Fran Krsto Frankapan: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 4:
== Životopis ==
Fran Krsto Frankapan rođen je u Bosiljevu 1643. godine.Pretpostavlja se da mu je rodno mjesto Bosiljevo, iako nije sa sigurnošću utvrđeno.Različiti teoretičari pišu o mogućoj godini njegova rođenja, pa tako Vodnik piše o godini 1641., Laszowski o 1646. ili 1647. godini. Ipak se većina teoretičara slaže da je rođen 1643. godine. Josip Vončina se ne zadovoljava rezultatima istraživanja te na temelju raznih literatura i vrela pokušava saznati godinu njegova rođenja. Na kraju utvrđuje da je Franjo mogao postati punoljetnim između 29. svibnja 1656. i 27. srpnja 1658. godine, dakle najranije se mogao roditi 1638. ili 1639. godine.<ref>Dragutin Feletar, Hrvoje Petrić, Nevio Šetić, Zrinski i Frankopani, 100 godina od povratka u domovinu, Zagreb 2009.</ref> Bio je polubrat [[Katarina Zrinski|Katarine Zrinski]] i šurjak [[Petar Zrinski|Petra Zrinskog]], s kime je bio jedan od organizatora urote hrvatskih i ugarskih velikaša (poznate pod nazivom [[Zrinsko-frankopanska urota]]), nezadovoljnih centralizatorskom i kunktatorskom, oklijevajućom politikom [[Beč]]koga dvora koji je sklapao ponižavajuće mirovne sporazume s Osmanlijama, najviše na štetu Hrvata i Mađara.
Fran Krsto, najmlađi sin karlovačkog generala [[Vuk Krsto Frankopan|Vuka Frankopana]], po nekim se izvorima rodio u Karlovcu 4. ožujka 1643. godine. Nakon očeve smrti poslali su ga na školovanje u [[Zagreb]], gdje je polazio [[isusovci|isusovačku]] gimnaziju. Stanovao je u [[konvikt]]u za vanjske učenike u Habdelićevoj ulici, a dodatnu je nastavu pohađao u isusovačkom kolegiju, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju. O njegovu školovanju ne postoje podaci sve do zabilježbe o školovanju u Grazu 1654.
Kao mali dječak ostao je bez majke, a otac mu je umro 1652. Godine. Zahvaljujući rodbinskim vezama s talijanskom plemićkom obitelji Frangipani, boravio je u Italiji i tamo već 1656. naslijedio gradić Nemi, što mu je donijelo titulu markiza.
Radi nastavka školovanja i odgoja odlazi u [[Italija|Italiju]] gdje je proučio talijansku poeziju i upoznao uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro s kojom se je i vjenčao. Vrativši se u domovinu pošao je očevim stopama i postao [[ogulin]]ski [[ogulinska kapetanija|kapetan]] te je sudjelovao u velikom boju s Turcima kod [[Otočac|Otočca]].
Line 14 ⟶ 15:
[[Datoteka:Grb Frana Krste Frankopana zg katedrala 210209.jpg|mini|Grb Frana Krste Frankopana u [[Zagrebačka katedrala|Zagrebačkoj katedrali]]]]
Velikaš izrazite umjetničke nadarenosti, rođeni pjesnik, Fran Krsto je za života objelodanio samo jedan književni rad, spjev '''''"Elegia"''''' ([[1656.]]). Današnji istraživači vjeruju da dio njegove zbirke intimne poezije '''''"Gartlic za čas kratiti"''''', što ju je priredio u posljednjim danima života kao zatočenik u Bečkom Novom Mjestu čekajući smaknuće, sve do nedavna poznata samo djelomice, sadrži i pjesme napisane u doba vedre mladosti, u danima kad je na [[hrvatski jezik]] prevodio [[Moliere]]ovu komediju '''''"Georges Dandin"''''' pod naslovom '''''''Jarne bogati''''''', dok su samo one tužne nastale u tamnici. Priređujući zbirku, znajući da gleda skoroj i strašnoj smrti u oči, nije ih poredao kronološki, nego ih je pomiješao. Tragična sudbina Frana Krste Frankopana i Petra Zrinskog postala je u 19. stoljeću simbolom hrvatske borbe za opstojnost i jednim od najvećih nacionalnih mitova.<ref>Zoran Kravar,Frankapanm Fran II. Krsto Tržački,402.</ref>
[[Datoteka:Madarász - Zrínyi és Frangepán.jpg|mini|lijevo|280px|Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan]]
Prvo i ujedno jedino tiskano djelo koje nije napisao u Bečkom Novom Mjestu je latinska elegija, objavljena 1656. U njoj pjesnik žali što su anđeli Gospinu kućicu s Trsata prenijeli u Loreto.<ref>Dragutin Feletar, Hrvoje Petrić, Nevio Šetić, Zrinski i Frankopani, 100 godina od povratka u domovinu, Zagreb 2009.</ref> Fran Krsto Frankopan je svoje posljednje dane pred smaknuće provodio u stihovima, dovršavajući pjesme koje je stvarao za života. Upravo ta njegova pjesnička strana je otkrivena tek nakon smrti.Piše ciklus od osam pjesama '''''''Dijačke junačke''''''' i 18 religioznih pjesama, nastali su prije njegova odlaska u zatvor, a tamo su nadopunjene i prepravljene. S njima prvi put u pisanu književnost uvodi deseterac. Tragičnu sudbinu pjesnikovu slijedila je i sudbina njegove poezije, sabrane u zbirci ''"Gartlic za čas kratiti"''. Morala su proći puna dva stoljeća dok ju je otkrio tadašnji knjižničar u bečkoj Dvorskoj knjižnici [[Ivan Kostrenčić]]; on ju je prvi i objelodanio, i to odmah u knjizi (Vrtić, [[1871.]]), ali samo u izboru, jer su neke od tih pjesama, one erotske iz '''''"Gartlica"''''' i ciklusa '''''"Zganke"''''', zbog smjelosti izraza bile suviše izazovne a da ne bi vrijeđale moralni osjećaj čitatelja. S njima prvi put u pisanu književnost uvodi deseterac. Iako je pojava
Nedostajale su im bitne znanstveno-teorijske spoznaje, ali i receptivno-doživljajne, emotivne pretpostavke (sam Jagić, iako izuzetno zaslužan [[filologija|filolog]], nije, kao ni većina hrvatskih jezikoslovaca dopro do razine estetskoga). Tvrdnjom da je Frankopanov jezik "mješovit i šarovit" nije se ni moglo doći do ispravnog estetskog suda. Jer ta "mješovitost i šarovitost" nije bila mana nego specifična osebina svih pisaca ozaljskog kruga, koja nažalost nije dala onakve plodove kakve je mogla dati, jer je u vrijeme kodifikacije hrvatskoga književnoga jezika uzorom bio [[Ivan Gundulić]], pa je Frankopanova, po idiomu tronarječna poezija, iz toga diskursa djelovala kao odstupanje od središnjega tijeka razvoja [[hrvatski jezik|hrvatskoga jezika]]. Tek su novija jezičnopovijesna istraživanja, posebice [[Josip Vončina|Josipa Vončine]], dostojno opisala i
== Smaknuće ==
{{glavni|Zrinsko-frankopanska urota}}
Hrvatski kneževi ban Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan potomci su najstarijih, najpoznatijih i najznačajnijih velikaških rodova u Hrvatskoj i Europi. Oni su praplemićki rodovi starohrvatskih plemena. Njihova je nasljedna naslovna čast proizašla iz hrvatskog plemenskog sustava i njegove teritorijalizacije u kneštvima i županijama. Zrinski i Frankopani bili su neovisni na svojim golemim posjedima koji su obuhvaćali prostor gotovo čitave srednjovjekovne Hrvatske. Bili su Zrinski i Frankopani nositelji i branitelji hrvatskih nacionalnih i državnih interesa, a u vrijeme prodora Turaka, branitelji cjelokupne Europe. Fran Krsto 1663. godine sudjeluje u bitki kraj Jurjevih stijena u blizini Otočca, u kojoj su hrvatske postrojbe pod vodstvom Petra Zrinskoga porazile Osmanlije. Fran Krsto Frankopan 1666. godine obnavlja i utvrđuje Novigrad na Dobri, a nosio je naslov i prihode ogulinskoga kapetana te je htio dobiti upravu nad senjskom kapetanijom što mu je 1669. spriječila vojna uprava Austrije. Prije nego li se Frankopan odrekao i ogulinske kapetanije i oprostio se s krajišnicima, oni su popunili njegovu kapetaniju Sigmundom Paradeiserom. Tada Fran Krsto pristaje na urotu i uz savez sa sultanom. On je bio nezadovoljan politikom bečkog dvora, najviše poslije Vasvàrskog mira, a gubitak ogulinske kapetanije samo mu je bio povod za urotu. 1669 se priključuje protuaustrijskoj uroti hrvatskog i ugarskog plemstva koju je predvodio Petar Zrinski. Nakon neuspjele urote odnosno izdaje od strane Turaka, Frankopan se sklanja u Čakovec gdje skupa sa Zrinskim 13. Travnja odlazi u Beč izmoliti od cara oprost. Oba su uhićena i preseljena u zatvor u Bečkom Novom Mjestu te su optuženi za veleizdaju.
Dana [[11. travnja]] [[1671.]] godine poseban sud optužio je [[Petar Zrinski|Petra Zrinskog]] da je htio postati vladar (što je značilo da je radio protiv Habsburgovaca), a Frana Krstu Frankopana da je pozvao na ustanak. Smaknuti su [[30. travnja]] [[1671.]] godine u Bečkom Novom Mjestu. Protiv njihova ubojstva su bili mnogi europski vladari pa i [[papa]]. Jedini koji se nije oglasio bio je [[Luj XIV.]] Njihove posmrtne ostatke [[28. travnja]] [[1919.]] godine [[Hrvati|hrvatski]] rodoljubi prenijeli su i [[30. travnja]] 1919. godine pokopali u [[zagreb]]ačkoj [[katedrala|katedrali]].<ref>Ljubomir Škrinjar, [http://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/9757-bog-nam-sreu-daj-hrvatski-nek-ivi-zmaj.html ''Bog nam sreću daj! - Hrvatski nek živi zmaj!'']:{{citat2|1919. – Družba ekshumira posmrtne ostatke Zrinskog i Frankopana po drugi put, 28. travnja ih prevozi u Zagreb, a 30. travnja su svečano položeni u kriptu zagrebačke katedrale. Svečanost prijenosa i pokopa pretvorila se u pučko-hrvatsku svečanost, a 30. travnja je bio u Hrvatskoj blagdan. Štovanje kulta Zrinskih i Frankopana je nastavljeno.}}, HKV, 27. studenoga 2011., pristupljeno 22. lipnja 2017.</ref>
Line 42 ⟶ 45:
== Izvori ==
{{izvori}}
== Vanjske poveznice ==
| |||