Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini: razlika između inačica

* u 3. fazi, potpomognuta sovjetskom armijom, [[Narodnooslobodilački pokret|Titova jugoslavenska vojska]] vodi završne operacije uništenja protivničkih snaga, te potpuno ovladava teritorijem Jugoslavije. Po završetku rata, koji je i sam bio krvav, Titova komunistička vojska je počinila [[Križni put (1945.)|masovni ratni zločin masakra]] protivničkih snaga i njihovih obitelji, te civila koji su se povlačili s poraženim snagama.

[[NDH]], nova država hrvatskog naroda, kako su je nazivali njeni utemeljitelji, obuhvaćala je područje, koje je bilo nekoć u sastavu [[Kraljevina Hrvatska|Kraljevine Hrvatske]], u doba Tomislava i Petra Krešimira IV., ili, točnije rečeno, djelomice i ono koje je bilo u sastavu Kraljevine Bosne u doba Tvrtka. U NDH, bila je [[Upravna podjela NDH|unutarnja podjela]] izvršena po županijama, što je bio povijesni hrvatski sustav, odnosno na [[Upravna podjela NDH|velike župe]], koje su nazvane prema imenima upravnih jedinica iz doba srednjovjekovne hrvatske i bosanske kraljevine. Na području BiH, to su: [[Vrhbosna|Vrhbosna]] sa sjedištem u Sarajevu, [[Zahumlje|Hum]] u Mostaru, [[Usora i Soli]] u Tuzli, Sana i Luka u Banjoj Luci, [[Lašvanska dolina|Lašva]] i Glaž u Travniku, [[Starohrvatske županije|Krbava i Psat]] u Bihaću. Za glavni grad, bila je predviđena [[Banja Luka]], u Bosni, kao zemljopisno središte čitave Nezavisne Države Hrvatske. Treba napomenuti da je upravna vlast Nezavisne Države Hrvatske također razbijala osmanske i austro-ugarske granice Bosne i Hercegovine, u podjeli na velike župe pa je povezivala i izjednačavala područje uže Hrvatske s bosanskohercegovačkim. Tako su, npr., Gora ([[Petrinja]]) prelazila Unu, Livač i Zapolje ([[Nova Gradiška]]) i Posavje ([[Slavonski Brod|Brod]]) su prelazile Savu i imale više kotareva na bosanskoj strani.

Ideja hrvatske države, kojoj je stremio hrvatski narod i koja se očitovala u činu proglašenja [[NDH]], imala je duboke korijene u žudnji za samostalnošću i slobodom, snažno ojačanom patnjom i progonima pod velikosrpskim režimom Kraljevine Jugoslavije. Ironijom sudbine, ta je ideja vrlo brzo izdana od samog [[Ante Pavelić|Pavelića]], izdajom i prodajom hrvatskih povijesnih zemalja u [[Dalmacija|Dalmaciji]] Fašističkoj Italiji, kao i genocidnom politikom njegovog režima, koji je kao poslušnik [[Hitler]]ovog novoga poretka o kojem je bio ovisan, pristupio progonu [[Židovi|Židova]] i [[Romi|Roma]], a prigodu je iskoristio za obračun sa [[Srbi|Srbima]]ma. U slučaju srpskog stanovništva, taj mu je zadatak bio "olakšan" sporadičnim pokoljima koje su grupe velikosrpskih rojalista-četnika i drugih terorističkih grupa, počinile nad hrvatskim stanovništvom u periodu bezvlašća uoči proglašenja NDH,<ref name="HercegBosna" /> kao i nakon proglašenja NDH.

[[Nacistička Njemačka]] i [[fašistička Italija]] su tretirale Nezavisnu Državu Hrvatsku, kao svoju satelitsku državu, pa su je podijelili na dvije interesne zone. Italija je u svoju zonu uzela 100-120 100–120&nbsp;km teritorija od obale Jadranskog mora u dubinu, a ostalo otuda do Drine, Drave i Dunava je bilo u njemačkoj ovlasti. Demarkacijska crta te podjele išla je južno od Samobora do Jajca, Bugojna i Goražda na Drini. Dakle, Bosna i Hercegovina je bila podijeljena tako da je [[Bosanska Krajina|zapadni dio Bosne]] i čitava [[Hercegovina]] bio pod talijanskom, a ostala Bosna pod njemačkom indirektnom okupacijom.

Organizacija [[Savez komunista Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]] u BiH počela je intenzivne pripreme za oružanu oslobodilačku borbu nakon Svibanjskog savjetovanja CK KPJ 1941. godine. U prvoj polovici svibnja, bio je formiran pri Pokrajinskom komitetu KPJ za BiH, Vojni odbor, a zatim i vojni odbori pri oblasnim i nižim rukovodstvima KPJ, koji su organizirali prikupljanje oružja, pripremali ljudstvo za oružanu borbu, organizirali obavještajnu službu, sanitetske tečajeve i ostalo. U to vrijeme, pokrajinska organizacija KPJ u BiH imala je oko 830 članova, a [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]] oko 4.000 njih. Osnovni dio članstva KPJ i SKOJ-a bio je u Sarajevu, [[Tuzla|Tuzli]], [[Mostar]]u, [[Banja Luka | Banjoj Luci]], [[Zenica | Zenici]] i [[Drvar]]u.

Glavna uloga [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|hrvatske regularne vojske]] u prvim ratnim mjesecima bila je uspostava vlasti u svim krajevima [[NDH]] i osiguravanje neometanog javnog i privatnog života u novoj državi zajedno s [[Oružništvo]]m. S vremenom se na području istočne [[Bosna|Bosne]] raširio [[Četnici u Drugom svjetskom ratu|četnički]], a kasnije i [[Partizani|partizanski]] pokret koji je zahvatio i šire prostore. Zadaća Hrvatskog domobranstva bila je obračunati se s pobunjenicima, oduzeti svo oružje koje je bilo u ilegalnom posjedu i uspostaviti javni poredak u tim krajevima. Nova i razmjerno neiskusna vojska slomila je pobunu [[Srbi u Bosni i Hercegovini|Srba]] u [[Istočna Hercegovina|istočnoj Hercegovini]] u lipnju, a već u srpnju borila se u istočnoj i zapadnoj [[Bosna|Bosni]].

Područje Bosanske krajine je 27. srpnja 1941. godine zahvatio oružani ustanak, u doba [[SR BiH|socijalističke Jugoslavije]] svečano obilježavan kao [[Praznici u SFRJ#Republički praznici|Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine]]. Sjedište ustaničkog područja je bilo u [[Drvar]]u. Po pitanju odnosa, kojeg su imali srpski ustanici prema [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvatima]], bilo da su bili katoličke ili islamske vjere, nije bilo razlike, bez obzira jesu li srpske ustanike vodili [[četnici]] ili [[partizani]]. Napadi su planirani tako da slučajni preživjeli nakon pokolja u Drvaru ne mogu upozoriti susjede, odnosno da [[Pokolj u Bosanskom Grahovu 27. srpnja 1941.|grahovski Hrvati]] ne mogu pobjeći nakon što doznaju što se dogodilo [[Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.|drvarskim Hrvatima]].<ref name="Banja Luka">[http://biskupija-banjaluka.org/TABB/srpanj2005/drvar27srpnja.htm Banjalučka biskupija] Drvarski mučenici</ref>

Tog 27. srpnja 1941. godine, [[Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.|ubijen je drvarski župnik]] [[Waldemar Maksimilijan Nestor]] i veća skupina pripadnika njegove župe koji su se vraćali sa hodočašća [[sveta Ana|svetoj Ani]] u [[Knin|Kninskom polju]]. Hodočasnički vlak je pri povratku zaustavljen nekih 18 &nbsp;km od Drvara. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču.<ref name="Banja Luka" />

U Bosanskom Grahovu i okolnim selima, srpski ustanici (četnici i gerilski komunisti) ubili su 62 Hrvata, među njima 5 žena i 9 djece. Mladi župnik [[Juraj Gospodnetić]] i nekoliko dana nakon toga veoma okrutno mučeni i ubijen.<ref name="Banja Luka" /> Srpski ustanici su u Grahovu i okolnim selima [[Obljaj]]u, [[Korita (Bosansko Grahovo, BiH)|Koritima]], [[Luka (Bosansko Grahovo, BiH)|Luci]], [[Ugarci (Bosansko Grahovo, BiH)|Ugarcima]] i [[Crni Lug (Bosansko Grahovo, BiH)|Crnom Lugu]] opljačkali i spalili sve hrvatske kuće, a u Obljaju su zapalili župni ured i rimokatoličku crkvu sv. Ilije Proroka. Preostali preživjeli Hrvati su izbjegli u [[Knin]].

[[Pogrom u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941.|Tijekom 9. i 10. kolovoza 1941.]] godine, četnici su u pogromu spalili cijeli župu [[Krnjeuša]] kod Bosanskog Petrovca, koju je činilo dvadesetak sela i zaselaka, uključujući i župnu crkvu i kuću.<ref name="Banja Luka" /> Brojka od 240 hrvatskih žrtava, koja nije konačna, ne obuhvaća poginule domobrane. Od svećenićkog osoblja, koje je bilo prvo na udaru, stradao je župnik Krešimir Barišić i tri svećenička pripravnika.<ref name="Josip">Josip Jurjević: ''Pogrom u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941.''', Vikarijat Banjalučke biskupije, Zagreb, 1999., {{ISBN |953-97841-0-7}}</ref>

Imena i prezimena svih poginulih u ovim pokoljima nisu do kraja utvrđena, utvrđeno je 568 osoba koje za koje se poimence zna da su mučki ubijeni u tom zločinačkom napadu. Tako su posve zatrti Hrvati u župama: [[Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.|Drvar]], [[pokolj u Bosanskom Grahovu 27. srpnja 1941.|Bosansko Grahovo]] i [[pogrom u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941.|Krnjeuša]] u zapadnoj Bosni ([[Bosanska Krajina]], [[Turska Hrvatska]]). Vlasti [[NDH]] nisu uspjele svojim vojnim postrojbama ugušiti ustanak.

Krajem [[kolovoz]]a 1941. godine, talijanske trupe zaposjele su Drugu demilitariziranu zonu i pokrenule ofenzivu pod izlikom da ''zaštite srpsko stanovništvo''. Pod tom je propagandom dio boraca ostavio oružje i vratio se kući. Do kraja [[rujan | rujna]] talijanske trupe su zaposjele Drugu, a do sredine listopada i Treću zonu. U isto je vrijeme, ustanak u istočnoj Bosni bio vrlo intenzivan, što je iskoristio [[Dragoljub Mihailović]], poslavši neke bivše jugoslavenske časnike da preuzmu zapovjedništvo nad ustanicima. U rujnu 1941. godine, njegov glavni delegat za istočnu Bosnu, major [[Jezdimir Dangić]], proglasio se zapovjednikom Gorskog stožera bosanskohercegovačkih [[Četnici | četnika]].

U listopada 1941. godine, propali su napori KPJ da uspostavi suradnju sa četničkim postrojbama u istočnoj Bosni u borbi protiv okupatora. Izvršavajući naredbu Dragoljuba Mihailovića, četnici su poveli akciju razbijanja partizanskih odreda. Da bi spriječio ove događaje, [[Vrhovni štab NOVJ-a|Vrhovni štab NOPOJ-a]] uputio je krajem prosinca 1941. u istočnu Bosnu Prvu proletersku brigadu i tamo prenio svoje sjedište. Radi stabilizacije [[Narodnooslobodilački pokret | Narodnooslobodilačkog pokreta]] u BiH i suzbijanja četničke akcije, bilo je održano pokrajinsko savjetovanje u Ivančićima [[7. siječnja | 7.]] i [[8. siječnja]] 1942. godine, na kojemu je sudjelovao [[Josip Broz Tito]] i više članova Centralnog komiteta KPJ. Nešto kasnije, Vrhovni štab je donio odluku o osnivanju dobrovoljačkih odreda od ljudstva, koje se kolebalo između partizana i četnika, a koje je bilo voljno braniti svoja mjesta od okupatorskog terora. Za vrijeme boravka Vrhovnog štaba NOP i DVJ u [[Foča | Foči]], od [[25. siječnja]] do [[10. svibnja]] 1942. godine, utvrđeni su tzv. Fočanski propisi, ​​na temelju kojih se tijekom rata razvijao sustav [[Narodnooslobodilački pokret | narodne vlasti]].

Za to je vrijeme u [[Bosanska krajina | Bosanskoj krajini]], proces stabilizacije Narodnooslobodilačkog pokreta, započet u jesen 1941., bio nastavljen u prvoj polovici 1942. godine. Talijansko-četnička akcija čišćenja terena ostala je bez uspjeha. Četnici su u tom razdoblju uspjeli stvoriti svoje oružane formacije i politička uporišta na Zmijanju i [[Manjača | Manjači]] oko [[Mrkonjić-Grad]]a i djelomično oko [[Glamoč]]a i Bosanskog Grahova. Poslije oslobođenja [[Prijedor]]a i [[Ljubija (Prijedor, BiH) | Ljubije]], na oslobođenom teritoriju Bosanske krajine je razvijen sustav narodne vlasti.

[[Užička republika|Masovni ustanak]] Titove komunističke vojske u Srbiji i Crnoj Gori, koji je slomljen do konca 1941. godine snažnom njemačkom i talijanskom ofenzivom uz pomoć srpskih fašista i četnika. U Prvoj neprijateljskoj ofenzivi, komunistički partizani su spali s oko 50.000 vojnika na 4.500 boraca koji su protjerani iz Srbije. Rat se nastavio s najvećim intenzitetom na području [[BiH|Bosne i Hercegovine]].<ref name="HercegBosna" /> Njemačka je težište akcija u vlastitoj okupacijskoj zoni Jugoslavije prenijela u BiH radi osiguranja značajnih industrijskih poduzeća, rudnika i komunikacija ugroženih djelovanjima partizanskih postrojba.

Slijedila je Druga neprijateljska ofenziva protiv ustanka u istočnoj Bosni od [[15. siječnja]] do [[23. veljače]] 1942. Krajem siječnja 1942., Prva proleterska brigada se na [[romanija|Romaniji]] našla opkoljena jakim njemačkim snagama. Trebalo je proći pored [[Sarajevo|Sarajeva]], preko [[Igman]]a, prema oslobođenoj [[Foča|Foči]]. [[Igmanski marš]] je izveden noću između 27. i 28. siječnja, po dubokom snijegu i velikoj hladnoći. Domobranstvo je protjeralo [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizane]] iz [[Istočna Bosna|istočne Bosne]] natrag u [[Crna Gora|Crnu Goru]], no ipak nije moglo spriječiti njihov kasniji prodor u zapadnu Bosnu.

Tijekom travnja 1942. godine, traju [[Operacija Trio|ofenzivne operacije u istočnoj Bosni i Hercegovini]]. [[Crna legija]] je djelovala samostalno protiv zaostalih četničkih grupa na Ozrenu i nije se angažirala u planiranim velikim operacijama do 15. ožujka kada je očistila Romaniju od četnika i zauzela položaj kod [[Han Pijesak|Han Pijeska]] kako bi učvrstila istočno krilo njemačke [[718. pješačka divizija|718. divizije]]. Ova operacija, od Nijemaca zvana [[Operacija Trio|Trio]], započeta je od talijanskih divizija Taureneese, Pusteria i Sassari koje su htjele očistiti Crnu Goru, Sandžak i istočnu Bosnu od ustanika i primiriti taj prostor. U operaciji su sudjelovale dvije domobranske granične bojne i tri domobranske pješačke pukovnije.

U dijelu Operacije Trio, koji se odvijao na teritoriju NDH, [[Crna legija]] je igrala dominantnu ulogu i najodgovornija je za uništavanje i razbijanje 4500 četnika koji su djelovali na prostoru istočne Bosne. Nakon Han Pijeska, Crna legija zauzima [[Vlasenica|Vlasenicu]], a u [[Žepče|Žepču]] zatječe gotovo sve stanovništvo pobijeno od četnika. U daljnjim borbama, Crna legija osvaja [[Milići|Miliće]], [[Kasaba|Kasabu]], [[Drinjača|Drinjaču]], [[Bratunac]] i Srebrenicu te 9. travnja izbija na Drinu. Sljedeći dan, na samu godišnjicu proglašenja NDH, Francetić šalje Paveliću čuturicu s vodom iz Drine. Nakon osiguravanja granice prema Srbiji i završetka operacije Trio, Crna legija je poslana u uništavanje manjih izoliranih džepova otpora sjeverno od Foče.

Od kraja lipnja do početka kolovoza bio je izvršen pohod Grupe proleterskih brigada u Bosansku krajinu pod izravnom komandom [[Vrhovni štab NOVJ-a|Vrhovnog štaba NOP-a i DVJ-a]] i postignute pobjede u drugoj polovici 1942. godine, koje su rezultirale prvenstveno stvaranjem [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije | Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije]] i Osnivačkom skupštinom [[Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije | AVNOJ]]-a. Uništenjem neprijateljskih garnizona u mnogim mjestima i razbijanjem glavnih četničkih formacija i uporišta, najveći dio teritorija zapadne i srednje Bosne bio je oslobođen i povezan s oslobođenom teritorijem u susjednim područjima Hrvatske.

Pokušaji njemačkih, talijanskih i ustaških snaga u listopadu 1942. godine napadnim akcijama preoteti inicijativu ostali su bez uspjeha. Zbog toga je njemačko [[Oberkommando der Wehrmacht|Vrhovno zapovjedništvo]] donijelo odluku o proglašenju teritorija NDH južno od [[Sava | Save]] operativnim područjem njemačkih trupa, a u prosincu 1942. i odluku o zimskim operacijama protiv NOV i POJ na velikom oslobođenom teritoriju u Bosni i Hrvatskoj. U listopadu 1942. godine, četnici su pobili oko 1000 Hrvata u [[Prozor-Rama|Rami]].

Odlukom Vrhovnog štaba u studenom 1942. formirano je pet [[zbor|divizija]] i jedan [[korpus]] NOVJ-a. Tada su na tlu BiH odlukom Vrhovnog štaba formirane tri udarne divizije, u čiji su sastav pored Grupe proleterskih brigada ušle još dvije [[brigada|brigade]]. U Podrinju, formirana je jedna brigada. Do kraja 1942., u Hercegovini su bili obnovljene organizacije KPJ i formirane partizanske jedinice. Pobjeda partizana nad četničkim snagama na [[Majevica | Majevici]] u studenom 1942. bila je jedan od presudnih trenutaka za [[narodnooslobodilački pokret]] u istočnoj Bosni.

Centralni komitet [[KPJ]] i Vrhovni štab donosili su mjere i odluke koje su imale presudan značaj za političke osnove NOP-a, provođene na velikom slobodnom teritoriju s središtem u [[Bihać]]u, od studenog 1942. do siječnja 1943. godine. Taj slobodni teritorij je postao poznat pod nazivom [[Partizanske republike|Bihaćka Republika]]. Rezultat snažnog razvoja narodnooslobodilačkog pokreta bili su: Osnivačka skupština [[AVNOJ]]-a (Bihać, [[26. studenog|26.]] i [[27. studenog]] 1942.), Osnivačka konferencija [[Antifašistička fronta žena | Antifašističkog fronta žena Jugoslavije]] ([[Bosanski Petrovac]], [[6. prosinca | 6.]] - [[8. prosinca]] 1942.) i Osnivački kongres Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije (Bihać, [[27. prosinca | 27.]] - [[29. prosinca]] 1942.)

Prva veća akcija ([[Bitka na Neretvi|Weiss I]]) bilo je istjerivanje [[NOP|partizanskih snaga]] iz zapadne [[Bosna|Bosne]] i grada [[Bihać|Bihaća]]a gdje se smjestio glavni stožer partizana. U suradnji s [[Treći Reich|njemačkim]] postrojbama, partizani su nakon žestokih borba istjerani i počeli su se povlačiti prema [[Neretva|Neretvi]] (Weiss II). Potkraj veljače i početkom ožujka vodila se žestoka bitka s partizanima (Weiss III), a u njoj su sudjelovali jedan domobranski zdrug i dvije divizije, ukupne snage 15.000 ljudi sa 110 [[tenk]]ova i jednom eskadrilom zrakoplova. Najžešće borbe su se vodile oko [[Uskoplje|Uskoplja]], kojeg su [[NOVJ|partizani]] [[3. ožujka]] nakratko zauzeli. Domobrani su zajedno s [[Wehrmacht|Nijemcima]] i [[Kraljevina Italija|Talijanima]] pritisnuli [[NOP|partizane]] koji su se povukli preko [[Neretva|Neretve]] u istočnu [[Hercegovina|Hercegovinu]] i dalje prema [[Sandžak]]u.

Sljedeća veća bitka bila je [[operacija Schwarz]], poznatija kao [[Bitka na Sutjesci]] ili Petaneprijateljska ofenziva. U njoj su domobranske snage (jedan domobranski zdrug i tri divizije) u jačini od 15.000 ljudi sa 120 [[tenk]]ova i 15 zrakoplova operativne grupe "Sarajevo" napale partizane, među kojima je bilo pet brigada iz BiH, u dolini [[Sutjeska|Sutjeske]] i oko grada [[Foča|Foče]]. U prvim tjednima borbe nije bilo nekih većih pomaka, iako se linija pomicala na štetu partizana. 9. lipnja su Nijemci skoro uspjeli u naumu da likvidiraju Tita kad je [[bomba]] pala pored čelne skupine i ranila ga u ruku. Titov pas, [[njemački ovčar]] Luks se, prema navodima, žrtvovao da spasi Titu život.

U razdoblju od 3. do 15. lipnja, [[partizani]] su izvršili žestoki proboj svim snagama i probili se u [[Istočna Bosna|istočnu Bosnu]]. Tri partizanske brigade i središnja bolnica sa preko 2.000 ranjenika su ostale okružene, okrutni njemački vojnici su ubijali bez biranja, ubivši i ranjenike te nenaoružano liječničko osoblje. Stradao je ukupno 6.391 partizan, više od trećine vojnika koji su ušli u borbe. Odmah po proboju, partizani su pregrupirali i započeli protunapad u istočnoj Bosni, čisteći utvrde Sila Osovine u [[Vlasenica|Vlasenici]], [[Srebrenica|Srebrenici]], [[Olovo (BiH)|Olovu]], [[Kladanj|Kladnju]] i [[Zvornik]]u tijekom sljedećih 20 dana. Ta bitka je bila prekretnica prema partizanskoj pobjedi u ratu i postala je važan dio kulture u poslijeratnoj Jugoslaviji.

Od srpnja 1943. godine, težište djelovanja NOV i POJ prebačeno je u talijansku okupacijsku zonu, a snage Prvog i drugog bosanskog korpusa razvile su ofenzivna djelovanja na cijelom području Bosne i Hercegovine. Tijekom tih djelovanja do kraja 1943. oslobođen je gotovo cijeli teritorij Bosne i Hercegovine osim [[Sarajevo|Sarajeva]] i nekoliko gradskih središta duž važnih komunikacijskih pravaca. Uz očuvanu jezgru, [[Tito]] je uspio kapitalizirati slom Fašističke Italije. Osim oružja, njegova je vojska naglo narasla masovnim priljevom novih boraca, najviše Hrvata i Slovenaca, tako da je do konca [[1943.]] godine narasla na 300.000 ljudi. Do kraja 1943. godine, snage NOV i PO BiH imale su u svom sastavu dva korpusa sa sedam divizija, 24 brigade i 25 partizanskih odreda. Sjedište Centralnog komiteta [[KPJ]], Izvršnog odbora [[AVNOJ]]-a i [[Vrhovni štab NOVJ-a|Vrhovnog štaba NOV-a i POJ-a]] nalazilo se u [[Jajce | Jajcu]] od [[24. kolovoza]] do kraja 1943. godine.

Na inicijativu Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH u rujnu 1943. godine započele su pripreme za sazivanje Osnivačke skupštine [[ZAVNOBiH]]-a. ZAVNOBiH se na svom Prvom zasjedanju u Mrkonjić-Gradu, [[25. studenog | 25.]] i [[26. studenog]] 1943. konstituisao kao najviše političko tijelo NOP-a u BiH i izjasnio za federativno uređenje državne zajednice naroda Jugoslavije. Odbornici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima Bosne i Hercegovine, u kojima se ističe da ubuduće BiH i njene narode, i u zemlji i inozemstvu, mogu zastupati i predstavljati samo [[ZAVNOBiH]] i [[AVNOJ]]. Ovim aktima istovremeno je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih [[Srbi|Srba]], [[Bošnjaci|Muslimana]] i [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata]].

Od početka prosinca 1943. do sredine veljače 1944. godine, njemačke snage su u duhu zapovjedi Vrhovnog zapovjedništva za osiguranje obrane Balkana slučaju [[saveznici|anglo-američke invezije]] izvršile više ofanziva na tlu Bosne i Hercegovine. Osobito teške borbe bile su vođene u prosincu 1943. godine, u središnjoj oblasti [[istočna Bosna|istočne Bosne]], u prosincu 1943. i siječnju 1944. u južnom dijelu [[Bosanska krajina|Bosanske krajine]] te od početka siječnja do sredine veljače 1944. u većem dijelu središnje Bosne i dijelu Bosanske krajine.

U Bosanskoj krajini su njemačke snage izvršile svoju posljednju ofenzivnu operaciju koja je otpočela [[25. svibnja]] zračnim [[Desant na Drvar | desantom na Drvar]], u kojem je od siječnja 1944. bilo sjedište Centralnog komiteta KPJ, Vrhovnog štaba, Predsjedništva AVNOJ-a i [[Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije | NKOJ]]-a. U desetodnevnim borbama jedinice Prvog proleterskog korpusa te dijelovi Petog i Osmog korpusa NOVJ-a osujetili su plan njemačke naredbe o uništavanju rukovodstva nove Jugoslavije, koje je svoje sjedište prenijelo na [[Vis]].

Dana 17. lipnja [[1944.]] godine, na otoku [[Vis]]u [[Sporazumi Tito-Šubašić|potpisan je sporazum]] između maršala Tita i bivšeg bana Banovine Hrvatske [[Ivan Šubašić|Ivana Šubašića]], koji je postao predsjednik jugoslavenske kraljevske vlade u izbjeglištvu. Ivan Šubašić se obvezao da će njegova vlada priznati [[AVNOJ]] i pozvati narod da pristupa antifašističkom pokretu. Time su međunarodna zajednica i britanska vlada definitivno priznali legitimitet i vlast Titove [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije]] i njenih institucija.<ref name="HercegBosna" />

U prvoj etapi [[Završne operacije u Jugoslaviji 1945.|završnih operacija za konačno oslobođenje Jugoslavije]], od srpnja do kraja 1944. na tlu Bosne i Hercegovine, [[NOVJ|snage NOVJ-a]] zadržale su inicijativu i izvodile uspješna ofenzivna djelovanja proširujući oslobođeni teritorij. U vrijeme priprema operacija NOVJ-a za oslobođenje Srbije od svibnja do kolovoza 1944. osobito žestoke borbe bile su vođene u [[Podrinje|istočnoj Bosni]] s krupnim njemačkim snagama, koje su pokušavale ofenzivnim djelovanjima spriječe prodor Dvanaestog [[Vojvodina|vojvođanskog korpusa]] preko [[Drina | Drine]] u Srbiju. U srpnju 1944., [[crna legija|I. ustaški stajaći zdrug]], ostatak Crne legije, vodio je uspješne borbe oko Srebrenice i zajedno sa Nijemcima vodio proboj do [[Zvornik]]a.

U operacijama za konačno oslobođenje [[SR Srbija | Srbije]], [[SR Makedonija | Makedonije]], [[SR Crna Gora | Crne Gore]], [[SAP Kosovo | Kosova]] i [[Dalmacija | Dalmacije]] jedinice Trećeg i Petog korpusa i 29. hercegovačke divizije konačno su oslobodile najveći dio teritorija Bosne i Hercegovine. Konačnim oslobođenjem [[17. studenog]] 1944., [[Tuzla]] je postala veoma značajan oslonac ratnih dejstava jedinica Trećeg korpusa NOVJ-a. Dana [[20. studenog]] [[1944.]], [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|Hrvatsko domobranstvo]] je spojeno s [[Ustaška vojnica|Ustaškom vojnicom]] u jedinstvene [[Hrvatske oružane snage]]. Na području BiH operirale su domobransko-ustaške divizije na širem području oko gradova 6. u [[Banja Luka|Banjoj Luci]], 8. u [[Sarajevo|Sarajevu]], 9. u [[Mostar]]u, 12. u [[Brčko]]m i 15. na pruzi Sarajevo-[[Slavonski Brod|Brod na Savi]]. U Rankovićima kod Travnika, [[22. listopada]] [[1944.]], strijeljano je oko 200 zarobljenih hrvatskih civila i vojnika iz [[Kupres]]a.

Početkom [[1945]]. godine, njemačke i ustaške snage držale su Mostar, Sarajevo i dolinu rijeke [[Bosna (rijeka) | Bosne]], kamo su se povlačile jedinice njemačke Grupe armija E, te sjeverni dio Bosne i Hercegovine, linijom [[Bijeljina]]-[[Doboj]]-[[Derventa]]-[[Banja Luka]]-[[Bosanski Novi]]-[[Bihać]]. U Mostarskoj operaciji, od 6. do [[14. veljače]] 1945. godine, jedinice Osmog dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačka divizija oslobodile su Mostar, [[Nevesinje]], [[Široki Brijeg]] i [[Konjic]]. [[369. hrvatska "Vražja" divizija|369. "vražja" divizija]] i 9. domobransko-ustaška divizija su izbrisane iz registra Vermahta, tako da se od tada u dokumentima govori samo o borbenoj grupi 369., što dovoljno govori o ustaškim gubicima, izraženim u tisućama.

Partizani i njihovi pomagači nakon oslobođenja spomenutih gradova, u odmazdi su ubili hercegovačkog provincijala Lea Petrovića i još 65 franjevaca. [[Pokolj fratara u Hercegovini|Pokolj hercegovačkih fratara]] se dogodio u Mostarskom Gracu, [[Gornji Gradac (Široki Brijeg, BiH)|Gornjem Gracu]], [[Donji Gradac (Široki Brijeg, BiH)|Donjem Gracu]], Gostuši, [[Široki Brijeg|Širokom Brijegu]], [[Mostar]]u, [[Ljubuški|Ljubuškom]], [[Vrgorac|Vrgorcu]], [[Čapljina|Čapljini]], [[Međugorje|Međugorju]], [[Čitluk]]u, [[Izbično]]m, [[Kočerin (Široki Brijeg, BiH)|Kočerinu]], [[Velika Gorica|Velikoj Gorici]], [[Zagreb]]u, [[Macelj]]u, [[Krapina|Krapini]] i [[Bleiburg]]u. Najviše franjevaca je ubijeno 7. i [[8. veljače]] [[1945.]] godine na Širokom Brijegu te [[14. veljače]] 1945. godine.<ref>[http://www.franjevci.info/index.php/pojmovnik/pojam/95 Franjevci.info] Pojmovnik - Franjevački mučenici</ref>

U drugoj polovici ožujka, na početku završne ofanzive Jugoslavenske armije, oslobođen je [[Bihać]], a [[6. travnja]] Sarajevo. Od 30. ožujka do 8. travnja 1945. godine, [[Hrvatske oružane snage]] su u [[Bitka na Lijevča polju|bitci na Lijevče polju]] nanijele velik poraz četnicima, sa oko 7.000 mrtvih i ranjenih te 5.000 zarobljenih, koji je poslije u srpskoj emigraciji prozvan drugim Kosovom. Ostatci domobransko-ustaških divizija povlače se prema Zagrebu. Još prije završetka vojnih operacija u BiH, u Sarajevu je od [[26. travnja | 26.]] do [[28. travnja]] 1945. održano Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a na kojem je [[ZAVNOBiH]] proglašen Narodnom skupštinom i formirana prva vlada Bosne i Hercegovine. U borbama do [[1. svibnja]] 1945. godine, bio je oslobođen gotovo cjelokupni teritorij Bosne i Hercegovine.