Epirska Despotovina: razlika između inačica

'''Epirska Despotovina''' ili '''Epirska Kneževina''' ([[Grčki jezik|grčki]]: ''Δεσποτάτο της Ηπείρου'') bila je jedna od [[Bizant|bizantskihbizant]]skih [[Grci|grčkih]] država slijednica [[Bizant|Bizantskog Carstva]], koja je nastala nakon [[Četvrti križarski rat|Četvrtog križarskog rata]] [[1204.]] Epirska Despotovina tvrdila je da je legitimni slijednik Bizanta, zajedno s sličnim tvorevinama [[Nicejsko Carstvo|Nicejskim Carstvom]] i

[[Trapezuntsko Carstvo|Trapezuntskim Carstvom]] <ref>The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. John Van Antwerp Fine. University of Michigan Press, 1994 {{ISBN |0472082604}}, {{eng oznaka}}</ref>.

Despotovinu je utemeljio [[1205.]] godine ''Mihael I. Komnen Duka'', bratić [[Bizant|bizantskihbizant]]skih careva [[Izak II. Angel|Izaka II. Angela]] i [[Aleksije III. Angel|Aleksija III. Angela]]. Mihael I. isprva je bio u čvrstom savezu s Bonifacijem I. od Montferata, ali nakon što je izgubio Moreju ([[Peloponez]]) od [[Franci|Franaka]] u Bitci kod Maslinskog gaja kod Kundurosa, on je otišao u [[Epir (pokrajina)|Epir]], gdje se držao za slijednika bizantskog upravitelja stare teme Nikopol, potom se pobunio protiv Bonifacija. Epir je ubrzo je postao novi dom mnogih grčkih izbjeglica iz [[Carigrad|Konstantinopolisa]],

[[Tesalija|Tesalije]] i [[Peloponez|Peloponeza]]a, a Mihael I. dosegao je slavu drugog [[Noa|Noe]], spašavajući brojne bizantske plemićke obitelji od [[Latinsko carstvo|latinskog]] pogroma. ''Ivan X. Kamateros'', [[Carigradska patrijaršija|Carigradski patrijarh]], nije ga držao za zakonitog vlastodršca, te se zbog toga rađe priklonio [[Teodor I. Laskaris|Teodoru I. Laskarisu]] u [[Nicejsko Carstvo|Niceji]]. Mihajlo I. je zbog toga priznao crkvenu vlast [[Papa|pape]] [[Inocent III.|Inocenta III.]] nad Epirom, te prekinuo sve veze s [[Pravoslavlje|pravoslavnom crkvom]].

[[Mihael I. Angel Komnen Duka]] se bacio na osvajanje strateški važnih gradova u svom okružju, tako je ovladao [[Larisa (grad u Grčkoj)|Larisom]] i [[Drač|Dračem]]em. Također je preuzeo kontrolu nad [[Korint|lukom]] i [[Korintski zaljev|Korintskim zaljevom]]. Potom je [[1214.]] godine uspio preoteti [[Krf]] [[Mletačka Republika|Mlečanima]], ali je nakon toga krajem godine ubijen, naslijedio ga je njegov bratić Teodor.

[[Teodor Angel Komnen Duka|Teodor Komnen Duka]] je krenuo odmah u napad na teritorije pod vlašću [[Solunska Kraljevina|Solunske Kraljevine]], a borio se i s [[Bugari|Bugarima]]ma uz put. Henrik Flandrijski poduzeo je kao protumjeru - kontranapad ali je umro na putu, tako da je [[1217.]] godine Teodor uspio zarobiti njegovog nasljednika Petra Courtenaya, i zatim ga najvjerojatnije pogubio. [[Latinsko Carstvo]], je ionako propadalo pod udarima rastućeg rivala iz [[Nicejsko Carstvo|Nicejskog Carstva]] tako da nije moglo spriječiti Teodora da zauzme [[Solun]] [[1224.]]. Nakon što je [[Nicejsko Carstvo|nicejski]] car [[Ivan III. Duka Vatac]] [[1225.]] zauzeo [[Edirne]], Teodor mu ga je ubrzo preoteo. Teodor se potom udružio s Bugarima i zajedno s njima istjerao [[Latinsko Carstvo|latine]] iz [[Tračke|Trakije]]. Teodor se zatim okrunio za [[Bizant|bizantskogbizant]]skog cara [[1227.]] godine, međutim njega većina [[Grci|Grka]], nije hjela priznati za svoga cara, a posebno se tome opirao [[patrijarh]] iz [[Nicejsko Carstvo|Nicejskog Carstva]].

[[Car]] [[Teodor II. Laskaris|Teodor II. Laskaris]] postao je saveznik despota Mihajla II. Komnena, njihova djeca oženila su se [[1256.]], a Teodor je kao naknadu za to uzeo epirsku luku [[Drač]]. Međutim Mihajlo II. nije htio prihvatiti ovo otimanje svog posjeda, te se [[1257.]] pobunio, potom je uspio pobijediti [[Nicejsko Carstvo|nicejsku]] vojsku pod vodstvom Đure Akropolitesa. Kad je Mihajlo II. krenuo sa svojom vojskom na Solunsku Kraljevinu, njega je istovremeno napao [[Sicilija|sicilijanskisicilija]]nski kralj [[Manfred]], te mu uspio preoteti dio [[Albanija|Albanije]] i [[Krf]]. Mihael II. držeći se one ''protiv koga

slab, tako da je [[1259.]] Vilim II. zarobljen nakon katastrofalnog poraza u ''[[bitka kod Pelagonije|bitci kod Pelagonije]].''

[[Carigrad|Konstantinopolisu]] [[1261.]] on je često upadao i terorizirao Epirsku Despotovinu. Potom je prisilio despota Mihaela II. da svog sina [[Nikefor, epirski despot|Nikefora]] oženi za njegovu nećakinju [[Ana Kantakuzen|Anu]] [[Kantakuzen]] [[1265.]]

Mihael VIII. Paleolog držao je Epirsku Despotovinu svojom vazalnom državom, iako su Mihael II. i Nikefor i nadalje ostali saveznici mletačkih vazalnih država [[Ahajska Kneževina|Ahajske Kneževine]] i [[Atenska Vojvodina|Atenske Vojvodine]] neprijatelja Bizanta. [[Krf]] i velik dio Epira zauzeo je [[1267.]] Karlo I. Anžuvinac (kralj [[Napulj|Napulja]]a i [[Sicilija|Sicilije]]). Negdje oko [[1267.]]/[[1268.|68.]] umro je despot Mihael II., car Mihael VIII. Paleolog nije ni pokušavao direktno pripojiti Epirsku Despotovinu, već je dozvolio Mihaelovom sinu Nikeforu naslijediti oca. Nikefor se, međutim, udružio s napuljskim kraljem [[Karlo I. Anžuvinac|Karlom I. Anžuvincem ]][[1279.]], koji je prije toga zauzeo [[Drač]] [[1271.]] godine protiv cara Mihaela VIII. No kad je Karlo I. poražen i Nikefor je izgubio [[Albanija|Albaniju]] na račun Bizanta.

Kad je na [[Bizant|Bizantski]]ski prijesto stupio [[Andronik II. Paleolog]], sin Mihaela VIII., Nikefor je obnovio svoje savezništvo s [[Carigrad|Konstantinopolisom]]. Nikefor je, međutim ostao vjerni saveznik Karla I. Anžuvinca, čak i nakon njegova poraza od bizantske flote [[1292.]] Nikefor mu je dao i svoju kćer za njegova sina Filipa I. iz Taranta, te mu prodao velik dio Epira. Nakon Nikeforove smrti (oko [[1297.]]) u Epiru je počeo rasti [[bizant]]ski utjecaj, za to vrijeme vladala je kao [[regent]] njegova udovica Ana (rođakinja cara [[Andronik II. Paleolog|Andronika II. Paleologa]]), u ime svog sina ''Tome I. Komnena Duke''.

Ana je uspjela ženili svog sina Tomu I. Komnena Duku za kćer cara [[Mihael IX. Paleolog| Mihaela IX. Paleologa]], ali je Toma ubijen [[1318.]] od strane svog [[Talijani|talijanskog]] rođaka ''Nikole Orsinija'', on je potom oženio njegovu udovicu i preuzeo kontrolu nad Epirskom Despotovinom. Njega je pak svrgnuo s vlasti vlastiti brat ''Ivan Orsini'' [[1323.]] godine. Ni on nije dugo uživao u svojoj vlasti njega je otrovala vlastita žena Ana [[1335.]] godine te je vladala kao regentica u ime svog maloljetnog sina ''Nikefora II. Orsinija''. Novi bizantski car - [[Andronik III. Paleolog]], stigao je [[1337.]] godine u sjeverni Epir s vojskom dijelom u kojoj je bilo i 2.000 [[Turci|Turaka]] (njegovog tadašnjeg saveznika Umur bega). Andronik III. prvo se posvetio problemu granice, zbog napada koje su vršili [[Albanci]] na Epir, a zatim se njegov interes okrenuo na neposlušnu Despociju. Ana je pokušala pregovarati i tako izvući nešto, ali je car Andronik III. ostao uporan i zahtjevao potpunu predaju Epirske Despotovine, na kraju je Ana morala pristati, tako je Epir konačno smiren pod carskim žezlom.

Potom je u Epiru izbio ustanak [[1339.]] godine, iza kojeg je stajala ''Katarina Valois'' (carica [[Latinsko carstvo|Latinskog carstva]]) , koja je u to vrijeme bila na [[Peloponez|Peloponezu]]u, tad se i Nikifor vratio u Epir i utaborio u Tomokastronu. Pri kraju [[1339.]] godine carska vojska se vratila se u Epir, a [[1340.]] godine, stigao je i sam car [[Andronik III. Paleolog]] zajedno s Ivanom Kantakuzenom. Nikifora II. su pomoću posrednika uvjerili da prizna autoritet cara, on je morao ispuniti i dato obećanje - oženio je kćer Ivana Kantakuzena Mariju i dobio titulu ''sevasta'' Epira.

[[Bizant|Bizantsko Carstvo]] ubrzo nakon toga ušlo je u građanski rat koji se vodio između careva [[Ivan V. Paleolog|Ivana V. Paleologa]] i [[Ivan VI. Kantakuzen|Ivana VI. Kantakuzena]], pa je Epir osvojio [[Srednjovjekovna Srbija|srpski]] kralj [[Stefan Uroš IV. Dušan]] [[1348.]] godine. Nikefor II. je iskoristio pometnju koju je izazvao bizantski građanski rat i smrt cara Dušana, i uspio je ponovno ovladati cijelim Epirom [[1356.]] godine, on je također uspio svom teritoriju dodati i [[Tesalija|Tesaliju]]. ''Nikifor II.'' je umro za vrijeme gušenja albanske pobune [[1359.]] godine. Zemlje bivše Epirske Despotovine postale su sastavni dio osobnog carstva Dušanovog bratića - Simeona-Siniše Paleologa. Despotovinu je [[1367.]] godine uskrsnuo je lokalni srpski plemić Toma II. Preljubović. S mnogo teritorija koji su ostali pod kontrolom albanskih klanova, Epir je podijeljen između nekoliko vladara. Nakon smrti Tome II. [[1384.]], njegova udovica preudala se [[1385.]] godine i tako prenijela vlast nad Despocijom na talijanske feudalce. Do [[1416.]] godine velikaška obitelj Tocco iz [[Kefalonija|Kefalonije]] uspijela je ponovno ujediniti Epir i zavesti svoju djelomičnu vlast po gradovima. No to nije dugo trajalo jer je [[Osmansko carstvo|osmanska]] vojska osvajala grad za gradom; [[Janjina (Grčka)|Janjina]] je pala [[1430.]], [[Arta, Grčka|Arta]] [[1449.]] godine, Angelokastron [[1460.]] i konačno Vonica [[1479.]] godine. Uz iznimku nekoliko [[Mletačka republika|mletačkih]] primorskih posjeda, to je bio kraj [[Franci|franačke]] vlasti u kontinentalnoj Grčkoj.

* [http://books.google.gr/books?id=QDFVUDmAIqIC&printsec=frontcover&source=gbs_v2_summary_r&cad=0#v=onepage&q=&f=false The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest]. John Van Antwerp Fine. University of Michigan Press, 1994 {{ISBN |0472082604}}.{{eng oznaka}}