Grgo Gamulin: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
m zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci |
||
Redak 19:
Kako je rano ostao bez majke, poslali su ga prvo rodbini na [[Brač]], pa u [[Bosna|Bosnu]], u [[Drvar]] i [[Sarajevo]] gdje je pohađao gimnaziju, koju je završio u [[Split]]u [[1930]]. godine. Nakon tog studirao je povijest umjetnosti, arheologiju i francuski jezik u Zagrebu, koju je diplomirao [[1935]]. Jednu školsku godinu (1938./39.) proveo je na specijalizaciju na ''Institut d’art et archéologie'' u [[Pariz]]u.<ref name="gg">[http://www.dulist.hr/content/view/9671/176/ Branimir Truhelka i Grgo Gamulin - zaboravljene obljetnice]</ref> Doktorirao je [[1950]] u Zagrebu. Još za studija uključio se u društveni i politički život (časopisi; ''Književinik, Ars 37, Pečat''), i postao jedan od organizatora lijevog studentskog pokreta i član je [[Komunistička partija Jugoslavije|Komunističke Partije Jugoslavije]]<ref>[http://sites.google.com/site/zagrebsebori/partijskaorganizacija Zagreb se bori]</ref> od [[1934]]., vjerojato zbog tog nije mogao dobiti nikakav posao.
Veći dio [[Drugi svjetski rat|drugog svjetskog rata]] ([[1941]]. - [[1945]].) proveo je po [[Ustaše|ustaškim]] logorima [[Stara Gradiška]], [[Jasenovac]], [[Lepoglava]]. Pred kraj rata [[17. travnja]] [[1945]], uspio je pobjeći iz vlaka kad su ga prebacivali iz Lepoglave u Jasenovac.
Nakon rata [[1945]]. postaje načelnik Odjela za kulturu i umjetnost u Ministarstvu prosvjete [[NR Hrvatska|Narodne Republike Hrvatske]], a od [[1947]]. povjerava mu se nova organizacija nastave na odsjeku Povijesti umjetnosti, Filozofskog fakulteta. Prvih godina, praktički vodi nastavu sam, ali ubrzo je stvorio nastavnički tim od mlađih studenata. Na fakultetu je ostao sve do prinudnog odlaska u mirovinu [[1972]].<ref name="gg"/>, zbog istaknute uloge u [[Hrvatsko proljeće|Hrvatskom proljeću]]. Jedan je od osnivača Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Instituta povijesti umjetnosti [[1961]]. (zajedno s [[Milan Prelog|M. Prelogom]])<ref>[http://hart.hr/o-nama Institut za povijest umjetnosti]</ref> pokretač stručnih časopisa; Život umjetnosti, Peristil, i drugih. Gamulin je bio počasni član Accademie di Belle Arti i Ateneo Veneto u Veneciji.<ref name="gg"/>
Gamulin je prvi temeljito i znanstveno obradio [[Tizian]]ov poliptih (i pripisao ga njemu, kasnije je to napravio i Rodolfo Pallucchini) iz dubrovačke katedrale i gotovo sve važnije oltarne pale iz [[Dubrovnik]]a i okolice (uključujući [[Boka Kotorska|Boku kotorsku]] i cijelu [[Dalmacija|Dalmaciju]]).<ref name="gg"/> Atribuirao je oko pet stotina dotad pretežno anonimnih ili neklasificiranih slika, i na taj način obogatio hrvatsku kulturnu baštinu. Najviše su ga privlačili [[Paolo Veneziano]] i [[Palma Mlađi]], koji su izravno utjecali na istočnu obalu Jadrana, i stil i manjih radionica.
Gamulin je čitavo vrijeme pisao kritike i eseje, prvih poratnih godina nastupao je kao uvjereni [[Komunizam|komunist]], i žestoko je napadao sve one koji se nisu držali [[Socijalistički realizam|socijalističkoga realizma]]. (Motika)<ref>[http://www.nacional.hr/clanak/50005/paralelni-svijet-slikarskog-klasika Paralelni svijet slikarskog klasika, Nacional.hr]</ref> Iz tog razdoblja ostao je upamćen njegov kritički tekst upućen ljubiteljima građanskog slikarstva i ukusa «Uz idolatriju cézannizma», u kojem je iznio rezerve prema građanskoj, formalističkoj umjetnosti, ali je puno više napao domaće imitatore.
Po njegovim uspomenama na bijeg iz ustaškog vlaka snimljen je film [[1967]]. ''[[Crne ptice]]'' (redatelj: [[Eduard Galić]])
Redak 39:
* ''Ignjat Job'', Galerija umjetnina, Bol, 1987.
* ''Slavko Šohaj'', Globus, 1991.
* ''Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća'', Naprijed, 1999., {{ISBN
* ''Hrvatsko Slikarstvo Na Prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće'', Naprijed, {{ISBN
* ''Itaka koja traje'', Zagreb : Institut za povijest umjetnosti, 1999., ISBN IPU: 953-6106-27-2
* ''Josip Račić: Život i djelo'', Institut povijesti umjetnosti i Hrvatsko društvo povjesničara umjetnosti, Zagreb 2010.
| |||