preinaka. ''Krunidba [[Ladislav Napuljski|Ladislava Napuljskoga]]'' (1905.) djelo je u kojem šarenilo boja i utjecaj plenerizma dolazi u potpunosti do izražaja. Posljednja ostvarena za Dvoranu bila je slika ''Zaruke kralja Zvonimira'' (1907.). ''Bitka na Grobničkom polju'' (1905.) neizvedeno je historijska kompozicija.

U [[Pelješac|pelješkoj]] fazi od 1908. do 1912. godine Medovićevo slikarstvo oscilira između detaljnoga, preciznoga, a s druge strane silovitog i [[Impresionizam|impresionističkoga]] pristupa. U ovoj se fazi prvenstveno posvećuje marinama i pejzažima koje postavlja na platna velikoga formata. U nekim je pejzažima vidljiva i [[Secesija|secesijska]] nota poput Primorskog pejzaža, a javljaju se i pejzaži poput ''Krovova u snijegu'' (1900.-1904.), slikanih moderno i reducirano u nekoliko bijelo ružičastih polja. Mrtve prirode, koje je započeo raditi još 1896. uz motive poput patke i jarebica, sve češće prikazuju morske motive (''Škarpina'', (o. 1906.),; ''Lebićada'', (1912.-1914),.; ''Bonace'', (1908.-1912.)).

Prijelaz između pelješke i kasno pelješke faze naznačio je kratki Medovićev intermezzo u [[Beč|Beču]] od 1912. do 1914. godine. U Beču je održana njegova samostalna izložba na Schwarzenbergplatzu u Kunstsalonu G. Pisko za koju je dobio pohvale te sudjeluje na Adria izložbi (1913.). Na putu prema zavičaju zaustavlja se u [[Opatija|Opatiji]] gdje je 1914. godine organizirana posljednja velika izložba za Medovićeva života.

Kasna pelješka faza poklapa se s razdobljem koje Medović provodi u Kuni za vrijeme [[Prvi svjetski rat|rata]] od 1914. do 1918. godine. Medović se, u ovoj fazi, posvećuje slikanju oltarnih pala i naručenih portreta, ali posebnu pažnju posvećuje intimnom pejzažu manjega formata gdje se naznake crteža gube u boji koja postaje glavno sredstvo izražavanja umjetnika (''Krajoliku s vrijesom'', (1914.-1918),.; ''Požar u Vrućici'', (1917.),; ''Požar'', (1917.)). Kasna pelješka faza završava 1918. godine s obzirom na to da je umjetnik obolio, a potom izgubio i vid. Na glavnoj godišnjoj skupštini [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|JAZU]], [[24. travnja]] 1919. godine, osnovan je umjetnički razred čiji su počasni članovi postali [[Vlaho Bukovac]], Mato Celestin Medović i [[Ivan Meštrović]].

Ubrzo nakon što je obolio premješten je potkraj prosinca 1919. godine u bolnicu u [[Sarajevo]] gdje umireje umro 20. siječnja 1920. godine. Pokopan je u Kuni.<ref>Miljković, Ivo. ''Cvijeće u pejzažima Mate Celestina Medovića'', // ''Agronomski glasnik: Glasilo Hrvatskog agronomskog društva'', sv. 65, br. 3 - 5, (2001.), str. 117. - 131. {{Hrčak|id=164275}}, str. 118., pristupljeno 13. prosincaa 2019.</ref>

Celestin Medović je stric oca hrvatske glumice [[Nataša Medović|Nataše Medović]], koja je karijeru napravila u Crnoj Gori, a danas živi u Italiji. Njen sin Igor završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Veneciji sa disertacijiom o Celestinu Medoviću, a član je HDLU.<ref>Nataša Medović: [http://montenegrina.net/fokus/natasa-medovic-moja-crnogorska-prica/ Moja crnogorska priča], montenegrina.net, priredila: Milanka Bulatović. Tekst je objavio “Crnogorski glasnik” br 56. -III/IV 2009.- Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba. (http://www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr/glasnik.aspx) </ref>

Slika:Bonaca,_19012.-1914..jpg|''Bonaca'', 190121912.-1914.

#* Kružić – Uchytil, V. ''M.C.Medović'', 1857 -1920, Zagreb, Grafički zavod, 1978.

#* Trostmann, T. ''Mato Celestin Medović i njegovi pokrovitelji'', magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu ; Centar za poslijediplomske studije, 2001.

#* Kljaković, J; Tadijanović, D. ''Katalog Izložbe Celestina Medovića'', priredilo Hrvatsko društvo umjetnosti, Tipografija d.d. Zagreb, Zagreb – Split, 2-30. 6. 1939.

#* Fisković, C. ''Slikar Medović u zavičaju'', Mogućnosti, Split, 1973.

#* ''Katalog izložbe Mato Celestin Medović – Retrospektiva'', 1. Prosinca 2011.-12.veljače 2012., Galerija Klovićevi Dvori, Zagreb, 2012.

#* Gamulin, G. ''Hrvatsko slikarstvo XIX. stoljeća'', Sv. 2, Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, Zagreb, Naprijed, 1995.