Bitka za Pakrac ožujka 1991.: razlika između inačica

'''Bitkom za Pakrac''' je oružani sukob između hrvatske policije i srpskih pobunjenika, kojega neki smatraju krajem [[Balvan-revolucija|Balvan revolucije]] i početkom [[Domovinski rat|Domovinskog rata]]. U sukobu nije bilo mrtvih i nije korišteno teško naoružanje, ali se kolokvijalno za njega uvriježio naziv "bitka": do tada doista takve ozbiljne oružane borbe nije bilo.

Političke razloge inicijative za pripajanje mjesta s većinskim srpskim stanovništvom općini Pakrac potvrdio je početkom veljače 1991. i čelnik zapadnoslavonskog SDS-a, predsjednik Regionalnog odbora SDS za Slavoniju i Baranju Veljko Džakula. Sljedeći korak su napravili dužnosnici Skupštine Općine Pakrac, u kojoj su uglavnom bili Srbi. [[22. veljače]] iste godine su izglasovali pripojenje t.zv. SAO Krajini. Ključnu ulogu u odluci o pristupanju SAO Krajini imao je SDS, koji doduše službeno nije sudjelovao u radu pakračke općinske skupštine (naime, stranka je na području zapadne Slavonije osnovana tek nakon što su održani parlamentarni i lokalni izbori u travnju i svibnju 1990), no imao je snažan utjecaj na njezin rad. Tad je široj hrvatskoj javnosti pozadina procesa okupljanja većinski srpskih naselja oko općine Pakrac postala je očigledna. istovremeno s odlukom o pristupanju SAO Krajini, „u okviru razmatranja i ocjene trenutnog stanja u općini“ usvojen je i zaključak da se Policijska postaja u Pakracu (preimenovana u Općinski sekretarijat unutrašnjih poslova Pakrac) „stavlja pod neposredno rukovođenje“ Sekretarijata unutrašnjih poslova SAO Krajine. Za razliku od ostalih milicijskih stanica općina SAO Krajine, koje su bile neposredno podređene SUP-u SAO Krajine, policijska postaja u Pakracu dobila je status općinskog sekretarijata unutrašnjih poslova. U to vrijeme je načelnik pakračkog SUP-a bio Jovo Vezmar, osoba srpske nacionalnosti. Na tom je mjestu bio zadržan zbog "mirnog suživota". 22. veljače Jovo Vezmar zapovjedio je da se u službu pozove 80 posto pričuvnoga sastava policijske stanice Pakrac.

No, od srpskih političara koji su poticali pobunu i pripojenje velikoj Srbiji je dobio zadaću da pripoji Općinu Pakrac SAO Krajini, a kao put ka tom cilju je trebao preuzeti nadzor nad Pakracom i policijskom postajom.

Tako je Jovo Vezmar 1. ožujka 1991. zapovijedio [[mobilizacija|mobilizaciju]] pričuvnog sastava ondašnje [[milicija|milicije]] i to je mobilizirao isključivo Srbe. Sve oružje namijenjeno pričuvnom sastavu je predao isključivo Srbima iz Pakraca i iz sela u okolici. Iste noći, sa 1. na 2. ožujka je na prijevaru razoružao policajce hrvatske nacionalnosti (njih 16) te tako preuzeo nadzor nad policijskom postajom. Pričuvni policajci srpske nacionalnosti, na čelu s njime, zauzeli su 1. ožujka policijsku postaju, razoružavši svoje hrvatske kolege u postaji. Zgradu policijske postaje i općine okružili su, uz policajce srpske nacionalnosti, i naoružani civili, a akciju su koordinirali čelnici mjesnog SDS-a, na čelu sa Veljkom Džakulom.

Potom se i [[JNA]] uključila u srpsku pobunu. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović je, bez dogovora s ostalim članovima toga tijela, odobrio slanje jedinica JNA u Pakrac te su u grad upućene snage JNA iz Bjelovara, Virovitice i Zagreba. Iz vojarne JNA u [[Bjelovar]]u je prema [[Lipik]]u krenula kolona od 10 tenkova. Kroz [[Pakrac]] je prošla oko 22:30.

Hrvatska reakcija je uslijedila idućeg dana, 2. ožujka. Postrojba specijalne policije RH je krenula iz Bjelovara. Prvo je uklonila barikade na cestovnoj prometnici prema [[Daruvar]]u. Rano ujutro hrvatska policija došla je u Pakrac. Pobunjeni policajci su se na vijest o dolasku specijalne policije povukli u obližnja brda. U brda Papuka i Psunja povukao se i dio srpskoga stanovništva iz Pakraca i okolice.

Kad je hrvatska policija stigla u gradsko središte, po njima su iz pješačkog oružja zapucali pobunjeni srpski policajci sa položaja na brdu Kalvariji.

Hrvatski specijalci su odgovorili i uslijedio je kratki okršaj, u kojem su pobjedu izvojevali hrvatski specijalci. Zarobili su 32 pobunjena policajca i oslobodili policijsku postaju te uklonili srpske zastave sa službenih hrvatskih objekata i vratili zastave RH. Pobunjene srpske policajce se sprovelo u Bjelovar, a u gradu su ponovno vratili javni red i mir.

Pobunjeni zapovjednik je smijenjen i policijska postaja je dobila novog zapovjednika Stjepana Kupsjaka.

Popodneva tog dana oko 16 sati su u Pakrac došli visoki hrvatski dužnosnici, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ [[Stjepan Mesić]] i predsjednik Vijeća općina Sabora RH [[Slavko Degoricija]].

Hrvatske su postrojbe uskoro doznale da srpski pobunjenici spremaju još iste noći novi i snažniji napad na policijsku postaju. Radi sprječavanja velikosrba da ponovno zauzmu postaju i radi obrane Pakraca, u Pakrac su se zaputila dva autobusa hrvatskih policajaca. Oko 18 sati su došli autobusi u Pakrac. Čim su izašli iz autobusa, policajce je zasula snažna puščana paljba sa položaja na okolnim brdima te iz strojnice sa tornja pravoslavne crkve. Uvečer 2. ožujka, došlo do razmjene vatre, zapravo manjeg incidenta između pripadnika hrvatske policije i JNA, prvoga takva slučaja u Domovinskom ratu.

JNA je u Pakracu prvi put primijenila taktiku „tampon-zone“, koju će nekoliko mjeseci poslije često upotrebljavati u Hrvatskoj – nakon reakcije hrvatske policije na oružane akcije srpskih pobunjenika, JNA bi postavila svoje snage između dvije strane, službeno „razdvajajući sukobljene strane“, a zapravo onemogućavajući hrvatskoj policiji dalje djelovanje i uspostavu ustavnopravnoga poretka RH.

Budući da je Hrvatska pristala na povlačenje snaga specijalne policije iz Pakraca, nije realiziran plan JNA o napadu na snage hrvatske policije u Pakracu.

Dio srpskog stanovništva koji je 2. ožujka napustio Pakrac ostao je i nakon smirivanja situacije u „šumama Papuka i Psunja“. Zajedno s njima, u „zbegu sa srpskim narodom“ nalazio se i Veljko Džakula, koji se u Pakrac vratio tek 9. ožujka, nakon poziva pomoćnika ministra unutarnjih poslova Slavka Degoricije na daljnji razgovor.

Prema svjedočenju bivšeg predsjednika [[SDS]]-a (za područje zapadne Slavonije), [[Veljko Džakula|Veljka Džakule]] nešto poslije, u srpnju 1991. je on (Džakula) osobno primio prijetnju smrću od strane srpskog šefa policije u Pakracu Jove Vezmara, zbog "''pasiviziranja Srba u zapadnoj Slavoniji i zato što još nije došlo do rata''" <ref>[http://dns1.vjesnik.hr/html/2006/01/17/Clanak.asp?r=van&c=1 Vjesnik] Nisu htjeli pregovore već prekid odnosa, 17. siječnja 2006. (HINA)</ref><ref>[http://www.legalis.hr/modules/news/article.php?storyid=860 Legalis: Hrvatski pravni portal] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20120227063849/http://www.legalis.hr/modules/news/article.php?storyid=860 |date=27. Veljačaveljače 2012. }} Đakula prvi svjedočio protiv Martića, 17. siječnja 2006., pristupljeno 28. prosinca 2009.</ref>.

Nakon 1. ožujka, na temelju srpskih dokumenata, može se reći da se intenzivirao rad na ustrojavanju, naoružavanju i obuci srpskih paravojnih formacija u zapadnoj Slavoniji i njihovoj pripremi za predstojeći, sada već potpuno izvjestan otvoreni rat.

Stoga je opreznije djelovanje od čelnika pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji tražio i glavni orkestrator srpske pobune u Hrvatskoj, Slobodan Milošević, koji je Veljku Džakuli (prema svjedočenju Živka Zagorca, jednog od potpredsjednika Regionalnog odbora SDS za Slavoniju i Baranju) na sastanku u Beogradu u svibnju 1991. naložio „da više ne idemo u sukobe sa MUP-om, već da ostavimo da se sudare sa armijom i da armija sa NDH bez ikakvih problema može obračunati“.