Hrvatska ćirilica: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
m zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci |
||
Redak 1:
'''Hrvatska ćirilica''' ('''arvatica''', '''bosančica''',<ref name="PTB"/><ref name="BV"/> '''hrvatkica'''<ref name="PTB">[[Pero Tutavac Bilić|Pero Tutavac]], ''Pravopis hrvatskog jezika : [posvećuje Otcu Hrvatske Kńiževnosti : Marku Maruliću, Splićaninu, prigodom 450-godišńice tiskańa »Judite« 1521 ― 1971.].'', Priručno izd., Svitlenik, Buenos Aires, 1971., str. 110. {{NSK-zapis|id=000557815}}</ref><ref name="BV">[[Božidar Vidov]], ''Croatian grammar : for upper level secondary schools in emigration = Hrvatska slovnica : za više razrede pučkih škola u iseljeništvu'', »Spring of Life«, B. Vidov, Toronto, 1975., LCCN 76375029, str. 11., {{Google knjige|5p9iAAAAMAAJ|primjerak}} – {{NSK-zapis|id=000351808}}</ref>)<ref>[[Benedikta Zelić-Bučan|Benedikta Zelić Bućan]]: Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000., {{ISBN
== Nazivi ==
Redak 12:
Čest je oblik odricanja hrvatske pripadnosti ove ćirilice je potiskivanje atributa "hrvatska" atributom "zapadne" ili prenaglašenim isticanjem naziva bosančica ili bosanica za sav proteg uporabe ćirilice na navedenim prostorima (a ne samo za brzopis koji se rabio od početka 16. stoljeća).
Korijeni tog poricanja pripadnosti hrvatskoj kulturi koncepcija je filologije 19. stoljeća koja dijelom određuje i današnju.<ref name="Žagar"/> U tom su se stoljeću stvarale nacionalne filologije i to je bilo glavnim osloncem konstituiranju nacija.<ref name="Žagar"/> A budući da krhak uspostavljeni nacionalni okvir mora počivati na isključivosti, prevladale su koncepcije jedne države čvrstih granica u kojoj živi jedan narod (jednostavne etnogeneze), jednoga jezika i pisma, time i jedinstvene, pravocrtno razvijane kulture.<ref name="Žagar"/> Na hrvatskom prostoru, u južnoslavenskim okvirima kojima je tada bila usmjerena, i to nakon stoljeća raznorodnih komunikacija (unatoč političkoj razjedinjenosti), takvo je formiranje bilo osobito složeno<ref name="Žagar"/> (usporedbe radi, i hrvatska se filologija ne nosi jednostavno ni s toliko karakterističnom tronarječnosti).<ref name="Žagar"/> U okviru onda oblikovane [[serbokroatizam|serbokroatistike]] provela se razmjerno jednostavna podjela, koju je inaugurirao još [[Vatroslav Jagić]], a beskritično preuzimali brojni filolozi sljedećih naraštaja, prema kojoj je srednjovjekovni glagoljički korpus s ovih prostora pripao hrvatskoj filologiji, a ćirilički srpskoj.<ref name="Žagar"/><ref>O tome piše i Benedikta Zelić Bućan: Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000., {{ISBN
Dio razloga zazora i nepovjerenja dijela hrvatske javnosti od ćirilice ima i frojdovska tumačenja: strah od prepoznavanja sebe u drugome upravo kroz uvažavanje ćirilice.<ref name="Žagar"/> Zbog toga su neki spremni potisnuti i dio vlastita bića samo radi izbjegavanja straha od poistovjećivanja s onom kulturom u ime koje se nerijetko negirala hrvatska,<ref name="Žagar"/> jer se desetljećima u Hrvata ćirilica identificirala gotovo isključivo sa srpskom pismenosti; čitalo se tekstove (knjige, časopise) pisane tim nacionalnim ćiriličkim pismom, učilo se to pismo u školi.<ref name="Žagar"/> Oblike slova hrvatske ćirilice hrvatska šira javnost osim uskog kruga nije znala, nitko ju tomu nije poučavao, pa ni sami sebe.<ref name="Žagar"/> Dio razloga zatajenja hrvatskog atributa ove redakcije ćirilice leži u [[Nacionalni kompleks niže vrijednosti|nacionalnom samomrzju]] nekih hrvatskih političara i kulturnjaka iz doba Jugoslavije te još ranije iz doba Austro-Ugarske.
== Povijest ==
Paleografija i povijesno jezikoslovlje razlikuju tri središta zračenja bosančice: [[Dubrovnik]], srednju [[Dalmacija|Dalmaciju]] te Bosnu i [[Hum]]. Najraniji dokumenti bosančice su nastalu na temelju bosansko-humske epigrafike (najznačajni primjer je [[Humačka ploča]] iz 11.st., očuvana u [[franjevački samostan u Humcu|franjevačkom samostanu]] u Humcu kod Ljubuškog u Hercegovini), natpisa na sakralnim objektima na otocima u srednjoj Dalmaciji (Povaljski prag na Povljima u Braču iz 1180.), te diplomatskih tekstova ([[Povelja Kulina bana]] iz 1189). Među najranijim su tekstovima i Povaljska listina (Brač, 1250., prijepis starijega predloška koji je napisao splitski kanonik Ivan), list omiškoga kneza Đure Kačića općini dubrovačkoj (1276.). Osnovna razlika između bosančice i ostalih južnoslavenskih ćirilskih pisama sastoji se u razlikama u grafiji, a manje u morfologiji pojedinih slova. Pojedini autori izdvajaju različita slova kao karakteristična posebno za novovjeki hrvatski ili bosanski ćirilski brzopis (bosančicu), ali većina ih uzima kao karakteristična slova: '''b''', '''v''', '''č''', '''ž'''. Najkarakterističniji je poseban znak za glasove '''đ''' i '''ć''', koji su hrvatski ćirilski pisari stvorili prema glagoljskom '''đerv'''. Taj glas je iz bosančice preuzeo za glas '''ć''' Vuk Karadžić, kada je vršio reformu srpske ćirilice. U hrvatskoj ćirilici nema već od rana [[nazali|nosnih glasova]], neko vrijeme se održao samo jedan, meki, poluglas, a nema ni dvoglasa za slogove '''je''' i '''ja''', dočim upravo dvoglasi za ta dva sloga čine osnovnu značajku crkvenosrpske ćirilice. U hrvatskim ćirilskim tekstovima slog '''je''' piše se s dva slova ili samo jotiranim '''e''', a slog '''ja''' s dva posebna slova ili slovom '''jat''', koje u novovjekim tekstovima u brzopisu dobija isključivu funkciju glasa '''j'''. Postoji izvjesna razlika i u brojnom sustavu, budući da su se i u ćirilici brojke označavale slovima, posebno u označavanju stotica: 700, 800, 900 i 1000, a u pojedinim rukopisima i kod drugih brojki.
U korpus tekstova pisanih bosančicom spadaju poglavito sljedeći tekstovi:
Redak 25:
* epigrafika mramorova/stećaka, nastala ponajviše od 13. do 15. stoljeća. Jezik je mješavina štokavsko-čakavska (šćakavska) i crkvenoslavenska, prevladava ikavski refleks jata i morfološka obilježja miješanoga idioma
*bosansko-humska diplomatika, često s Dubrovnikom, od 12. do 15. st. Jezik u tekstovima vremenom poprima sve više značajki vernakulara, no zadržava crkvenoslavenski supstrat. Idiom je također šćakavski, štokavsko-čakavski, a jat je uglavnom ikavski, a katkad i jekavski
*srednjodalmatinski pravni i historiografski spisi, od kojih su najznačajniji ''Hrvatska kronika'' (početak 16. st.) i tekstovi Poljičke republike od 15. do 17. stoljeća, među kojima se ističe ''Poljički statut'' iz 1440. Jezik je u tim tekstovima uglavnom čisti narodni, čakavskoga narječja
* Dubrovački liturgijski spisi (lekcionari, molitvenici, oficiji), najviše u 15. i 16. stoljeću. Najpoznatiji je tekst ''Libro od mnozijeh razloga'', 1520. U tim je djelima jezik narodni, štokavsko-jekavskoga narječja
[[Datoteka:Molitvenik.jpg|mini|Dubrovački molitvenik, 1512]]
* mnogobrojna djela bosanskih i hercegovačkih franjevaca, od početka 17. stoljeća do sredine 18. st. Pokriva sva područja liturgijske književnosti, vjerskopoučne i polemičke tekstove, kao i historiografske zapise, franjevačke ljetopise i kronike. Jezik je prvo staroštokavski ijekavski, a kasnije novoštokavski ikavski. Najpoznatija su djela [[Matija Divković|Matije Divkovića]] ''Besjede'' iz 1616., te Pavla Posilovića (''Naslađenje duhovno'', 1639.) i Stjepana Matijevića (''Ispovjedaonik'', 1630.).
[[Datoteka:Nauk krstjanski.png|mini|'''Matija Divković''': Nauk krstjanski, 1611.]]
* crkvene knjige rođenih, vjenčanih i umrlih. Na području starohrvatske župe [[Radobilja|Radobilje]], župe susjedne [[Poljička Republika|Poljičkoj Republici]], crkvene knjige su pisane arvaticom do 1867. godine (primjerice, [[Dobranje]]<ref>[http://dobranje.hr/wp-content/uploads/2015/11/popis-dobranje1727-157x300.jpg Povijest sela Dobranje] Stranica iz popisa stanovništva 1727.g.</ref><ref>[http://dobranje.hr/povijest/stanovnistvo/ Povijest sela Dobranje]</ref>, a od te godine se pišu latinicom.
Povijesno-[[paleografija|paleografska]] interpretacija bosančice je, kao rijetko koji grafijsko-literarni problem, opterećena politizacijom i oprječnim stavovima stručnjaka koji se njome bave ili su se bavili. Motivaciju za takav odnos nije teško identificirati: budući da je bosančica bila dominantno pismo u Bosni i Hercegovini, a u određenim razdobljima i u rubnim područjima Dalmacije i Dubrovnika- nacionalna atribucija bosančice je od veoma velikoga značaja u povijesnopolitičkim i geopolitičkim planovima koji računaju na ta ozemlja. Posljedak suprotstavljenih ideologija, srpske, hrvatske i bošnjačko-muslimanske je taj da ni danas ne postoji suglasnost o "pripadnosti" toga pisma. Prije no što navedemo osnovne teze ideologiziranih nacionalnih tabora, reći ćemo nešto o glavnim crtama dominantnih pristupa.
Osnovne interpretativne postavke o bosančici i njenom nastanku je položio hrvatski arheolog i paleograf Ćiro Truhelka, a njega su u tom nasljedovali mnogi filolozi (najistaknutiji bijaše [[Mate Tentor]]). Po njima, bosančica je autohtono bosansko-hrvatsko pismo koje se razvilo iz mješavine bugarske ćirilice nastale u Preslavu i domaćega glagoljskoga alfabeta. Argumenti za to su išli uglavnom u smjeru isticanja pojedinih [[Grafija|grafijskih]] rješenja koja ukazuju na svezu s glagoljicom, kao i razliku između slovopisa i pravopisa upotrebljavanih u srpskom raškom pravopisu i bosančice. Bosančicu nisu rabili srpsko-pravoslavni krugovi u svojim spisima (vjerskim, književnim, diplomatsko-pravnim). Ukratko - bosančica je bila u porabi daleko pretežno (iako ne potpuno isključivo) u konfesionalnim krugovima krstjanskim, katoličkim i muslimanskim. Nema značajnijega teksta koji bi mogao biti identificiran kao bosančicom pisan, a da je potekao iz srpskoga pravoslavnoga miljea. To je još vidljivije u tekstovima bosansko-humskih [[Crkva bosanska|krstjana]] koji su završili u pravoslavnim manastirima, i tamo prošli jezičnostilsku preinaku - što je snažan dokaz da taj oblik ćirilice pravoslavni nisu osjećali kao svoj.
Gore navedenim tvrdnjama suprotstavili su se srpski filolozi od početka 20. st. (Petar Kolendić, Vid Vuletić Vukasović) do danas (Petar Đorđić, Aleksandar Mladenović). Po njima, radi se samo o varijanti srpske ćirilice koja je doživjela manje promjene- i to degenerativne naravi, jer se radi o neestetskoj inačici srpske kancelarijske minuskule (brzopisa, za razliku od reprezentativne majuskule), nastale na dvoru srpskoga kralja Dragutina. Taj je oblik postao glavnim pismom velikoga dijela katolika i krstjana, no time ne prestaje biti srpskim, jer se radi o adoptiranome pismu srpskoga postanka. Štoviše, postavljene su tvrdnje da Evanđelistar kneza Miroslava, ili ''Miroslavljevo evanđelje'', sadrži in nuce sve kasnije grafijske i morfološke značajke bosančice, pa je taj temeljac srpske pismenosti vrelo svekolike bosansko-dalmatinske ćirilske pismenosti.
U hrvatskoj filologiji su se od trećega desetljeća iskristalizirala dva stava: jedan potječe od Milana Rešetara, koji je ustvrdio da je bosančica zapravo ćirilski brzopis s dvora srpskoga kralja Dragutina, no, unatoč njenom postanju, činjenica da je korištena praktički isključivo u katoličkim i krstjanskim, te muslimanskim krugovima, dovoljan je razlog da ju označimo kao zasebnu vrstu ćirilskoga pisma. Uz to što ona nije dio srpske kasnije pismenosti, doživjela je i inovacije u turskome razdoblju, pa se vid bosančice u porabi u djelima [[Bosanski franjevci|bosanskih franjevaca]], razlikuje od oblika u krstjanskim spisima (npr. u [[Hvalov zbornik|Hvalovom zborniku]]). Tu tezu u osnovi nasljeduje povjesničar i paleograf [[Tomislav Raukar]], koji afirmira hrvatski karakter dalmatinske i bosansko-franjevačke pismenosti, uglavnom od 16. stoljeća nadalje. Drugi je pristup u djelima hrvatskoga filologa [[Eduard Hercigonja|Eduarda Hercigonje]], jezikoslovca i pisca [[Vinko Grubišić|Vinka Grubišića]], a još izrazitije kod povjesničarke [[Benedikta Zelić-Bučan|Benedikte Zelić-Bučan]]. Po njima je besmislena tvrdnja da se bosančica razvila iz srpske [[minuskula|minuskule]] na dvoru kralja Dragutina, kad su zasvjedočeni tekstovi još od [[Humačka ploča|Humačke ploče]], [[Povaljski prag|Povaljskoga praga]] ili [[listina kneza Đure Kačića|listine kneza Đure Kačića]] koji vremenski prethode bilo čemu na dvoru kralja Dragutina ili s njim nemaju nikakve veze. Dapače, po njima je i kultni spis srpske stare pismenosti, [[Evanđelistar kneza Miroslava]], zapravo djelo hrvatske rane pismenosti koje je zbog povijesnih (ne)prilika i ostalih činitelja proglašeno srpskim - iako u toj kulturi čini bijelu vranu, ili tekst koji nema nasljednika u korpusu srpske pismenosti i književnosti: ni po jezičnim osobinama, ni po grafiji, a najmanje po ikonografiji. Ukratko - potpuno se negira ikakva veza sa srpskom pismenošću, a smatra se da je bosančica modificirana [[bugarska ćirilica]], pod utjecajem glagoljske hrvatske pismenosti. To je nešto izmijenjena i radikalnija inačica postavku Truhelke i Tentora. Ostali veoma važni istraživači toga pitanja (prije svih, [[Vladimir Mošin]], [[Herta Kuna]] i [[Jaroslav Šidak]]) osciliraju između tih stavova. Najumjerenijim se drži stanovište Vladimira Mošina koji je postavio tezu o tri vrste bosančice: dalmatinske, dubrovačke i zetsko-humske, držeći ih korpusom pisma zasebnoga u odnosu na srpsku ćirilicu, bar koliko je ova različita od bugarske.
Line 55 ⟶ 51:
=== Hrvatska ===
(popis lokacija nepotpun)<br>
Na području Hrvatske, spomenike na hrvatskoj ćirilici (B. Zelić-Bučan naglašava da bismo ovu vrstu ćirilice trebali nazivati hrvatskom redakcijom ćirilice <ref>[[Benedikta Zelić-Bučan]]: Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000., {{ISBN
Od otoka, nalazimo ju na Braču ([[pustinja Blaca]]), Hvaru ([[Sućuraj]], crkva sv. Jurja, spomen-ploča iz [[1655.]]
=== BiH ===
(popis lokacija nepotpun)<ref name="Žagar"/
*Hercegovina/Hum <!-- zašto uvijek Hercegovci na drugom mjestu -->
*Bosna (s Usorom i Soli) i "Turska" Hrvatska
Line 94 ⟶ 90:
* [[Mak Dizdar]] (ured.): Stari bosanski tekstovi, VM, Sarajevo 1969 .
* Zbornik Hvala Krstjanina, faksimil, transkript i komentar, ured. Nevenka Gošić, Biserka Grabar, Vera Jerković, Herta Kuna, Anica Nazor: redaktor Herta Kuna, ANUBiH i Svjetlost, Sarajevo 1986.
* [[Darko Žubrinić]]: Hrvatska glagoljica: biti pismen - biti svoj, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima (sv. Ćirila i Metoda), Zagreb, 1996., {{ISBN
* [[Hrvatski leksikon]] A-K, Naklada leksikon d.o.o., Zagreb, 1996.
{{matica hrvatska}}
Line 101 ⟶ 97:
*[http://www.hercegbosna.org./STARO/ostalo/rasclane1.html Kulturnopovijesne raščlane: bosančica]
*[http://www.hr/darko/etf/et04.html Bosančica članak na engleskom]
*[http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/srp_bosan.html Bosančica - hrvatska ćirilica]
*[http://dns1.vjesnik.hr/html/2004/03/07/Clanak.asp?r=kul&c=4 Dalmatinski kodeks bosanskih krstjana]
*[http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20031128/mozaik04.asp Poljiška glagoljica ili poljiška azbukvica]
*[http://hrcak.srce.hr/file/13309 Radovi Zavoda povij. znan. HAZU u Zadru] Milko Brković: Zadarsko-poljičke isprave iz XVIII. stoljeća, sv. 47/2005., str. 247–289. (kopirane slike, kako je izgledala arvatica izvorno na papiru)
*[http://www.scribd.com/doc/105414254/Benedikta-Zeli%C4%87-Bu%C4%8Dan-Bosan%C4%8Dica-u-srednjoj-Dalmaciji Benedikta Zelić Bučan: Bosančica u srednjoj Dalmaciji]
*[http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=433803 Marinka Šimić: Jezik srednjovjekovnih kamenih natpisa iz Hercegovine]
*[[Darko Žubrinić]]: [http://www.croatianhistory.net/etf/et04.html Croatian Cyrillic Script], croatianhistory.net, 1995. (eng.)
| |||