Wikipedija

Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
m uklonjena promjena suradnika 161.53.180.16 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika 89.164.148.113
Oznake: brzo uklanjanje mobilni uređaj m.wiki napredni alati
m Ispravljene gramatičke pogreške.
Redak 48:
[[Datoteka:Nsdap_gaue.png|mini|desno|Oblasti (''Gau'') NSDAP-a 1926., 1928., 1933. i 1937.]]
Stranka je nastala od manjih političkih skupina, uglavnom [[nacionalizam|nacionalistički]] orijentiranih, koje su nastale nakon poraza poslije [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. U ranim mjesecima 1918., stranka pod nazivom ''Freier Ausschuss für einen deutschen Arbeiterfrieden'' (Slobodni komitet za slobodu radnika) osnovana je u [[Bremen]]u. [[Anton Drexler]], iskazani njemački nacionalist, sastavio je granu sličnih stranaka u [[München]]u 7. ožujka 1918. Drexler je bio minhenski bravar koji je bio član [[militarizam|militarističke]] Domovinske stranke tijekom Prvog svjetskog rata, te je bio ogorčen mirom iz studenog 1918. U njemu budi revolucionarska ideja. Drexler je slijedio uobičajene ideje militarističkog nacionalizma u ono vrijeme, kao što je bilo protivljenje [[Versajski sporazum|Versajskom sporazumu]], [[antisemitizam]], [[antimonarhizam]] i [[antimarksizam]], te također vjerovanje da njemački narod predstavlja [[Arijska rasa|arijsku nadrasu]] (''Herrenvolk''). Za njega je internacionalni kapitalizam bio židovski, te je optužio kapitaliste za [[Ratno profiterstvo|ratni profit]]. Drexler je uvidio političku nestabilnost i nezadovoljnost u Njemačkoj, posebice nakon stvaranja [[Weimarska Republika|Weimarske Republike]], a nezadovoljstvo je bilo najizraženije među pripadnicima siromašnijeg staleža. Naglašava potrebe ''völkisch'' (narodnog) nacionalizma, jaku centralnu vladu, s ekonomskim socijalizmom, te stvaranje centralno nacionalističkog radničkog pokreta koji bi uništio komunizam, te internacionaliste lijevog i desnog političkog gledišta.
Dana 5. siječnja 1919., Drexler, zajedno s [[Gottfried Feder|Gottfiredom Federom]], [[Dietrich Eckart|Dietrichom Eckartom]] i [[Karl Harrer|Karlom Harrerom]], te 20 radnika iz minhenskih željezničkih radnji i drugi sastali su se i raspravljali o stvaranju stranke koja bi imala Drexlerove ideje. Drexler je predložio da se stranka nazove Njemačka socijalistička radnička stranka, ali Harrer odbija da se uzme riječ "socijalistička" u imenu, te se zbog toga stranka nazove samo Njemačka radnička stranka (''Deutsche Arbeiterpartei'', DAP). Da bi dobili simpatije među srednjim staležom i nacionalistima, Drexler govori kako oni nisu kao marxisti, te zastupaju i srednje staleže, te da se njihova stranka zalaže za socijalno dobro svih Nijemaca. DAP je postao jedna u nizu od stranaka ''völkisch'' pokreta koji je postojao u Njemačkoj u to vrijeme. Kao druge ''völkisch'' skupine, DAP je dijelio mišljenje da se Nijemci trebaju ujediniti (''Volksgemeinschaft''), te zagovarao nedjeljivost njemačkog naroda po staležima. Ta ideologija bila je izrazito antismitističkaantisemitistička jer DAP je naglašavao, kao i sve pristaše ''völkisch'' pokreta da Njemačka mora biti ''judenfrei'' (slobodna od Židova).
 
Od nastanka DAP je bio suprotstavljensuprostavljen nenacionalističkim strankama, posebice ljevici, uključujući i [[Socijaldemokratska stranka Njemačke|Socijaldemokratskoj stranci Njemačke]] (SPD), te novostvorenoj [[Komunistička partija Njemačke|Komunističkoj partiji Njemačke]] (KPD). Članovi DAP-a sebe su smatrali borcima protiv [[Boljševizam|boljševizma]] i protiv svih koji su pripadali židovskom internacionalizmu.
 
Stranka je vjerovala da je socijalna skrb državni problem. Prije nacionalsocijalističkog pokreta Crkva je bila ta koja je provodila socijalnu skrb dobrotvornim akcijama. Vlada je načinila da 10% poreza ide izravno Crkvi. To dobrotvorno djelovanje bilo je pod upravom države.
 
DAP je bila mala skupina ljudi, a imao je oko 60 članova. No, ipak je privukla pažnju njemačkih vlasti, koji su bili sumnjičavi na svaku organizaciju koja je imala subverzivne ciljeve. Mladi [[kaplar]], [[Adolf Hitler]], poslan je od strane Njemačke vojne obavještajne službe da istraži DAP. Dok je sudjelovao na stranačkom sastanku, Hitler je upao u jedanojedno argumentiranje, tu je pokazao izuzetnu govorničku vještinu i tako ostavio snažan dojam na ostale članove stranke. Pozvan je da se pridruži stranci, te nakon razmatranja, prihvatio je poziv. Među ranijim članovima stranke bili su i kasnije visokopozicionirani nacisti kao [[Rudolf Hess]], [[Hans Frank]] i [[Alfred Rosenberg]].
[[Datoteka:Hitler's_DAP_membership_card.png|mini|lijevo|Hitlerova članska iskaznica]]
Hitler je bio 55. član stranke i primio broj "555", jer je DAP nadodavao +500 da bi pretjerivali o broju članova stranke. Hitler je kasnije tvrdio kako je on 7. član stranke (ustvari je bio 7. član stranačkog predsjedništva, a kasnije će dobiti i [[Zlatni stranački znak]] s brojem "1"). U nekoliko narednih mjeseci, DAP je nastavio dobivati nove članove, no i dalje je ostao previše malen da bi imao utjecaja na njemačku politiku. 24. veljače 1920., stranka je nadodala naziv "nacionalsocijalistička" u službeno ime, te se od tada naziva Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka, ili skraćeno NSDAP, iako je Hitler ranije dao prijedlog da se stranka nazove "Socijalna revolucionarna stranka"; [[Rudolf Jung]] je taj koji je odvratio Hitlera od tog naziva.<ref>{{harvnb|Heiden|1933.|str=821}}</ref>
Redak 66:
Godine 1922., stranka koja je imala sličnu ideologiju kao NSDAP došla je na vlast u [[Kraljevina Italija|Italiji]], stranka se zvala [[Nacionalna fašistička stranka]], a bila je pod vodstvom karizmatičnog [[Benito Mussolini|Benita Mussolinija]]. [[Fašisti]] su kao nacionalsocijalisti promicali narodni preporod u svojim državama, oboje su bili protivnici [[komunizam|komunizma]] i [[liberalizam|liberalizma]], pozivali se na radničku kalsu, neprijatelji [[Versajski sporazum|Versajskog sporazuma]], te željeli prostorno širiti svoje dvije države. [[Fašizam|Talijanski fašisti]] rabili su ispruženu ruku (''[[Salute romano]]'') kao pozdrav, te nosili crne uniforme ([[Crnokošuljaši]]). Hitlera je nadahnuo Mussolini, pa je i on rabio ispruženu ruku kao pozdrav i nazvao ga je [[Hitlerov pozdrav]]. Kada su fašisti došli na vlast u Italiji 1922. preko pokušaja [[puč]]a zvanog [[Marš na Rim]], Hitler je krenuo planirati svoj puč koji će se ostvariti godinu dana kasnije.
 
U siječnju 1923. [[Francuska]] je okupirala [[Ruhr]], industrijsku regiju. Razlog okupaciji bio je taj jer Njemačka nije plaćala svoje reparacije za nanesenu štetu iz Prvog svjetskog rata. To je dovelo do gospodarskog kolapsa i do toga da [[Wilhelm Cuno]] i njegova vlada siđu s vlasti, a taj događaj potaknuo je i Komunističku partiju Njemačke da digne revoluciju. Takva reakcija pospješila je nacionalističke osjećaje u Njemačkoj. Broj članova NSDAP-a raste brzo, to NSDAP u to vrijeme ima oko 20 000 članova.<ref>{{harvnb|Kershaw|2001.|str=179}}</ref> Do studenoga, Hitler je odlučio da je pravo vrijeme da se izvrši puč u Münchenu, u nadi da će se [[Reichswehr]] (posljeratna njemačka vojska) pobuniti protiv vlade u Berlinu i prodružitipridružiti udaru. U to ga je uvjerio bivši njemački general [[Erich Ludendorff]], koji je podržavao NSDAP, ali nije bio član stranke.
 
U noći 8. studenog, nacionalsocijalisti su okupili domoljube iz pivske sale i krenuli izvršavati ''putsch'' (''[[coup d'état]]''). Takozvani [[Hitlerov puč|Pivski puč]] bio je osuđen na neuspjeh čim su časnici Reichswehra odbili podržati ga. U jutro 9. studenog nacionalsocijalisti su okupili 2 000 pristaša i krenuli su izvršiti udar. Vojnici Reichswehra otvorili su paljbu, 16 nacionalsocijalista je poginulo. Hitler, Ludendorff i drugi su uhićeni, i suđeno im je za izdaju 1924. godine u ožujku. Dok je boravio u zatvoru, Hitler je napisao [[autobiografija|autobiografiju]] i [[politički manifest]] ''[[Mein Kampf]]'' (Moja borba).<ref>{{harvnb|Hitler|1998.}}</ref>
Redak 84:
Stranka se proširila 1920-ih izvan Bavarske. Katolička Bavarska ostala je vjerna desnici i težila je za katoličkim vođom, dok je [[Vestfalija]], zajedno s radničkim staležom "Crveni Berlin", davala nacistima jako slab broj glasova i vjernosti, pa čak i za vrijeme postojanja samoga Trećeg Reicha. Mjesta koja su najviše podržavala naciste bila su protestantska ruralna područja kao [[Schleswig-Holstein]], [[Mecklenburg]], [[Pomeranija]] i [[Istočna Pruska]]. Osiromašena radnička područja kao u [[Turingija|Turingiji]] također su iskazivali veliku podršku nacistima, dok su radnici [[Ruhr]]a i [[Hamburg]]a ostali vjerni SPD-u, KPD-u i katoličkoj [[Centristička stranka|Centrističkoj stranci]]. Nürnberg je ostao utvrda Nacističke stranke, a prvo Nürnberško okupljanje održano je u istome gradu [[1927]]. Ta okupljanja uskoro su postala pokazivač parlamentarne moći Nacističke stranke, pa su tako privlačila i nove članove. Nacisti su se najviše pozivali na niži srednji stalež - radnike, javne službenike, učitelje, male poduzetnike, koji su najviše pretrpjeli tijekom velike inflacije u Njemačkoj 1920-ih i bojali se [[boljševizam|boljševizma]] više no ičega drugog. Mali poduzetnici pozdravljali su Hitlerov antisemitizam, pošto su krivili Židove za veliki ekonomski problem u zemlji. Sveučilištarci i studenti, nezadovoljni što su bili premladi da sudjeluju u Prvome svjetskom ratu i zavedeni nacističkom retorikom, također postaju velike pristaše nacizma. Do [[1929]]. NSDAP je imao 130 000 članova.<ref>{{harvnb|Kershaw|2001.|str=310}}</ref>
 
Unatoč snažnim pristašama, Nacistička stranka možda nikada ne bi došla na vlast da nije bilo velike krize koja je snažno udarila Njemačku. Do 1930-ih njemačka ekonomija bila je preplavljena nezaposlenima i širokim poslovnim neuspjesima. SPD i KPD bile su podijeljene i nisu bile u stanju stvoriti učikovito riješenje; to je dalo nacistima priliku, Hitler šalje poruku gdje okrivljuje židovske financijere i boljševike za ekonomsku krizu i svoj politički neuspjeh. Na izborima za Reichstag [[1930]]. NSDAP je dobio 18,3% glasova i postao je najveća politička stranka poslije SPD-a u Reichstagu. Hitler je dokazao da je jako učikovit u kampanjama, koristeći radio-propagandu i zrakoplove. Otpust Strassera i postavljanje Goebbelsa kao vođu propagande pokazalo se vrlo učikovitimučinkovitim. Dok je Strasser propagandu koristio da promiče svoju verziju nacionalsocijalizma, Goebbels je promicao Hitlerovu sliku i njegov sjaj.
 
Izbori 1930-e promijenili su njemački politički krajolik, DNVP i DVP utapajustapaju se u Nacisitčku stranku kao alternativnoj stranci koja je bila suprotstavljena SPD-u i Zentrumu, čiji je vođa, [[Heinrich Brüning]] vodio slabu manjinsku vladu. Nemogućnost demokratskih stranka da stvore ujedinjeni front, samonamentuta izolacija KPD-a i nastavljena nebriga o ekonomiji vladajuće stranke išli su Hitleru u prilog. Pojavio se kao ''de facto'' vođa opozicije, a donacije su punile blagajnu Nacističke stranke. Neki važniji i veći poduzetnici kao [[Fritz Thyssen]] bili su pristaše nacista i davali su ogromne donacije,<ref>{{harvnb|Evans|2005.|str=372}}</ref> no ostali veći poduzetnici bili su sumnjivi prema ekstremnom nacionalizmu Nacisitčke stranke, pa su svoje povjerenje davali tradicionalnim konzervativnim strankama.<ref>{{harvnb|Kershaw|2001.|str=358–359}}</ref>
[[Datoteka:Bundesarchiv Bild 102-14271B, Reichspräsidentenwahl, Ansprache Adolf Hitler.jpg|mini|Hitler drži govor za vrijeme predsjedničkih izbora]]
Tijekom trajanja [[1931]]. i [[1932]]. njemačka politička kriza je uzela maha. U ožujku 1932. Hitler se natjecao za predsjednika protiv tadađnjegtadašnjeg obnašajućeg predsjednika [[Paul von Hindenburg|Von Hindenburga]]. Adolf Hitler osvojio je 30.1% glasova, a u drugom izbornom krugu 36.8% glasova, dok je Von Hindenburg u prvome krugu imao 49%, a u drugome 53% glasova. Do tada [[SA]] je imao 400 000 članova i SA sudjeluje u velikim tučnjavama protiv SPD-ovih i KPD-ovih paravojska (koje su se također međusobno sukobljavale), tako su i neki njemački gradovi postajali borbene zone. Paradoksno, dok su Hitlerovi batinaši i njegova Nacistička stranka stvarali nerede, Hitler je obećavao uplašenima i osiromešenimosiromašenim radnicima red i mir. Javni antisemitizam je bivao skriven, no nikada daleko od površine. Nijemci su svoje povjerenje na izborima davali Hitleru jer im je obećavao završetak ekonomske krize ("nebirajućim sredstvima"), povratak njemačke veličine, ukidanje [[Versajski sporazum|Versajskog sporazuma]] i spašavanje Njemačke od komunizma.
 
[[20. srpnja]] [[1932]]., pruska vlada oborena je udraomudarom nazvanim ''Preussenschlag'', a nekoliko dana kasnije njemački srpanjski izbori za Reichstag pokazali su da su nacisti otišli korak naprijed. Nacistička stranka odnijela je 37.4% glasova i postala najveća stranka u ''Reichstagu''. Zajedno, nacisti i komunisti imali su 52% parlamenta. Nijedna od te dvije stranke nije podržavala bivšu vladu, a stvaranje većinske (koalicijske) vlade bilo je nemoguće. Pod direktivom [[Kominterna|Kominterne]] KPD je SPD smatrao svojim najvećim protivnikom, te su ih SPD-ovce pogrdno nazivali "[[socijalni fašizam|socijalnim fašistima]]", a samim tim uništavaju nacistima opoziciju.<ref>"Socijalna demokracija je nepristrano umjereno krilo fašizma. Te organizacije (fašizam i socijaldemokracija) nisu suprotstavljene, one su blizanke." ([[Josif Staljin|J. V. Staljin]]: U pogledu na međunarodnu situaciju'' (rujna 1924.), objavljeno u ''Radovi'', svezak 6, 1953.; str.294.) To je potaklo [[Otto Wille Kuusinen|Kussinena]] da zaključi da su "Ciljevi fašista i socijalnih fašista isti." (Izvještaj 10. Plenumu ECCI-e, ''International Press Correspondence'', svezak 9, br.40, (20. kolovoza 1929.), str.848.)</ref> Kasnije su međusobno, komunisti i SPD-ovci, optuživali jedni druge da su krivi za olakšanje Hitleru u pobjedi u odbijanju da pronađu kompromis.
 
Kancelar [[Franz von Papen]] pozvao je druge izbore za ''Reichstag'' u studenome, u nadi da će pronaći put iz mrtvila. Rezultat je ostao isti, nacisti i komunisti, zajedno, uzeli su 50% glasova međusobno i više od pola zastupničkih mjesta u parlamentu, tako da novi izbori za ''Reichstag'' nisu učinili ništa učikovitijeučinkovitije od prošlih izbora. No, podrška nacistima pala je na 33.1%, što je značilo da je prošao vrhunac Nacističke stranke – moguće zbog toga jer je velika kriza bila ublažena ili zbog toga jer su radnici srednjeasrednjega staleža glasali za Hitlera u srpnju, no kasnije su povukli svoj glas jer ga nisu željeli na vlasti. Nacistima je rezultat ukazao da moraju uzeti moć prije nego što prođe njihov trenutak. Dvije ujedinjene stranke uništile bi naciste, no njihova kratkovidnost je dopustila nacistima pobjedu. Von Papenov nasljednik, [[Kurt von Schleicher]] i velikaš nacionalističkog tiska [[Alfred Hugenberg]], proveli su prosinac i siječanj u političkim intrigama koje su uvjerile predsjednika Von Hindenburga da Hitlera proglasi kancelarom i da u kabinet stavi samo manjinu nacističkih ministara, što je Von Hindenburg i učionio [[30. siječnja]] [[1933]].
 
===Izborni rezultati===
Redak 162:
Pošto je novoj vladi nedostajala većina, Hitler je održao nove izbore u ožujku 1933. Bez komunista, koje je Hitler uništio, nacisti su osvojili 43,9% glasova, a zajedno s nacionalističkim saveznicima (DNVP), dobili su parlamentarnu većinu (51,8% glasova).
 
Drugi veliki korak za povećanje nacističke moći (''[[Gleichschaltung]]'') bio je "[[Omogućavajući akt]]", koji je dopustio kabinetu (dakle Hitleru) zakonodavnu moć. Omogućavajući akt učikovitoučinkovito je ukinuo dijeljenje moći, princip sadržan u Njemačkom ustavu. Kao takav, taj akt je bio amandman koji je trebao 2/3 glasova da bi bio izglasan. Hitler je trebao glasove Centrističke stranke (''Zentrum''), što je dobio nakon što je garantirao određena prava predsjedniku Centrističke stranke ([[Ludwig Kaas|Ludwigu Kaasu]]). Centristička stranka dala je 31 glas "za", dodano glasovima stranaka srednjega staleža, nacionalista i Nacističke stranke, odobreno Hitleru da radi po Omogućavajućem aktu i tako ukida ljudska prava. Komunisti su bili protiv Omogućavajućeg akta, no KPD nije mogao glasovati protiv tog amandmana jer je njihova stranka ukinuta. SPD je bila jedina stranka u Reichstagu koja se protivila tom aktu, no njihovi glasovi nisu bili dovoljni da amandman ne bude izglasan. Kao kaznu zbog njihova protivljenja, socijalni demokrati su bili drugi koji su ostali bez stranke - Hitler ju ukida 22. lipnja. Vodstvo stranke odlazi u [[Prag]] odakle djeluju.
 
Omogućavajući akt dao je pravo Vladi da donosi odluke bez pristanka parlamenta, potpisivati ugovore u inozemstvu i čak izmijeniti Ustav. Nacisti nisu održali data obećanja svojim političkim saveznicima, a ukidaju i sve druge stranke kao što su ukinuli stranke komunista i socijaldemokrata. Prema tome, Nacistička stranka zabranila je stvaranje novih stranaka [[14. srpnja]] 1933., kada je Njemačka postala jednostranačka država. ''Reichstag'' je postao de facto nevažan, a ''Reichsrat'' je ostao bez ikakve moći. Legitimna tijela u njemačkoj državi uskoro su podijelila sudbinu ''Reichstaga'' i ''Reichsrata'', dok je Njemačka federativna vlada uzela svu legitimnu i državnu moć.
Redak 170:
Članstvo u [[Hitlerova mladež|Hitlerovoj mladeži]] uzimali su uglavnom njemački tinejdžeri i tamo služili kao budući članovi Nacističke stranke. Sastanci Hitlerove mladeži održavani su srijedama jutri, a na njima su se svjesno odvlačili mladi ljudi od Crkve i približavalo ih se državi. No, nacisti nisu odmah uklonili sve neprijatelje iz Crkve. Civilne službe jedno su ostale oslobođene od nacista, no, kasnije će ih oni preuzeti. U nekim mjestima, protivnici nacizma, ostajali su na svojim položajima dugo vremena. Takavi primjeri su i [[Johannes Popitz]], ministar financija najveće njemačke države, [[Pruska|Pruske]], koji je na svome položaju ostao do [[1944]]. i bio poznati oportunist; [[Ernst von Weizsäcker]], zamjenik tajnika u Njemačkom ministarstvu vanjskih poslova, koji je na tom položaju štitio rad Otpora. Oružane snage nacističke Njemačke - [[Wehrmacht]], zabranio je da se njegovi pripadnici učlanjuju u Nacističku stranku i zadržao svoju samostalnost u idućih nekoliko godina.
 
Razdoblje od 1933. do [[1939]]. obilježilo je postupan rast Nacističke stranke i njemačke države, Nacistička stranka uzimala je sve više i više moći na štetu profesionalnih državnih službenika. To je dovelo do neučikovitostineučinkovitosti i zbunjenosti u administraciji, a sve je počelo s Hitlerovom politikom zabrane sloboda s čime je želio zabraniti svojim protivnicima da dobiju bilo kakvu moć. Zbunjenost i neučikovitostneučinkovitost u administraciji poboljšane su podjelom službenika na one državne i na one koji su imali članstvo u stranci. Ta zbrka u administraciji kasnije će uzrokovati i posljedice. Mnogi članovi Nacističke stranke su naglo pošli uzimati mito i postali podložni korupciji, a bili su nadahnuti Göringom, koji je pokradao državnu imovinu i onu oduzetu od Židova. U srednjim 30-ima stranka je postala nepopularna među njemačkim građanima, no to nije utjecalo na Hitlera i njegov položaj, koji je zadržao veliku popularnost među Nijemcima sve do [[1943]].
 
SA pod Röhmovim vodstvom uskoro je postao glavni problem stranke. Mnogi od 700 000 pripadnika naoružane milicije srednjega staleža, SA-a, riječ "socijalizam" iz "nacionalsocijalizma" uzeli su jako ozbiljno, i uskoro su počeli zahtjevati od Nacističke stranke da proširi svoje napade na aktiviste KPD-a i SPD-a, te na Židove koji su dio kapitalističkog sustava. Röhm je sebe i svoje vidio kao revolucionarnu vojsku nacističke Njemačke i želi zamijeniti stare aristokratske časnike sa svojim ''revolucinarnim'' časnicima. Vojska i dalje nije bila pod utjecajem Nacističke stranke, a Hitler se pobojao da bi Wehrmacht mogao izvršiti državni udar ako SA postane rival vojsci. Poslovne zajednice su se također prestrašile SA-ove socijalističke retorike.
Redak 176:
U lipnju [[1934]]., Hitler, rabeći [[SS]] i ''[[Gestapo]]'' pod [[Heinrich Himmler|Himmlerovim]] zapovjedništvom, izvršio je udar protiv SA-a, ubivši Röhma i 700 drugih pripadnika SA-a. Ta [[Noć dugih noževa]] slomila je moć SA-a, a povećala moć Himmlera i SS-a, koji je postao prava i izvršna oružana grana Nacističke stranke. Poslovne zajednice su stavljene pod kontrolu nacista, kako je Hitler planirao. Tadašnji zapovijednik Wehrmachta, [[Werner von Blomberg]], koji nije bio nacist, kao znak zahvale Ministarstvu obrane odredio je da se njemački vojnici dok prisežu, Hitlera oslove kao "''Führera''" njemačke države. Taj događaj odigrao je važnu ulogu u nacističkom planu o preuzimanju države. Granice između stranke i države su izblijedile, a Hitlerova osobna volja bila je državni zakon, iako državna birokracija nikada nije bila u potpunosti preuzeta od nacista.
 
Učinak udara na SA odmaknuo je Nacističku stranku od socijalnih i probližiopribližio ju rasnim problemima, uglavnom problemima Židova, čija su politička i ekonomska prava znatno smanjena. Najjači udarac Židovima dao je [[Nürnberški zakon]], čime je su Židovi potpuno izbačeni iz njemačkog zakona, ukinuto im je državljanstvo i zabranjeno miješanje i sklapanje brakova s ''[[Arijska rasa|Arijcima]]''. Udar na Židove [[1936.]] do [[1937.]] nakratko je prestao zbog [[XI. Olimpijske igre - Berlin 1936.|Olimpijskih igara]], no ponovno se pokreću napadi na njih u studenome [[1938.]] kada počinje ''[[Kristallnacht]]'' ("Kristalna noć"), kada je ubijeno 100 židova i 30 000 uhićeno i odvedeno u [[Koncentracijski logor|koncentracijske logore]], a tisuće židovskih domoba, poslovnica, [[sinagoga]] itd. je razrušeno i spaljeno. To je zadovoljilo nacistički stranački vrh, no regionalne nacističke vođe provodile su još radikalnije činove protiv židova. No, kasnije će i vrh stranke krenuti još radikalnije i povećati broj žrtava, posebno [[1941.]], [[1942.]] i [[1943]]. Najviše Židova ubijeno je [[1945]]. pred pad Njemačke.
 
Paradoksno, što je više i više nacizam prevladavao u njemačkom društvu, nacistička stranka kao organizacija postajala je sve manje i manje važna u usporedbi sa strukturom vodstva režima. Hitlerovo vodstvo se gledalo, ne kao stranačko, već kao vodstvo samoga Hitlera. Hitlerovi podređeni, kao Himmler i Goebbels, ovisili su o Hitlerovoj slobodnoj volji, a njihov osobni uspjeh nije ovisio o visokom položaju kojeg su imali, nego ponovno, o Hitlerovoj slobodnoj volji. Stranka nije imala svoje vodstvo niti proces donošenja službenih odluka, nije imala ''[[Politbiro]]'', ni Centralne komitete, ni Stranački kongres. Stranačko kancelarstvo je na papiru vodilo stranku na čelu s [[Rudolf Hess|Hessom]], no u stvarnosti on, ni Stranačko kancelarstvo, nisu imali nikakvu moć, jer je Hess bio samo figura. Tako je bilo sve do 1941. kada je Hess odletio u [[Britanija|Britaniju]] izvršavajući svoju "mirovnu misiju". Tada je Hess zamijenjen [[Martin Borman|Martinom Bormanom]] koji je dao nekakvu moć Stranačkom kancelarstvu, no to je uspio samo zato jer mu je Hitler to odobrio kao svome političkome tajniku. Pravu moć u Trećem Reichu imao je Himlerov [[SS]] i Goebbelsovo Ministarstvo propagande, a djelovali su u sjeni Hitlerovoga ureda.
Redak 250:
*[[Njemački grb|Njemački orao]]: Nacistička stranka rabila je tradicionalnog [[Njemački grb|Njemačkog orla]], koji je stajao na vrhu svastike okružene vijencem hrastova lišća. Kada orao gleda na lijevu stranu, tada označava Nacističku stranku i naziva ga se ''Parteiadler''. Suprotno, kada orao gleda na desnu stranu, označava državu (''[[Treći Reich]]''), i tada je nazivan ''[[Reichsadler]]''. Kada je Nacistička stranka došla na vlast u Njemačkoj, zahtijevala je da se svi tradicionalni Njemački orli zamijene stranačkim oznakama u svim javnim ustanovama.
<center><gallery>
SlikaDatoteka:Nazi eagle swastika.png| ''Parteiadler'' predstavlja Nacističku stranku
SlikaDatoteka:Reichsadler.svg|''Reichsadler'' tijekom nacističke vladavine, predstavlja Treći Reich kao nacionalno obilježje (''Hoheitszeichen'')
SlikaDatoteka:Reichsmark.jpg|5 [[Reichsmark|Reichsmaraka]] u kovanicama, prije (1936.) i nakon dodavanja svastike (1938.)
</gallery></center>
 
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Nacionalsocijalistička_njemačka_radnička_stranka"