Zvonimir Berković: razlika između inačica

[[Osnovna škola|Osnovnu školu]] i niže razrede [[gimnazija|gimnazije]] pohađao je u [[Zaječar]]u, a 1943. s obitelji je preselio u Zagreb, gdje je maturirao 1946. Učio je [[violina|violinu]] na Konzervatoriju [[HGZ|Hrvatskoga glazbenog zavoda]]u klasi [[Stjepan Šulek|Stjepana Šuleka]]. Neko je vrijeme studirao [[filozofija|filozofiju]], a zatim režiju na [[Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu|Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu]]. Bio je dramaturg Zagrebačkoga dramskog kazališta (1953. – 1954.), zatim »[[Jadran film]]a«, a 1957. prelazi u slobodnu profesiju kao filmski radnik. Od 1974. [[nastavnik]] je filmskog scenarija i filmske dramaturgije na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Član je Društva filmskih radnika Hrvatske, gdje je više puta bio član Upravnog odbora, a od 1968. do 1970. i predsjednik. Obavljao je dužnost potpredsjednika Saveza filmskih radnika Jugoslavije. Bavio se kao student kazališnim i glazbenim kritikama a nastavio ih je objavljivati u publikacijama: [[Narodni list (Zagreb)|Narodni list]] (1952. – 1955., 1958.), Studentski list (1952., 1957.), [[Vjesnik u srijedu]] (1952., 1954., 1955., 1970.), [[Krugovi (časopis)|Krugovi]] (1953., 1954.), Naprijed (1953., 1954.), Zagrebački tjednik (1953.), Globus (1954.), [[Politika (novine)|Politika]] (1954., 1967.), [[Vjesnik]] (1954., 1964., 1965., 1968.), Teatar (1956., 1957.), Kulturni radnik (1957.), Filmski vjesnik (1959.), Večernji vjesnik (1959.), [[Telegram (novine)|Telegram]] (1966., 1969.), Književne novine (1967.), [[Hrvatski tjednik (Zagreb)|Hrvatski tjednik]] (1971.). Prvi scenarij napisao je – zajedno sa [[Slavko Kolar|Slavkom Kolarom]] i [[Nikola Tanhofer|Nikolom Tanhoferom]] – za [[igrani film]] ''[[Opsada (1956.|Opsada]]'' (1956.) u režiji [[Branko Marjanović|Branka Marjanovića]]. Za scenarij filma ''[[H-8 (1958.)|H-8]]'' (zajedno s [[Tomislav Butorac|Tomislavom Butorcem]], u režiji Nikole Tanhofera) dobio je »Zlatnu arenu« i nagradu »Jelen« na [[Pulski filmski festival|filmskom festivalu u Puli]] 1958. Napisao je scenarij za ekranizaciju [[Drago Gervais|Gervaisove]] [[drama|drame]] ''Karolina Riječka'' (1961., režija [[Vladimir Pogačić|V. Pogačić]]) i za treću priču ''Poslije predstave'' (režija [[Antun Vrdoljak|A. Vrdoljak]]) u omnibus-filmu ''[[Ključ (1965.)|Ključ]]'' (1965.). Napisao je i desetak scenarija za dokumentarne, nastavne i crtane filmove. Prvi put je samostalno režirao [[dokumentarni film]] ''Moj stan'' (1962.), prema vlastitom scenariju, za koji je dobio nagrade na [[Filmski festival|filmskim festivalima]] u [[Beograd]]u i [[Cannes]]u, dok je ''Balada o pijetlu'' (1964.) nagrađena na festivalu u Beogradu. Režirao je dokumentarni film ''Dubrovačke ljetne igre'' (1969.). Prvi igrani film, ''[[Rondo (1966.)|Rondo]]'' (1966.), koji je režirao po vlastitom scenariju, psihološka je drama iz suvremenog života. Za taj film dobio je nagrade za scenarij na filmskim festivalima u [[Pula|Puli]] (1966.) i u [[ Atlanta|Atlanti]] ([[SAD]], 1967.). Po vlastitom je scenariju [[1971.]] režirao i film ''[[Putovanje na mjesto nesreće (1971.)|Putovanje na mjesto nesreće]]''.

* ''[[Kontesa Dora (1993.)|Kontesa Dora]]'' (1993.)

* Berković, Zvonimir: ''Zvonar katedrale duha'', Zagreb: Znanje, 1995. {{ISBN |978-9536124862}}

* Berković, Zvonimir: ''Dvojni portreti'', Rijeka: Otokar Keršovani, 1998. {{ISBN |978-953-153-043-9}}

* Berković, Zvonimir: ''Pisma iz Diletantije'', Zagreb: Hena com, 2004. {{ISBN |953-6510-77-4}}

* Berković, Zvonimir: ''Vladko Maček – Tri razgovora'', Zagreb: [[EPH]] / Novi Liber, 2009. {{ISBN |978-953-300-134-0}}