Džiju-džicu: razlika između inačica

<tr><th>Država podrijekla</th><td>[[Datoteka:Flag of Japan.svg|25px]] [[Japan]]</td></tr>

<tr><th>Podrijeklo</th><td>Razne japanske borilačke vještine</td></tr>

<tr><th>Olimpijski šport</th><td>[[Džudo]]</td></tr>

'''Džiju-džicu''' ili '''džiju-džica'''<ref name="HP90">Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš, ''Hrvatski pravopis'', Pretisak, »Školska knjiga«, Zagreb, mjeseca kolovoza 1990., {{ISBN |86-03-00121-9}}, str. 67., § 295., {{nsk-zapis|id=164273}}</ref> ([[japanski jezik|jap]]. 柔術; ''Jūjutsu'', ''Jujitsu'', ''Jiu-jitsu''), jedna od najstarijih i najpoštovanijih [[Japan|japanskihjapan]]skih [[borilačke vještine|borilačkih vještina]].

Osnova svih tehnika i principa u džiju-džicu proizašla je iz ''Yoshin-ryu'' škole, čiji je osnivač Akiyama. Vještina se masovno razvijala u Sengoki Eri, i nastavila svoj razvoj i u drugim periodima japanske povijesti. U periodu građanskih sukoba vještinu su najmasovnije koristili [[samuraji]]. Ovaj period predstavlja razvoj džiju-džicu vještine kao borbene vještine, a tek onda kao period fizičkog i mentalnog učenja. Najbolje godine za Džiju-džicu predstavljaju period pred kraj 1869. koji je označen kao period povratka japanskog cara i prestanak vladavine feudalnog načina života i vlasti. Ovim događajem samuraji su povratili svoju čast i tradiciju, omogućili očuvanje džiju-džice od zaborava. Nakon toga, džiju-džicu se masovnije proširila na četiri kontinenta, posredstvom turista koji su posjećivali Japan. Nastanak džiju-džicu doprinjeo je razvoju i drugih borilačkih vještina, a tu se prvenstveno misli na [[džudo]] i [[aikido]].<ref name="liveabout.com">[https://www.liveabout.com/history-and-style-guide-jujutsu-2308254 The History and Style of Japanese Jujutsu] liveabout.com. Pristupljeno 3. studenog 2019.</ref>

Kao spas za tadašnji džiju-džicu pojavljuje se [[Jigoro Kano]] koji pokušava da održi vještinu živom kombinacijom različitih škola. Ipak, primoran zahtjevima tadašnjeg društvenog shvatanja Jigor Kano vrši promjene u novonastaloj vještini [[džudo]], uklanjajući nasilne tehnike i tehnike koje se nisu mogle sigurno izvoditi tokom vježbanja. Tako modifikovna veština polako prerasta u [[šport]] koji sve više počinje da se razilazi od svoje izvorne vještine – džiju-džicu.<ref>[https://www.liveabout.com/history-and-style-guide-jujutsu-2308254 The History and Style of Japanese Jujutsu] name="liveabout.com. Pristupljeno 3. studenog 2019.<"/ref>

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće džiju-džicu tehnike su implementirane u sustav obuke na vojno-pomorskim akademijama u [[Japan|Japanu]]u. Za vrijeme vladavine cara [[Hirohito|Hirohita]], a prije izbijanja [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], džiju-džicu su u vojsci poučavala mnoga tajna društva diljem Japana, a određen broj visokih časnika. Iz tog su razloga Saveznici pri kraju Drugog svjetskog rata škole džiju-džicua u Japanu proglasili leglom nacionalističkih ideja. Nakon poraza Japana, zapovjednik okupacijskih snaga, general [[Douglas MacArthur]], zabranio je u toj državi rad svih džiju-džicu škola. Jedan dio samuraja, koji su formirali tajno društvo ''Black Dragon'', bio je zadužen za prvi prsten osiguranja japanskog cara. Drugi dio džiju-džicua vježbao se u ilegali dok je najsličnije onom što podsjeća na izvornu samurajsku vještinu prenio Kam Hock Hoe, [[Kinezi|Kinez]] rođen u [[Kuala Lumpur|Kuala Lumpuru]]u, u [[Malezija|Maleziji]] u 1903. godine.<ref>[https://www.vecernji.hr/lifestyle/dziju-dzicu-tomislav-tomasic-sport-1196911 Džiju-džicu je najbolja vještina koja priprema duh i tijelo vojnikaza borbu] večernji.hr. Pristupljeno 3. studenog 2019.</ref>

Nakon dolaska tradicionalne džiju-džicu na Zapad, vještina je prošla proces prilagođavanja od zapadnih majstora. Cilju je bio prilagoditi džiju-džicu zapadnoj kulturi. Danas postoji mnogo zapadnih stilova džiju-džicu, koji se u različitom stupnju drže svojih japanskih korijena.