Karaševski Hrvati: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Rescuing 1 sources and submitting 0 for archiving.) #IABot (v2.0 |
|||
Redak 38:
Danas su očuvanost i životnost hrvatskoga jezika vidljivi u mjesnoj župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije gdje se obredi vode na hrvatskom književnom jeziku zahvaljujući činjenici što je crkva dobro opskrbljena potrebnom literaturom iz Hrvatske. Veliki prosvjetitelj i graditelj te crkve (1726.), koji se nesebično davao kako bi ljudi s ovih prostora naučili molitve, pjesme i drugi niz znanja, bio je [[isusovci|isusovac]] [[Mijo Lovinić]]. Također su očuvanju pridonijelie obitelji u kojima se odvijao sav teret održavanja i prenošenja materinskoga jezika na mlađe naraštaje, te [[škola]].
Prva škola u Karaševu spominje se [[1760.]] godine, a u njoj je poučavao učitelj Miler Gvozdić. Škola je bila, kao i one u susjednim hrvatskim selima, vjerozakonska i u nadleštvu [[Čanadska biskupija|Čanadske biskupije]] u [[Temišvar|Temišvaru]]. Nastava je izvođena na materinskome jeziku, a od [[1907.]] godine pa do sloma [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] [[1918.]] godine, na mađarskom. Hrvatsko školstvo u Rumunjskoj, a tako i u Karaševu, doživjelo je procvat nakon sklapanja [[Jugoslavensko-rumunjske školske konvencije]] [[1933.]] godine. Do tada su Hrvati morali sami izdavati udžbenike za osnovnu školu kako se hrvatski jezik ne bi zaboravio što je bilo iznimno teško jer su se materijalne prilike pogoršale, a potencijal učenih ljudi bio je nedostatan. U Karaševo je [[1936.]] godine stigao hrvatski učitelj Berislav Valjin. Broj đaka u školi s hrvatskim nastavnim jezikom iznosio je i do 100 te je zahvaljujući njemu i nakandno pristiglim učiteljima nastava postavljena na solidne osnove. To razdoblje traje do [[1948.]] godine kada su zbog rumunjske politike morali napustiti zemlju. Naš književni jezik dobio je status predmeta od 3-4 sata tjedno početkom šezdesetih godina<!--Treba navesti točno kojega stoljeća. 20. stoljeća?--> kada je rumunjski uveden u školu kao nastavni predmet. Tek [[1973.]] rodoljubi iz [[Buševec|Buševca]] uspostavljaju ponovne veze s folklornim društvom iz [[Klokotič|Klokotića]]. Također prof. [[Stjepan Krpan]], istraživač i putopisac, započinje s istraživanjima Hrvata u susjednim zemljama i donosi razne zanimljive podatke. Tako je, prema njegovim bilješkama [[1988.]] godine u Karaševu djelovala osnovna škola s oko 380 učenika te 1. i 2. razred srednje škole s oko 79 učenika. Poučavala su ih 33 prosvjetna radnika, od kojih su četvero bili hrvatske odnosno srpske nacionalnosti, dok su ostali bili [[Rumunji]]. U vrtićima je bilo 90-ero djece i odgajateljice su ih sustavno počele učiti rumunjski jezik. Ta činjenica pokazuje kako se karaševski Hrvati u svojim domovima služe materinskim jezikom.
Rumunjske vlasti osiguravaju ravnopravnost pripadnika hrvatske manjine s većinskim rumunjskim narodom. Hrvati imaju pravo i na financijsku potporu u očuvanju svojih jezičnih, etničkih i tradicionalnih kulturnih osobitosti. Zakonom je zajamčeno pravo sudjelovanja njihovih odbornika u mjesnim zakonodavnim tijelima, pa tako dvije karaševske općine imaju 11 odbornika i dvojicu predsjednika općina. Iako su se potpisivanjem [[konvencija|konvencije]] među dvjema državama stvorili dobri uvjeti za poboljšanje prosvjetno-odgojnog procesa na materinskome jeziku, Hrvati u Rumunjskoj još ne mogu biti zadovoljni stupnjem poznavanja hrvatskoga jezika i hrvatske tradicijske kulture, posebice među mladim ljudima. Materijalne osnove za pokretanje kulturnih i prosvjetnih pa i znanstvenih akcija postoje, ali osim nedostatka obrazovnog kadra, mali je i broj zainteresiranih ljudi koji bi u tome sudjelovali. Sve je manje hrvatskih obitelji koje svoje djecu šalju u hrvatske škole pa se u razredima radi kombinirano, a u nekim selima su se škole i zatvorile. Razlog tome je zasigurno sve veća [[asimilacija]], ali i sve lošija materijalna situacija Hrvata u Rumunjskoj koji su prvi bili pogođeni krizom odnosno među prvima dobivali otkaze u rudnicima jer su Rumunji imali prednost. Zemlja im je ostala jedini izvor prihoda i djeca su sve više morala pomagati u njenom obrađivanju umjesto odlaska u školu. U Karaševu i Klokotiću postoje dva odjela osnovne škole na materinskome jeziku u kojima u kojima nema dovoljan broj učenika. [[1996.]] godine u Karaševu proradila je dvojezična gimnazija s 14 učenika koja se službeno proglasila dvojezičnom rumunjsko-hrvatskom školom. To je bio veliki uspjeh, no jedan od velikih problema ostaje nedostatak udžbenika na materinjem, posebice iz hrvatskog jezika i književnosti. S hrvatskim jezikom u gimnaziji nije osobito lako, nastavnici su uglavnom svoje školovanje završili u [[Temišvar|Temišvaru]]. Poradilo se na programima, prevode se neki udžbenici s rumunjskog na hrvatski jezik, ali nema nekog posebnog interesa za učenje (ruralna sredina) općenito, pa tako ni za učenje hrvatskog jezika. Od značaja je za hrvatsku zajednicu što su u tom razdoblju dobili svoju samoupravu i pravo na parlamentarnog zastupnika.<ref name="Lisac"/> Razina znanja je relativno niska, međutim učenici sudjeluju na natjecanjima iz hrvatskoga jezika. Hrvati trebaju sve veću pomoć iz domovine kako bi omogućili tiskanje novina, knjiga i samih udžbenika. Valja napomenuti kako u tim krajevima Hrvati govore [[štokavsko narječje|štokavskim narječjem]], a prilikom boravka u Hrvatskoj svi nastoje naučiti hrvatski jezik. Njihovi [[Karaševski_dijalekt|govori]] sadrže elemente graničnog [[hrvatski_jezik|hrvatskog]] dijalekta.
Jedna skupina teoretičara spominje da se Karaševci služe s govorom koji pripada [[kosovsko-resavski dijalekt|kosovsko-resavskom]], [[prizrensko-timočki dijalekt|prizrensko-timočkim]], [[prizrensko-južnomoravski dijalekt|prizrensko-južnomoravskim]] i [[krašovano-svinjički dijalekt|krašovano-svinjičkim dijalektom]] (srodan [[
Pritom valja naglasiti da hrvatski jezik Hrvata iz karaševske okolice nije ekavski odnosno ne pripadaju srpskom jezičnom arealu, jer ti Hrvati pod akcentom imaju zatvoreno ''e'' od ''[[jat]]a'', izvan akcenta ''i''.<ref name="Lisac"/>
| |||