Stjepan Babić: razlika između inačica

 

*Babić je bio višegodišnjim urednikom časopisa ''Jezik'', sa stažem bez premca. Uloga toga časopisa bijaše istaknutom poglavito u doba [[komunizam|komunističke]] represije, najviše u [[1960-ih|60im]] i [[1970-ih|70im]] godinama kada je Babić vodio često "rovovski rat" s ideološkim komesarima koji su pokušavali potisnuti izrazito hrvatske značajke u hrvatskome jeziku - sve u cilju ostvarenja unitarnog jugoslavenstva.

*kao pisac udžbenika i priručnika (zajedno sa Stjepkom Težakom, Božidarom Finkom i Milanom Mogušem), Stjepan je Babić trajno zadužio mnoge naraštaje i obilježio hrvatsku jezičnu kulturu. Upravo su legendarne zabrane i progoni njegovih školi namijenjenih učevnika:

 

 

*Babićevi su znanstveni prinosi razbacani u mnogim časopisima, stručnim djelima i zbirkama referata, no najvažnije mu je djelo, bez sumnje, ''Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku'' (prvo izdanje [[1986.]], treće [[2003.]])-po stručnim prosudbama još uvijek najbolje djelo o tvorbi riječi u jednom [[slavenski jezici|slavenskom jeziku]]. Babićev je glavni znanstveni interes na polju tvorbe riječi, morfologije i pravopisa, te će, vjerojatno, njegov utjecaj tu ostati presudan i u sljedećim desetljećima.

*No, nije zanemariva i Babićeva uloga jezičnoga savjetodavca i kolumnista (''Vjesnik'', ''Večernji list'', ''Fokus''), neke vrste jezikoslovnoga popularizatora i borca za čistoću i samobit hrvatskoga jezika. Te su Babićeve rasprave složene u nekoliko knjiga, među kojima su ''Hrvatski jučer i danas'', ''Hrvatski jezik u političkom vrtlogu'' i ''Hrvatska jezikoslovna prenja''. Babić-polemičar promijenio je dosta "protivnika" u dugogodišnjim borbama oko jezika: repertoar antagonista dosta je neobičan, i kreće se od unitarističkih, "srpskohrvatskih" kompartijskih ideoloških jezikoslovaca, preko "velikohrvatskih" nedoučenih jurišnika (nakon 1990.) koji su poveli pravu hajku na nazovisrbizme i kvazisrbizme (poznata je afera oko naziva "mrki medvjed", koji su novokomponirani jezični čistunci proglasili za srbizam) do pomodarske snobovštine koja se očituje u nekritičkome prihvaćanju anglizama gdje treba i ne treba. Tako je Babiću od serbokroatizma (u međuvremenu skoro propalog) glavnim protivnikom postao anglokrobotizam. Valja još napomenuti i tu bizarnost da je tijekom devedesetih Stjepan Babić, inače dežurni "[[ustaše|ustaša]]" i "ultranacionalist" u doba [[SFRJ]], proglašavan "srpskim agentom" i "[[hrvatski vukovci|vukovcem]]" jer se odlučno odupro jezičnom mešetarenju raznih samouka koji su na silu htjeli izbaciti iz hrvatskoga jezika sve što i asocijativno nalikuje na srpski (groteskni je primjer "raskršća" koje je stigmatizirano zbog oprječnih oznaka za vjerski simbol u hrvatskom i srpskom: križ-krst. Nasreću, nije se moglo izbaciti i kršćanstvo (a uvesti "križarstvo"), pa su nadobudni puristi odustali).

 

* ''Temelji hrvatskomu pravopisu'' (ŠK, Zagreb 2005.).

* ''Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika'' - poglavlje Moroflogija (Globus, Zagreb, 2007.), u suautorstvu sa Stjepkom Težakom

* ''Hrvatski jezik slavonskih pisaca'' (Udruga građana ''Baština'', [[Slavonski Brod]], [[2009.]])

* ''Hrvatski pravopis'' (ŠK, Zagreb, [[2010.]]) u suautorstvu s Milanom Mogušem