Razlika između inačica stranice »CD«

'''Kompaktni disk''', '''kompaktna ploča'''<ref>'''KOMPAKTNA PLOČA'''. U djelu: Josip Šentija, gl. ur., ''Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«'', III. izd., [9.] – dopunski svezak : A – Ž , Jugoslavenski leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, mjeseca travnja 1988., {{ISBN |86-7053-012-0}}, str. 339.</ref> ili češće samo kraće '''CD''' (od engl. ''Compact disk'') je [[optički zapis]] razvijen u kasnim 1970-tim godinama, prvotno korišten samo kao medij za [[glazba|glazbu]]. Kasnije se medij razvio za spremanje podataka na [[računalo|računalu]], tako da je danas standardni [[Dijelovi računala|dio računala]]. Pojavom [[DVD|DVD-a]] [[1996]]. dobili smo novi standard koji na mediju iste veličine (120 &nbsp;mm) čuva sadržaj 6 ili više CD-a.

CD kao proizvod razvili su zajedno [[Philips]] i [[Sony]]. Philips je osmislio proizvodni proces (idejno baziran na [[Laserdisc|Laserdisc-u]], koji se nije proslavio s medijima promjera 18-30 18–30&nbsp;cm), a Sony je usavršio korekciju grešaka pri čitanju CD medija, čime je proizvod bio spreman za tržište. Masovna proizvodnja je krenula 1982.

Zapisivanje podataka na CD-u počinje u sredini diska i nastavlja se prema rubu što omogućava prilagodbu za razne veličine. CD-ovi su dostupni u dvije standardne veličine: najrašireniji su promjera 120 &nbsp;mm, kapaciteta 74 minute i 650 MB podataka te 80 minutni za 700 MB podataka. Dostupni su i 80 &nbsp;mm (tzv. MiniCD-ovi) kapaciteta 21 minute i 184 MB (još zove i CD3 – medij je oko 3")

CD je napravljen iz 1,2 &nbsp;mm debela diska čiste polikarbonske plastike. Tanak sloj super čistog aluminija (ili rjeđe zlata – kod potrebe za dužim vijekom trajanja) je nanesen na površinu da bude reflektivna. Površina je zaštićena tankim slojem laka. Na lak se može i pisati. Podaci na mediju pohranjeni su kao niz mikro udubina - oko 100 [[nm]] duboke i 500 &nbsp;nm široke, a duge oko 850 &nbsp;nm do 3,5 [[Metar|μm]]. CD se čita uz pomoć 780 &nbsp;nm lasera fokusiranog kroz dno polikarbonskog sloja. Razlika između udubina i tzv. ”dolina” (ravni dio, eng. “land”) dovodi do promjene između faze svjetla reflektiranog u slučaju udubine i svjetla reflektiranog u slučaju “doline”. Podatke je moguće pročitati mjerenjem intenziteta reflektiranog svijetla [[Fotodioda|fotodiodom]]. Same udubine i izbočine ne predstavljaju jedinice i nule, već se koristi niz kodiranja. Na najnižoj razini je [[NRZI]]: prijelaz iz udubine u “dolinu”, ili iz doline u “udubinu” simbolizira jedinicu, a ako nema prijelaza (odnosno nema promjene), to se čita kao nula. Takav zapis se dekodira načinom [[osam-na-četrnaest]] (engl. ''eight-to-fourteen'', EFM), dakle iz svakih 14 pročitanih bita se dobiva 8 bita stvarnog sadržaja. Sam sadržaj je organiziran u blokove koji na kraju sadrže zaštitini kod (''[[Cross-interleaved Reed-Solomon code]]'', CIRC) čijom primjenom se dobiva mogućnost detekcije grešaka kod čitanja, te mogućnost korekcije određenog broja grešaka). Udubljenja su bliža reflektivnoj strani tako da izobličenja i prašina na čistoj strani mogu biti zanemarena, no disk zbog toga trpi više štete u slučaju oštećenja na reflektivnoj strani.

Standardi zapisa

[[Kategorija:Optički mediji]][[Kategorija:Kratice]]