Aleksandar Sergejevič Puškin: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
dopuna |
|||
Redak 57:
===Rano zrelo doba===
[[Datoteka:RIAN archive 786660 Room No.14 in Tsarskoye Selo Lyceum.jpg|250px|desno|thumb|Puškinova soba u Carskom selu.]]
Puškin je završio školovanje u liceju u lipnju [[1817.]] sa činom koleškog zapisničara (10.-og razreda prema tabeli rangova), te je bio postavljen na dužnost u ministarstvo vanjskih poslova [[Rusko Carstvo|Ruskog Carstva]]. Postao je stalni posjetitelj [[Kazalište|kazališta]], sudjelovao u sjednicama ''Arzamasa'' (u koji je primljen izvanredno, još kao učenik Liceja)<ref name="Lotman, 1995" />, [[1819.]] je postao član književno-kazališnog društva ''Zelena lampa'', kojim je upravljala tajna [[dekabristi]]čka organizacija ''Sojuz blagodenstvija''.<ref name="Lotman, 1995" /> Iako nije sudjelovao u djelovanju prvih tajnih organizacija, Puškin je prijateljevao sa mnogim aktivnim članovima dekabrističkih društava, pisao političke [[epigram]]e i stihove, npr. ''Čaadajevu'' (''Nas tiha slava, ljubav, nada...'', [[1818.]]), ''Sloboda'' ([[1818.]]), ''N.J. Pljuskovoj'' ([[1818.]]), ''Selo'' ([[1819.]]), koji su se širili u prijepisima. Tih je godina bio zauzet radom nad poemom ''[[Ruslan i Ljudmila (poema)|Ruslan i Ljudmila]]'', koju je bio započeo u Liceju i koja je odgovarala programatskom stavu književnog društva ''Arzamas'' o potrebi da se stvori nacionalna junačka poema. Poema je bila objavljena u svibnju [[1820.]] (prema prijepisima je bila poznata i ranije), te je izazvala različite, ne uvijek dobronamjerne, reakcije. Već nakon progonstva Puškina započele su rasprave o poemi<ref name="Lotman, 1995" />. Neki su kritičari bili revoltirani snižavanjem uzvišenog kanona. Miješanje rusko-francuskih načina književnog izražavanja s prostim narodskim govorom i folklornom stilistikom izazvalo je prijekore čak i zaštitnika demokratske narodnosti u književnosti. Takve je prigovore sadržavalo pismo Dmitrija Zikova, književnog sljedbenika Pavla Katenina, objavljeno u časopisu ''Sin domovine''<ref name="Zykov">Zykov, D.S., [http://feb-web.ru/feb/pushkin/critics/vpk/vpk-080-.htm?cmd=p Pis'mo k sočinitelju kritiki na poemu "Ruslan i Ljudmila"], Syn otečestva, 1820., tom 64, br. 38
===Na jugu ([[1820.]]-[[1824.]]) ===
Redak 74:
U rujnu [[1820.]] na putu prema [[Simferopolj]]u zaustavio se u [[Bahčisaraj]]u. Iz pisma Deljvigu:
<blockquote>''… Ušavši u dvorac, vidio sam uništenu fontanu, iz zahrđale željezne cijevi je kapala voda. Obišao sam dvorac vrlo srdit zbog nebrige u kojoj propada, i na polueuropske preinake nekih soba<ref name="Pismo Deljvigu">Puškin A.S., Bahčisarajskij fontan, 1821-1823 // Puškin, A.S., Polnoje sobranije sočinenij: V 10 t. - Nauka, Leningrad, 1977.-1979., tom 4, Poemy. Skazki, 1977., str. 131-150., u pril.: Vypiska iz "Putešestvija po Tavride" I.M. Muravjeva-Apostoa; Otryvok iz pis'ma, str. 150.</ref>.<ref name="sabrana10-7">Puškin, A.S., [https://rvb.ru/pushkin/01text/08history/03memoires/1149.htm Odlomak iz pisma D.], Priča o Pugačovu, Sabrana djela u 10 tomova, tom 7, ur. Blagoj, D.D., Bondi, S.M., Vinogradov, V.V., Oksman, J.G., GIHL, 1962.</ref>''</blockquote>
Šetajući po unutarnjim dvorištima dvorca, pjesnik je ubrao dvije ruže i položio ih u podnožja "Fontane suza", kojoj je kasnije posvetio stihove i poemu ''Bahčisarajska česma''.
Redak 101:
Dvije godine kasnije, nakon teške bolesti, ponovo je ovdje proveo ljeto. U to je vrijeme napisao pjesme ''Selo'' i ''Domovomu''.
Policija je [[1824.]] pronašla Puškinovo pismo u kojem je pisao o oduševljenju "ateističkim učenjem".<ref name="sabrana8-8">A.S. Puškin, Pisma, ogledi i zapisi književnosti, ur. M. Pavić, Beograd, 1979.</ref> To je poslužilo kao razlog za njegov otpust iz službe [[8. srpnja]] [[1824.]]<ref name="Lotman, 1995" />. Poslali su ga na imanje njegove majke na kojem je proveo dvije godine (do rujna [[1826.]]) – što je najduži Puškinov boravak u [[Mihajlovsko|Mihajlovskom]].
Ubrzo nakon dolaska u Mihajlovsko došlo je do velike svađe s ocem, koji je praktički pristao na tajni policijski nadzor nad vlastitim sinom. Krajem jeseni su svi rođaci Puškina otputovali iz Mihajlovskog<ref name="Lotman, 1995" />.
Redak 155:
Novo shvaćanje stvarnosti, naznačeno u njegovom stvaralaštvu krajem 1820-ih, zahtijevalo je iscrpno proučavanje [[povijest]]i: u njoj je bilo potrebno pronaći izvore glavnih pitanja suvremenosti. Godine [[1831.]] dobio je dopuštenje za rad u arhivima. Puškin je opet stupio u službu kao "povjesničar", dobivši carski zadatak da napiše "Povijest Petra". Jake epidemije kolere i poljski ustanak protiv ruske vlasti [[1830.]]-[[1831.]], koji su doveli Rusiju na rub rata s Europom, pjesniku su predstavljali prijetnju ruskoj državnosti. Jaka vlast u tim uvjetima čine mu se jamstvom spasa Rusije – tom su idejom nadahnuti njegovi stihovi ''Pred grobnicom svetom...'', ''Klevetnicima Rusije'', ''Borodinska obljetnica''. Posljednje dvije pjesme, napisane povodom osvajanja [[Varšava|Varšave]], zajedno s pjesmom V. Žukovskog ''Staraja pesnja na novyj lad'', bile su objavljenje u specijalnoj brošuri ''Na vzjatije Varšavy'', te su izazvale višeznačne reakcije. Puškin, koji nikada nije bio neprijatelj bilo kojeg naroda, koji se družio s [[Adam Mickiewicz|Adamom Mickiewiczem]], ipak se nije mogao pomiriti s pretenzijama ustanika na spajanje litavskih, ukrajinskih i bjeloruskih zemalja<ref name="Rajevski, 1978">Rajevski, N.A., Portrety zagovorili, u: Izbranoje, Hudožestvenaja literatura, Moskva, 1978</ref>. Njegovi su prijatelji na različite načine primili odaziv Puškina na događaje u Poljskoj: negativno Vjazemski i povjesničar Aleksandr Turgenjev. Vjazemski je zapisao [[22. rujna]] [[1831.]] u svom dnevniku:
<blockquote>''Puškin im u svojim stihovima: 'Klevetnicima Rusije' pokazuje figu iz džepa. On zna da oni neće pročitati njegove stihove, znači, neće odgovarati na "pitanja" na koje bi lako odgovorio čak i sam Puškin. <…> I kakvo je to opet svetogrđe povezivati "Borodino" i "Varšavu"? Rusija će vikati protiv ovog bezakonja<ref name="Zap_knižki">Vjazemskij, P.A., Zapisnyje knižki 1813-1848, 1963.</ref>.</blockquote>
Pjotr Čaadajev je pak uputio nakon pojave pjesama njihovom autoru oduševljeno pismo<ref name="sabrana8-8"/>, a njegovo su gledište dijelili i prognani [[dekabristi]]<ref name="Rajevski, 1978" /> Uz to je F. Bulgarin, povezan s trećim odjelom, optuživao pjesnika za privrženost liberalnim idejama.
Početkom 1830-ih [[proza]] u Puškinovom stvaralaštvu počinje prevladavati nad [[Poezija|poetičkim]] žanrovima. ''Belkinove pripovijesti'' (izdane [[1831.]]) nisu imale uspjeha. Puškin zamišlja veliko epsko djelo - roman iz epohe [[Jemeljan Ivanovič Pugačov|pugačovštine]] s junakom-plemićem koji prelazi na stranu pobunjenika. Zamisao se na neko vrijeme zaustavlja zbog nedovoljnog poznavanje te epohe, te započinje rad nad romanom ''Dubrovski'' ([[1832.]]-[[1833.]]). Njegov junak, osvećujući oca, kojemu su nepravedno oteli očevinu, postaje razbojnik. Plemeniti razbojnik Dubrovski je prikazan romantično, dok su ostali likovi prikazani realistično<ref name="Dramy1"/>. Iako je osnovu sižea preuzeo iz suvremenog života, tijekom rada na romanu on je sve više dobivao obilježja tradicionalnog avanturističkog pripovijedanja koji se općenito ne podudara s ruskom stvarnošću. Moguće je da je, predviđajući nesavladive probleme sa cenzurom u svezi s objavljivanjem romana, Puškin napustio rad nad njim, iako se bližio kraju. Zamisao o djelu s temom pugačovskog ustanka ga opet privlači, te on, vjeran povijesnoj točnosti, privremeno prekida proučavanje Petrovske epohe, istražuje tiskane izvore o [[Jemeljan Ivanovič Pugačov|Pugačovu]], upoznaje se s dokumentima o gušenju [[Ustanak Pugačova|ustanka Pugačova]] (sam "Predmet Pugačov" je bio strogo povjerljiv i nedostupan), a [[1833.]] putuje na [[Volga|Volgu]] i [[Ural (rijeka)|Ural]] da bi osobno vidio mjesta tih događaja, čuo žive legende o pugačovštini. Puškin putuje kroz [[Nižnji Novgorod]], [[Kazan]] i [[Uljanovsk|Simbirsk]] u [[Orenburg]], a otuda na [[Oral]], niz drevnu rijeku Jaik, preimenovanu nakon seljačkog ustanka u [[Ural (rijeka)|Ural]].
Redak 193:
===Smrt===
Beskonačni pregovori sa svȃkom o raspodjeli imanja nakon majčine smrti, brige o izdavaštvu, dugovi i, najvažnije, javno udvaranje gardista carske konjičke garde [[Georges-Charles de Heeckeren d'Anthès|Georgesa d'Anthèsa]] njegovoj supruzi, koje je izazvalo ogovaranje u društvu, bili su uzrok pjesnikove potištenosti u jesen [[1836.]] Dana [[3. prosinca]] je njegovim prijateljima (Vjazemskima, Karamzinima, Jelizaveti Hitrovoj, Vladimiru Sollogubu, Rossetijima, Mihailu Vijeljgorskom i, po svoj prilici, N. Skalon<ref name="Kunin, 1988" />) bila poslana anonimna [[paskvila]] s uvredljivim aluzijama upućenima Natalji Nikolajevnoj.<ref>Danzas, K.K, [http://feb-web.ru/feb/pushkin/critics/vs2/vs2-395-.htm Posljednji dani života i smrt A.S. Puškina], Temeljna elektronička knjižnica "Ruska književnost i folklor", preuzeto 8. siječnja 2020.</ref> Puškin je, doznavši o pismima sljedeći dan, bio uvjeren da su ona djelo d'Anthèsa i njegova očuha Luisa Heeckerena. Navečer [[4. prosinca]] Puškin je izazvao d'Anthèsa na dvoboj. Heeckeren je (nakon dvaju susreta s Puškinom) dobio odgodu dvoboja na dva tjedna. Naporima prijatelja i, prvenstveno, [[Vasilij Žukovski|Žukovskog]] i tetke Natalje Nikolajevne, Jekaterine Zagrjažske, uspjelo im je spriječiti dvoboj. [[17. prosinca]] d'Anthès je zaprosio sestru Natalje Nikolajevne Jekaterinu Gončarovu. Isti je dan Puškin poslao svojem sekundantu [[Vladimir Aleksandrovič Sollogub|Vladimiru Sollogubu]] pismo u kojem odustaje od dvoboja<ref name="Obodovskaja, Dementjev,1987" /><ref>Sollogub, V.A., [http://pushkin-lit.ru/pushkin/vospominaniya/vospominaniya-122.htm Iz Perežityh dnej], Pushkin-lit.ru, preuzeto 8. siječnja 2020.</ref>. No brak nije riješio konflikt. D'Anthès je Natalju Nikolajevnu, susrevši se javno s njom, progonio. Širile su se glasine o tome da se d'Anthès oženio Nataljinom sestrom da spasi njezin ugled. Prema svjedočanstvu [[Konstantin Danzas|Konstantina Danzasa]], Natalja je predlagala Puškinu da na neko vrijeme napusti Petrograd, no on je, "izgubivši strpljenje, odlučio postupiti drugačije"<ref name=" Obodovskaja, Dementjev,1987" />. Puškin je poslao [[26. siječnja]] [[1837.]] Luisu Heeckerenu "krajnje uvredljivo pismo"<ref name=" Obodovskaja, Dementjev,1987" />. Jedini je odgovor na njega mogao biti izazov na dvoboj, a Puškin je to znao. Dobio je službeni poziv na dvoboj od Heeckerena, kojeg je odobrio d'Anthès isti dan preko atašea francuskog veleposlanstva vikonta Adolphea de Saint-Simona d'Archiaca. Budući da je Heeckeren bio veleposlanik strane države, nije mogao izaći na dvoboj jer bi to značio siguran kraj njegove karijere.
Dvoboj s d'Anthèsom se održao [[27. siječnja]] na Crnoj rečke. Puškin je bio ranjen: metak mu je probio kuk i prodro u trbuh. U to je vrijeme takva vrsta ranjavanja bila smrtonosna. Puškin je za to doznao od dvorskog liječnika [[Nikolaj Arendt|Nikolaja Arendta]] koji, popuštajući njegovim molbama, nije skrivao istinu.
Redak 213:
<blockquote>''Bilo je, po običaju, i apsurdnih odluka. Narod su prevarili: rekli su da će služiti opijelo u Isaakijevskoj katedrali, – tako je pisalo na pozivnicama, – međutim, tijelo su iz stana iznijeli noću, potajno, te je ono položeno u Konjušennoj crkvi. Sveučilište je primilo uputu da profesori ne napuštaju svoje katedre i da studenti budu prisutni na predavanjima. Nisam se suzdržao, te sam izrazio načelniku svoj očaj povodom toga. Rusi ne mogu oplakivati svojeg sugrađanina koji im je iskazao čast svojim postojanjem!'' (Iz dnevnika Aleksandra Nikitenka)<ref name="Kunin, 1988" />.</blockquote>
Poslije su kovčeg spustili u podrum, gdje se nalazio do [[3. siječnja]], do otpremanja u [[Pskov]]. Tijelo je pratio [[Aleksandar Ivanovič Turgenjev|Aleksandar Turgenjev]]. U pismu gubernatoru Pskova, A. Peščurovu, A. Mordvinov je po nalogu A. Benkendorfa i cara ukazivao na potrebu da se zabrani "svaka osobna izjava, svaki susret, jednom riječju svaka ceremonija, osim onoga što se prema našem crkvenom obredu vrši pri sahrani tijela plemića"<ref name="Kunin, 1988" /><ref>Mordvinov, A.N., [http://feb-web.ru/feb/pushkin/serial/ps6/ps621092.htm?cmd=p Pismo Peščurovu], Puškin i ego sovremenniki, Materialy i issledovanija, Sankt-Peterburg, 1908.; Temeljna elektronička knjižnica "Ruska književnost i folklor", preuzeto 8. siječnja 2020.</ref>. Aleksandar Puškin je sahranjen na teritoriju Svjatogorskog manastira [[Pskovska oblast|Pskovske gubernije]]. U kolovozu [[1841.]], prema odluci N.N. Puškine, na grobu je bio postavljen nadgrobni spomenik, rad kipara Aleksandra Permagorova ([[1786.]]-[[1854.]])<ref>Gdalin, A.D., Ivanova, M.R., [http://feb-web.ru/feb/pushkin/serial/v04/v04-350-.htm Novyje fakty k istorii sooruženija nadgrobnogo pamjatnika A.S. Puškinu], Vremennik Puškinskoj komissii, Nauka, Sankt Peterburg, 2004., br. 29., str. 350-358.</ref>
===Puškinovi potomci===
| |||