Elektrolučna svjetiljka: razlika između inačica

[[datoteka:Staite-Petrie Lamp 1847.png|mini|desno|250px|Samoregulirajuća elektrolučna svjetiljka iz 1847.]]

'''Elektrolučna svjetiljka''' ili '''lučna svjetiljka''' je [[Električna struja|električno]] svjetlilo koje stvara intenzivnu [[svjetlost]] pri pražnjenju [[elektricitet]]a u [[električni luk|električnom luku]]. Najstariji je oblik takve svjetiljke električna lučnica ([[Humphry Davy]], 1862.), prvo električno svjetlilo. U njoj su [[elektroda|elektrode]] od [[grafit]]a, a luk nastaje u atmosferskom [[zrak]]u, uz dovoljan [[napon]] i prikladan razmak između elektroda. Veći dio svjetlosnoga toka daje užareni krater grafitne [[anoda|anode]], a tek manji dio sam luk i katoda. Kako se grafit izgaranjem troši, za održavanje stalnoga razmaka među elektrodama bile su konstruirane različite [[naprava|naprave]]. Jednostavnu i praktičnu lučnicu konstruirao je 1875. ruski izumitelj [[Pavel Nikolajevič Jabločkov]]. Lučne su svjetiljke svjetlila velike [[Svjetlosna jakost|svjetlosne jakosti]], visoke temperature boje, bliske dnevnoj svjetlosti. Sve do pojave pouzdanih električnih žarulja mnogo su se rabile u uličnoj rasvjeti, a i kao svjetlosni izvor u reflektorima. U današnjim lučnim svjetiljkama električni se luk stvara između [[volfram]]ovih elektroda u [[cijev]]i od [[kremen]]oga stakla ispunjenoj [[Plemeniti plinovi|plemenitim plinom]] ili [[para]]ma nekih elemenata (na primjer [[ksenon]] ili [[živa]]). <ref> '''lučna svjetiljka''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37391] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.</ref> I sam naziv svjetiljke često odnosi i na plin s kojim je punjena: [[neon]], [[argon]], [[ksenon]], [[kripton]], [[natrij]], metalni halidi ili [[živa]]. [[Fluorescentna cijev|Fluorescentne svjetiljke]] su ustvari niskotlačne živine elektrolučne svjetiljke.<ref>{{cite book|last=Chen|first=Kao |title=Industrial power distribution and illuminating systems|publisher=Dekker|location=New York|year=1990|series=Electrical engineering and electronics|volume=65|page=350|chapter=Fluorescent lamps|isbn=9780824782375|quote=The fluorescent lamp is...activated by...a low-pressure mercury arc.}}</ref>

Elektrolučna svjetiljka sadrži [[plin]], koji je u početku [[ionizacija|ionoziran]], sa visokim [[napon]]om i zato postaje provodljiv. Da se pokrene elektrolučna svjetiljka, veoma visok napon je uspostavljen u svjetiljki, da bi je “upalio “. To zahtijeva električni [[strujni krug]], koji ima pokretač (starter) i prigušnicu. Prigušnica je spojena u seriju sa svjetiljkom i obavlja dvije funkcije.

Prvo, kada se uključi električna struja, starter (koji je spojen paralelno sa svjetiljkom) stvara malu jačinu struje kroz prigušnicu i starter. Zatim se stvara slabo [[magnetsko polje]] unutar [[Električna zavojnica|zavojnice]] na prigušnici. Trenutak kasnije, starter ometa tok struje sa prigušnice, jer ima veliki [[električni induktivitet]], i pokušava održati protok struje (prigušnica se opire bilo kojoj promjeni u jačini struje); ali ne može, pa za trenutak nema protoka struje. Kao rezultat, stvara se visoki napon na prigušnici, koji se zatim stvara i na svjetiljki i pokreće električni luk. To se ponavlja, dok se plin ne ionizira da održi električni luk.

Kada već svjetiljka održava električni luk, prigušnica obavlja svoju drugu funkciju, da ograniči jačinu struje. Svjetiljka, starter i prigušnica su povezani i moraju imati određene vrijednosti, inače sistem neće raditi.

Boja svjetla se mijenja ovisno o električnim karakteristikama. Sličan princip ima i [[munja]], kada se atmosfera ionizira, sa visokim naponom između oblaka i tla.

Temperatura kod elektrolučnih svjetiljki može dostići i nekoliko tisuća [[Celzijev stupanj|Celzijevih stupnjeva]]. Staklo na svjetiljki može dostići i 500 º&nbsp;°C, pa je dosta bitno hlađenje za njen rad. Kada se svjetiljka ugasi, ona se ne može upaliti ponovo na nekoliko minuta (fluorescentne svjetiljke nemaju taj problem).

Način rada elektrolučne svjetiljke je prvi demonstrirao [[Humphry Davy]] 1802., koristeći ugljene štapiće i baterije sa 2 000 članaka, postigavši razmak između štapića 100 [[mm]]. <ref name="slingo">{{cite book|last=Slingo|first=William|coauthors=Brooker, Arthur|title=Electrical Engineering for Electric Light Artisans|pages= 607|publisher=Longmans, Green and Co|location=London|year=1900}}</ref>

Bilo je pokušaja 1850-ih da se elektrolučne svjetiljke puste u prodaju, ali nedostatak električne mreže je to onemogućio. Onda se pokušao unaprijediti [[Michael Faraday|Faradayev]] dinamo. 1880-tih taj sistem se dosta koristio za javnu rasvjetu.<ref>{{cite web |url=http://www.positivelycleveland.com/pdf/ClevPubArt08_f.pdf |title=Cleveland+ Public Art |accessdate=2009-05-18 |author= |first= |last= |authorlink= |coauthors= |date= |year=2008 |month= |format=brochure |publisher=Positively Cleveland |page=3 |language= |archiveurl=https://web.archive.org/web/20080517020529/http://www.positivelycleveland.com/pdf/ClevPubArt08_f.pdf |archivedate=17. Svibanjsvibnja 2008. }}</ref>

Godine 1891. [[Nikola Tesla]] primio je američki Patent 447920, “Metod rada elektrolučne svjetiljke”. Nakon toga upotreba je u opadanju, osim kod snimanja filmova za osvjetljanje scene. Od 1915. godine počele su se proizvoditi i za reflektore. <ref>Dear, I. C. B. and Kemp, Peter (eds.) (2006) "Sperry, Elmer Ambrose" ''The Oxford Companion to Ships and the Sea'' (2nd ed.) Oxford University Press, Oxford, England. ISBN 019920568X</ref>