Hrvatski jezik: razlika između inačica

'''Hrvatski jezik''' (ISO 639-3: [http://www.sil.org/iso639-3/documentation.asp?id=hrv hrv]) skupni je naziv za nacionalni [[standardni jezik]] [[Hrvati|Hrvata]], te za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati. Njime govori oko 5,546.590 ljudi, poglavito Hrvata u Hrvatskoj (3,980.000; popis iz 2001.) i Bosni i Hercegovini (469.000; 2004.). Također hrvatski je materinski jezik za Hrvate u drugim zemljama; [[Sjedinjene Države|Sjedinjenim Američkim Državama]] (58.400; popis iz 2000.)<ref name="Ethnologue">M. Paul Lewis, ur., ''Ethnologue: Languages of the World'', XVI. izd., Dallas, Tex.: SIL Int., 2009., {{ISBN |978-1-55671-216-6}}, mrježovnica dostupna na jednoobraznome tražitelju izvora (JTI): [http://www.ethnologue.com/show_language.asp?code=hrv http://www.ethnologue.com/.] {{jezikk|engl}}</ref>; [[Austrija]], 19.400 (popis iz 2001.); [[Srbija]] 19.223 [http://popis2011.stat.rs/ popis 2011.]; [[Mađarska]], (14.300; popis iz 2001.); [[Italija]] (3.500; Vincent 1987.); [[Crna Gora]] (6.810; 2006.); [[Slovačka]], 890; popis iz 2001.).

Hrvatski je službeni [[jezik]] [[Hrvatska|Republike Hrvatske]] te jedan od tri službena jezika [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]]; također je jedan od 24 službena jezika [[Europska unija|Europske unije]].

Kao manjinski hrvatski jezik je u službenoj uporabi u nekim pokrajinama na ozemlju susjednih zemalja, tako je hrvatski jedan od službenih jezika u uporabi u [[Crna Gora|crnogorskim]] općinama u [[Boka Kotorska|Boki Kotorskoj]], zatim jedan je od sedam službenih jezika u [[Srbija|srbijanskojsrbija]]nskoj autonomnoj pokrajini [[Vojvodina|Vojvodini]]<ref name="vojvodina.sr.gov.yu">Milan Micić, Tibor Pal, Kalman Kuntić: [http://www.uprava.vojvodina.gov.rs/SEKRETARIJATI-V/MANJINE/manjine-koliko-se-poznajemo/web-tekst/Brosura-ceo-tekst.htm ''"Koliko se poznajemo? : brošura"'',] Projekt ''Afirmacija multikulturalizma i tolerancije'', Izvršno vijeće Autonomne Pokrajine Vojvodine, Novi Sad, 2005., {{COBISS.SR|id=220217095}} <small>(2007., {{COBISS.SR|id=229514247}}; 2008., {{COBISS.SR|id=1024276098}})</small>, mrježovnicu <span style="color:"darkblue";">http://www.uprava.vojvodina.gov.rs</span> održava Uprava za zajedničke poslove pokrajinskih organa Vlade Autonomne Pokrajine Vojvodine, Pristupljeno 19. studenoga 2010.</ref>, lokalni idiomi hrvatskoga jezika u službenoj su uporabi u [[Austrija|austrijskoj]] saveznoj zemlji [[Gradišće|Gradišću]], te također u [[Italija|talijanskoj]] provinciji [[Molise|Moliseu]]u i [[Rumunjska|rumunjskoj]] županiji [[Karaš-Severin]].

U genetsko-lingvističkom smislu hrvatski jezik je sustav triju [[narječja hrvatskog jezika|narječja]]:

* [[štokavsko_narječještokavsko narječje|štokavskog]]

-->Makar je standardni hrvatski jezik očito najbliži štokavskom narječju, i preostala dva narječja su mnogo doprinijela njegovom formiranju, te jezikoslovac [[Radoslav Katičić]] i književnik [[Drago Štambuk]] promoviraju gledište da se hrvatski jezik uopće ne može sagledati izvan tog suodnosa njegovih triju narječja, koji nazivaju "zlatnom formulom hrvatskoga jezika ča-kaj-što".<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.matica.hr/kolo/424/zlatna-formula-hrvatskoga-jezika-ca-kaj-sto1-23623/|title=Zlatna formula hrvatskoga jezika: ča-kaj-što|author=Radoslav Katičić|date=Kolo 2, 2014.|work=|language=|publisher=Matica hrvatska|accessdate=9. kolovoza 2019}}</ref> Drago Štambuk se, konstatirajući da je hrvatski standard nastao uz jak doprinos sva tri hrvatska narječja, zalaže za (ponovno, i jače) "otvaranje prozorčića" na suvremenom književnom standardu, kako bi se omogućilo da ga dodatno "bogati i oplemenjuje leksik iz čakavice, kajkavice i dijalektalnih varijanti štokavice. Enormna je leksička pričuva hrvatskoga jezika, tolika da je hrvatski jezik kroz nju jedan od najbogatijih slavenskih jezika."<ref>{{Citiranje weba|url=https://uvihoruvremena.com/hr/drago-stambuk-razgovor/|title=Drago Štambuk – Razgovor|author=Jasna Lovrinčević|date=18. lipnja 2019.|work=|language=|publisher=U vihoru vremena|accessdate=9. kolovoza 2019.}}</ref>

Do najnovijeg vremena, najveći dio hrvatskih govornika je izvan službenih prigoda govorio jednim od [[Narječja hrvatskog jezika|'''[[narječja hrvatskog jezika]]''']], koji se i danas puno koriste, osobito u ruralnim područjima. Standardni jezik koji se sve više upotrebljava kao govorni jezik u urbanim područjima, ima često regionalne posebnosti, koje u pravilu dolaze iz lokalnih dijalekata.

Dijalektima čakavskoga i kajkavskoga narječja govore samo Hrvati (na južnoslavenskom [[dijalektalni kontinuum|dijalektalnom kontinuumu]], možemo prepoznati srodnost hrvatskih kajkavskih govora s nekim [[Slovenski jezik|slovenskim]] narječjima, napose s govorima Slovenaca uz granicu s Hrvatskom, pogotovo na područjima koja su nekoć crkveno ili upravno pripadala Hrvatskoj), dok se štokavskim narječjem uz Hrvate služe i Bošnjaci, Srbi te Crnogorci.

Od štokavskih dijalekata Hrvati se u načelu služe sa sva četiri podrijetlom [[Zapadnoštokavsko narječje|zapadnoštokavska dijalekta]], a to su [[slavonski dijalekt|sjeverni (slavonski) dijalekt]] kojim govore samo Hrvati, [[zapadni dijalekt|zapadni (novoštokavska ikavica) dijalekt]] kojim većinom govore Hrvati i ponešto Bošnjaci u zapadnoj Bosni, [[istočnobosanski dijalekt|istočni (istočnobosanski) dijalekt]] kojim se služe Hrvati i Bošnjaci te [[novoštokavski jekavski dijalekt|južni (novoštokavska jekavica) dijalekt]] koji rabe Hrvati na više terena i osobito na širem [[Dubrovnik|dubrovačkom]]e području, ali i drugi južnoslavenski narodi koji se služe sličnim ijekavskim poddijalektima.

Granični dijalekti kajkavskog narječja; [[Donjosutlanski_dijalektDonjosutlanski dijalekt|Donjosutlanski]], [[Goranski_dijalektGoranski dijalekt|Goranski]] i [[Prigorski_dijalektPrigorski dijalekt|Prigorski]] posjeduju vezu ili prijelaz prema čakavštini, a jugoistočna podgrupa čakavskog narječja; [[južnočakavski_dijalektjužnočakavski dijalekt|južnočakavski]], [[lastovski_dijalektlastovski dijalekt|lastovski]] i [[jugozapadni_istarski_dijalektjugozapadni istarski dijalekt|jugozapadni istarski]] posjeduje vezu ili prijelaz prema (zapadnoj) štokavštini, dok sjeverozapadna ([[sjevernočakavski_dijalektsjevernočakavski dijalekt|sjevernočakavski]] i [[buzetski_dijalektbuzetski dijalekt|buzetski]]) i središnja podgrupa ([[srednjočakavski_dijalektsrednjočakavski dijalekt|srednječakavski]]) dijeli više isoglosa sa kajkavštinom.

[[Šćakavski|Starošćakavski]] dijelekti ([[slavonski_dijalektslavonski dijalekt|slavonski]] i [[istočnobosanski_dijalektistočnobosanski dijalekt|istočnobosanski]]), djele niz sličnosti sa čakavštinom, dok sjever [[slavonski_dijalektslavonski dijalekt|slavonskog]] posjeduje i prijelaz prema kajkavskim govorima. Novoštokavski dijalekti ([[zapadni_dijalektzapadni dijalekt|zapadni]] i [[Novoštokavski_jekavski_dijalektNovoštokavski jekavski dijalekt|južni]]) dijele pojedine isoglose s južnom podgrupom čakavskog narječja.

Više informacija o narječjima i njihovom razvitku se može naći [[Razvoj_hrvatskih_dijalekataRazvoj hrvatskih dijalekata|ovdje]].

Hrvati u [[Italija|talijanskoj]] pokrajini Molise služe se štokavsko-čakavskim narječjem, a Hrvati [[Krašovani]] u [[Rumunjska|Rumunjskoj]] pod utjecajem okoline razvili su jedan specifičan ''karaševski'' [[Karaševski_dijalektKaraševski dijalekt|govor]] koji danas po svojim svojstvima spada pod [[torlačko narječje]] (neekavsko, jer pod akcentom imaju zatvoreno e od jata, izvan akcenta i)<ref name="Lisac">[[Josip Lisac]]: [http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Karasevci_nisu_ekavci Karaševci nisu ekavci], [[Vijenac (časopis)|Vijenac]], br. 482/483, 6. rujna 2012.</ref>), (u [[Rekaš]]u na rumunjsko-srbijanskoj granici Hrvatska manjina rabi – [[kosovsko–resavski dijalekt]] odnosno [[Rekaški_dijalektRekaški dijalekt|rekaške govore]], Hrvati po istočnom Srijemu služe se [[vojvođanski dijalekt|vojvođanskim dijalektom]] ili [[Iločki_dijalektIločki dijalekt|iločkim dijalektom]], a Hrvati u Boki Kotorskoj [[zetsko–južnosandžački dijalekt|zetsko–južnosandžačkim]] ili [[Bokeljsko_perojski_dijalektBokeljsko perojski dijalekt|bokeljsko-perojskim]], Hrvati koji obitavaju na Kosovu u [[Janjevci|Janjevu]] i [[Letnica|Letnici]] razvili su govore torlačkoga narječja, odnosno [[Janjevačko-lepenički dijalekt]].<ref>[http://dns1.vjesnik.hr/pdf/2004/01/20/15A15.PDF Vjesnik] Cjelovit prikaz hrvatske štokavštine, 20. siječnja 2004.</ref> Svi ti dijalekti pripadaju srednjojužnoslavenskom dijasustavu slavenske jezične grane.<ref>[http://www.ihjj.hr/oHrJeziku.html Iz povijesti hrvatskoga jezika] {{jezikk|hrv}}</ref>

Povjerenstvo za [[Nematerijalna kulturna baština|nematerijalnu baštinu]] [[Ministarstvo kulture Republike Hrvatske|Ministarstva kulture Republike Hrvatske]] 29. studenoga 2019. donijelo je Rješenje kojim se "Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što" proglašava kulturnim dobrom, te stavlja na štićenu Nacionalnu listu nematerijalne baštine.<ref>[https://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=6212&kdId=392486670 Ministarstvo kulture, Registar kulturnih dobara]</ref> Formulu je skova­o i već godinama promiče hrvatski pjesnik i kulturni djelatnik, medicinar i diplomat [[Drago Štambuk]].<ref>[http://www.glas-slavonije.hr/418531/5/Dr-Stambuk-Nakon-35-godina-promicanja-nasa-narjecja-proglasena-kulturnim-hrvatskim-dobrom Glas Slavonije, Dr. Štambuk: Nakon 35 godina promicanja naša narječja proglašena kulturnim hrvatskim dobrom]</ref>

Početak oproštajnog pisma [[Petar Zrinski|Petra Zrinskog]] (1621. - 1671.) svojoj supruzi [[Katarina Zrinski|Katarini]], pred pogubljenje. Njih dvoje ubrajaju se među pisce [[Hrvatska_barokna_književnostHrvatska barokna književnost#Ozaljski_krugOzaljski krug|Ozaljskog kruga]], čiji su pripadnici stvarali književni izričaj uz maksimalno korištenje potencijala sva tri hrvatska narječja - čakavskog, kajkavskog i štokavskog. Tek od sredine 19. stoljeća je konačno prevladala opcija da se hrvatski književni standard što dosljednije osloni na novoštokavski (“dubrovački“) govor.

Početci standardizacije hrvatskog jezika sežu na početak 17. stoljeća: 1604. godine u Rimu objavljuje Bartol Kašić prvu hrvatsku gramatiku ''Institutionum linguae Ilyricae'', kojom se koristi u pisanju utjecajnog službenog teksta ''Rituala Rimskog'' i koja slijedom tog "službenog molitvenika" znatno utječu na jezik molitvenika i crkvenih molitava - koje su onda poznate čak i nepismenim osobama. Približno u to vrijeme [[barok|barokna]]na hrvatska književnost tzv. ozaljskog književnog kruga ([[Petar Zrinski]] prevodi i na hrvatskom jeziku objavljuje značajni ep ''[[Adrianskoga mora sirena]],'' kojega je na mađarskom jeziku napisao njegov brat [[Nikola VII. Zrinski|Nikola Zrinski]]; [[Ana Katarina Zrinska]] piše molitvenik ''[[Putni tovaruš]]'', a [[Fran Krsto Frankapan|Fran Krsto Frankopan]] zbirku pjesama ''[[Gartlic za čas kratiti]]'') stvara značajna književna djela napisana uz korištenje elemenata sva tri hrvatska narječja.

Stoljećima se hrvatski književnici koji pišu štokavicom kolebaju između ikavskog (koji je bio daleko rašireniji) i jekavskog refleksa jata. Tako u relativno kratkom razdoblju na početku 19. stoljeća nastaje gramatika [[Šime Starčević|Šime Starčevića]]a ''Nova ričoslovnica ilirska'' (1812.) gdje se polazi od ikavice, ''Rječosložje ilirsko-italijansko-latinsko'' (1806.) [[Joakim Stulli|Joakima Stullija]] koji preferira jekavicu i ''Ričoslovnik iliričkog, italijanskog i nimačkog jezika'' (1802./1803.) [[Josip Voltić|Josipa Voltića]], koji prikazuje kako ikavicu, tako i jekavicu. [[Andrija Kačić Miošić|Kačićev]] ''Razgovor ugodni naroda slovinskoga'' iz 1756. godine, koja je skoro dva stoljeća bila jedina knjiga za koju se može reći da je bila čitana ("pjevana") uz svako hrvatsko ognjište sve do sredine 20. stoljeća - napisana je štokavskom ikavicom.

[[Datoteka:Slavic_early_devolopment_d_t_reflekses.jpg|mini|240px|Refleksi općeslavenskog t' i d' u slavenskim jezicima. ]]

[[Datoteka:Slavic_early_devolopment_chto_reflexes.jpg|mini|240px|Refleksi zamjenice što iz općeslavenskog čto/kto u slavenskim jezicima. ]]

**'''[[hrvatski jezik|hrvatski]]''',

Hrvatskom se redakcijom služila hrvatska glagoljička liturgijska književnost, prisutna je u većoj ili manjoj mjeri u čitavoj glagoljaškoj književnoj djelatnosti, a ponešto je utjecala i na narodni jezik hrvatske latiničke pismenosti u prvim stoljećima njezina postojanja ([[14. stoljeće|14.]] – [[16. stoljeće|16. stoljeće]]).

Hrvatski standardni jezik dijeli sa [[standardni jezik|standardnim jezicima]] Bošnjaka, Crnogoraca i Srba - uz stanovite razlike razlike - zajedničku [[Novoštokavski dijalekt|novoštokavsku]] dijalektnu osnovicu ([[fonologija|fonologiju]], [[gramatika|gramatički sustav]], osnovni [[rječnik]])<ref name="hrvenc" />. Kada standardni jezici različitih naroda imaju zajedničku dijalektnu osnovicu, u nekim se jezikoslovnim disciplinama smatra da se radi o konkretnim realizacijskim oblicima (varijantama) jednoga apstraktnog modela (koji nije u konkretnoj uporabi) standardnog jezika. U tom se smislu može govoriti o konkretnim oblicima [[srpskohrvatski jezik|standardne novoštokavštine, ali]] za razliku od slučajeva svih drugih jezika koji imaju varijante, nikada nije bilo jedinstvene novoštokavske osnovice ni početničkoga zajedničkog standarda, koji se onda, kao u drugim slučajima, počeo samostalno razvijati u susjednim državama ili u bivšim kolonijama (npr. francuski u Kanadi ili u Senegalu, engleski u Australiji ili u Južnoafričkoj Republici). Hrvatski standardni jezik, kao i drugi oblici standardne novoštokavštine, predstavlja svojom gramatičkom i glasovnom strukturom prijelaznu formu između sjevernoslavensko-slovenskoga i makedonsko-bugarskoga tipa (npr. stilistička vrijednost imperfekta i aorista) i jedini pokazuje osjetne sredozemne jezične utjecaje (→ dalmatski jezik). Među specifičnostima hrvatskoga standardnog jezika u odnosu na obližnje južnoslavenske standardne jezike, valja spomenuti diftonški izgovor ijekavskoga refleksa dugoga jata, niz naglasnih specifičnosti (osobito u oblicima glagolâ), osobitosti u deklinaciji (npr. razlikovanje dativnoga -omu i lokativnoga -ome), pojedine glagolske oblike, izostanak futura II. svršenih glagola, primjere iz osnovnog leksika (otok, cesta, zob, kruh, križ i sl., imena mjeseci), mnogobrojne bohemizme (vlak, dojam i dr.), stilemsku vrijednost mnogih orijentalizama i europeizama, dobrim dijelom samostalnu terminologiju svih struka i znanosti, vlastitu pravopisnu tradiciju itd.<ref name="hrvenc">{{Citiranje www |naslov=Hrvatska enciklopedija: Hrvati, jezik |url=http://hebeta.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=26386 |autor=[[Leksikografski zavod Miroslav Krleža]] |urednik=Dalibor Brozović }}}</ref>

Na krajnjem jugu (područje nastanka novoštokavice) šćakavske isoglose (refleksi praslavenskih šk', št', žg' i žd') postaju štakavske (refleksi šk, št, žg i žd).

U ovom razdoblju dolazi do divergencije među narječjima, kao i do velikih [[migracije_Hrvata_pred_Turcimamigracije Hrvata pred Turcima|seoba stanovništva]], izazvanih turskim osvajanjima i [[rat]]ovima koji su trajali stotinama godina. U mnoge štokavske govore ulazi vrlo velik broj turskih riječi (''čarapa'', ''top'', ''boja'', ''šećer'', ''budala'', ''jastuk'', ''bunar''…) U kajkavsko narječje ulaze mnoge njemačke riječi, a u primorske govore talijanske (putem [[Venetski jezik|venetskog )]]. Takve razlike u rječniku postoje i danas.

Tijekom [[Renesansa|renesanse]], učeni Hrvati - koji studiraju u inozemstvu, ili visokim učilištima u Hrvatskoj, poput [[Dominikanci|dominikanskog]] [[Sveučilište u Zadru|Sveučilišta u Zadru]] (osnovano 1396. godine), [[Pavlini|pavlinskog]] Sveučilišta u Lepoglavi (osnovano 1656.), [[Družba Isusova|isusovačkog]] [[Sveučilište u Zagrebu|Sveučilišta u Zagrebu]] (osnovano 1669. godine) i [[Franjevci|franjevačke]] Visoke filozofske škole u Osijeku (osnovana 1707. godine, 8 godina nakon što je [[Mir u Srijemskim Karlovcima|Mirom u Srijemskim Karlovcima]] Slavonija vraćena Hrvatskoj) - počinju pisati književna djela na narodnom jeziku, sukladno tadašnjem europskom trendu. Krajem 15. stoljeća nastaje prva hrvatska drama ''[[s:Radmio_i_LjubmirRadmio i Ljubmir|Radmio i Ljubmir]]'', koju [[Džore Držić]] piše na (ijekavskom) dubrovačkom narječju. 1536. godine [[Petar Zoranić]] (ikavskim) narječjem sjeverne Dalmacije piše prvi hrvatski roman [[Planine]].

Razvijanjem tiska, književna djela na hrvatskom jeziku postaju šire dostupna. Osobito se šire se osobito molitvenici, te najčitanija knjiga u hrvatskom narodu do sredine 20. stoljeća. Tako primjerice 1660. godine [[Petar Zrinski]] objavljuje u Veneciji hrvatski prijevod djela svojega brata [[Nikola VII. Zrinski|Nikole VII. Zrinskog]] "Sirena Jadranskoga mora" i molitvenik "[[Putni tovaruš]]", djelo svoje supruge [[Ana Katarina Zrinska|Ane Katarine Zrinski]].

Osobito utjecajno književno djelo bio je “[[s:Razgovor_ugodni_naroda_slovinskogaRazgovor ugodni naroda slovinskoga|Razgovor ugodni naroda slovinskoga]]” (prvo izdanje: Venecija, 1756.), djelu koje je dalmatinski franjevac [[Andrija Kačić Miošić]] napisao na štokavskoj ikavici - te uz uvažavanje Gramatike koju je [[Bartol Kašić]] (isusovac iz Dalmacije) za ikavsku štokavicu napisao 1604. godine. Znatan utjecaj na postupno prihvaćanje štokavskog standarda imao je i Kašićev prijevod "Rituala Rimskog" (Rim, 1640. god.) - službenog liturgijskog molitvenika iz kojega su svećenici čitali molitve u najrazličitijim javnim prigodama - od vjenčanja do pogreba. Međutim su čakavci i štokavci ostajali svjesni jezičnog bogatstva koje su baštinili, te se tijekom tog razdoblja nastavila razvijati osobito kajkavska književnost; možda je slabijem prihvaćanju štokavštine na području Sjeverozapadne Hrvatske pridonijela i činjenica da je to područje crkveno bilo vezano uz Mađarsku, gdje se preferiralo korištenje Rimskog Rituala na latinskom jeziku.

Tijekom tog razdoblja književnici često gledaju ugraditi u (hrvatski književni) jezik kojim pišu najbolje elemente sva tri hrvatska narječja - štokavskog, kajkavskog i čakavskog. To osobito vrijedi za književnike baroknog [[Hrvatska barokna književnost|Ozaljskog književnog kruga]], kojega uz gore navedene Petra i Katarinu Zrinsku spadaju [[Fran Krsto Frankapan|Fran Krsto Frankopan]] i pavlin [[Ivan Belostenec]].

Tako je s jedne strane na čakavskoj podlozi za liturgijske knjige razvijen [[crkvenoslavenski jezik]] hrvatske redakcije ili hrvatskocrkvenoslavenski jezik, a s druge strane mješoviti tip književnoga jezika: narodni jezik s crtama crkvenoslavenskoga u službi stilskih sredstava za neliturgijske tekstove (do početka [[14. stoljeće|14. stoljeća]] i za pravne).

* crkvenoslavensko-čakavsko-kajkavski u neliturgijskim spisima, pjesništvu, narodni (čakavski) u prikazanjima, svjetovnim tekstovima, zapisima i sličnim djelima.

Ulaskom štokavskoga narječja u hrvatsku književnost pod kraj [[15. stoljeće|15. stoljeća]] u djelima [[Šiško Menčetić|Šiška Menčetića]] ([[1457]].—[[1527]].), [[Džore Držić|Džore Držića]]a ([[1461]].—[[1501]].) i pjesama spjevanih "na narodnu" u Ranjininu zborniku počinje naš današnji književni jezik.

Dubrovniku je susjedna [[Hercegovina]] bila štokavska, te je s čakavskim podslojem (na Dubrovačkom području se u ranijim stoljećima govorilo čakavicom) u XVII. stoljeću oblikovan ondje razrađen štokavski književni izraz. Tim je trima djelovanjima: jezikoslovnima (Kašić, Mikalja), pučko-prosvjetnima (Divković) i književno-umjetničkima (Gundulić, Palmotić) oblikovan jezik koji se po glavnim značajkama nije bitno razlikovao od modernoga hrvatskog standardnoga jezika.

Kačićev "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" - zbirka poezije na štokavskoj ikavici koju je Kačić kao već zreo intelektualac i pisac sastavio u desetercu i osloncem na tradiciju narodnog pjesništva - imala je nemjerljivi utjecaj na razvoj [[Hrvatski jezik|hrvatskoj jezičnog standarda]]. Ta je knjiga bila čitana vrlo mnogo, te je na zimskim sijelima ("večeri poezije", rekli bismo urbanim izričajem) u selima svih dijelova Hrvatske (i šire) bilo do drugog svjetskog praktično bez iznimke čitana ili recitirana napamet. Time je i u jezično iznimno raznolikim kajkavskim i čakavskim područjima jezik Kačićevih stihova postajao svojevrsna "lingua franca" i referentni izvor riječi (od kojih je mnoge skovao sam Kačić) i izričaja koji je dopunjavao jezični fond koji je puk dobivao u roditeljskoj kući i tijekom skromnog školskog obrazovanja. "Tvrdnje o standardizaciji jezika koje su bile zasnovane na unitarističkoj, srpskohrvatsko-vukovskoj tendencioznosti, i koje govore da je ona provedena tek u 19. stoljeću, pokazat će se neistinitima jer i Kačić sa svojim djelom, kao i Kašić još prije svojom Gramatikom iz 1604. godine, dakle dva vijeka prije Vuka, pokazuju svojevrsnu normiranost hrvatskog jezika, da ne spominjemo druge zaslužnike u području hrvatskog jezikoslovlja."<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=26728] Andrija Kačić Miošić i njegovi prosvjetiteljski i jezični prinosi, Šimun Musa, "Croatica et Slavica Iadertina", Vol.2 No.2. Veljača 2007..</ref>

Gaj [[1835.]] izdaje ''[[Novine Horvatzke|Novine Horvatzke]]'' s prilogom ''[[Danica (časopis)|Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka]]'', novine kajkavski, a Danicu kajkavski i štokavski, uz stari pravopis katkad upotrebljava i novi.

Djelovali su kroz časopis „[[Zora dalmatinska]]“, čiji je urednik bio [[Ante Kuzmanić]].

U partizanskome ratu i dolaskom komunista na vlast u Hrvatskoj hrvatski nazivi vraćeni za Banovine uglavnom su ostali, osim u vojsci jer je tu prevladalo srpsko vojno nazivlje. U početku je u drugoj Jugoslaviji u načelu priznato svakomu narodu da se služi svojim jezikom pa su zakonski priznata '''četiri''' ravnopravna jezika:<ref>Odluka o objavljivanju odluka i proglasa Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, njegovog Predsjedništva i Nacionalnog komiteta na srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom jeziku (»Sl. list DFJ«, br. 1/45., rbr. 10., str. 5.) Odluka je donesena još 15. siječnja 1944. godine, a ponovo objavljena 1945.</ref> hrvatski, srpski, slovenski i makedonski, dopušteni su bili prijevodi sa srpskoga na hrvatski i obrnuto.<ref name="4k">Leksikonska natuknica ''Narodna skupština ─ Savezna.'', dio ''Stalne komisije Savezne narodne skupštine'' '''u''': Ružić, Silvio (ur.) ''<u>Priručni privredni leksikon</u>'', 1. izdanje, <small>»</small>Privreda<small>«</small>, Zagreb, 1962., str. 228. {{citat|b) četiri komisije za utvrđivanje autentičnosti tekstova materijala Skupštine na jezicima na kojima nisu bili podnijeti: za srpski, hrvatski, slovenski i makedonski jezik.}}</ref> ali je tada hrvatski jezik doživio drugo [[rashrvaćivanje]].

Godine [[1986.]] u izdanju JAZU i Globusa izlaze prva dva njezina dijela: “''Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku. Nacrt za gramatiku''” Stjepana Babića i “''Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Nacrt za gramatiku''” [[Radoslav Katičić|Radoslava Katičića]].

Dana [[7. prosinca]] [[1988.]]<ref>[[Srđan Španović]]: ''Kvadratura jugoslavenskog kruga'', Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1989., {{ISBN |86-7125-043-1}}, str. 50. {{Citat|Ustavni sud Jugoslavije utvrdio je 7. prosinca 1988. godine da je odredba Ustava SR Hrvatske o jeziku suprotna Ustavu SFRJ. Prema ocjeni Ustavnog suda, …}}</ref> godine Ustavni sud Jugoslavije proglasio je ustavni amandman o jeziku iz [[1972.]] odnosno ustavnu odredbu iz [[1974.]] protivnima Ustavu SFRJ jer se, po njegovu mišljenju, postojećom formulacijom isključuje iz javne porabe jezik Srba u Hrvatskoj.<br>

=== Suvremeni jezični standard ===

Razvitak suvremenog hrvatskog jezika u slobodnoj Hrvatskoj dao je slobodu inicijativama koje su postojale još za vrijeme dok je Hrvatska bila dijelom Jugoslavije, a po kojima bi se u jezične tokove hrvatskog jezika u Hrvatskoj trebalo uključiti i usvajati rješenja Hrvata iz Gradišća koji su sačuvali u živoj uporabi mnoge hrvatske riječi i izraze koji su u Hrvatskoj izravno zbog politike tuđinskih gospodara ili neizravno zbog višegodišnje tuđinske vlasti istisnute iz uporabe, kao i rješenja za suvremene jezične situacije (primjerice, [[Znanstveni institut gradišćanskih Hrvata]] na sjednicama "Jezična komisija svaki misec normira gradišćanskohrvatske izraze i fraze za različna područja svakidanjega upotribljavanja ali i stručne izraze iz različnih područjev znanja."<ref><nowiki>http://www.zigh.at/index.php?id=18&tx_ttnews[tt_news]=175&cHash=587fadd79556642211baa81e0a4112dc</nowiki> Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov Sjednica jezične komisije, 26. srpnja 2012.</ref><ref>[http://www.zigh.at/index.php?id=238#c454 Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov] 7. sjednica </ref>

[[Množina]] u hrvatskom može biti kraća i dulja, s time da se prednost daje kraćoj množini. Postoji i oblik za brojivu i nebrojivu množinu, kao i oblik "zbirne množine" (stručni naziv je "zbirna imenica"), koji označava "veću gomilu, veću količinu" nečega.

Buduća: [[futur]], [[Futur drugi|futur egzaktni]] (ili futur II), a u gramatikama prije Maretićeve bio je zabilježen i klasificiran i 3. oblik futura (v. u [[Šime Starčević|Šime Starčevića]]a).

* [[predikat]]no ime.<ref name="Znika"/>

Hrvatski književni jezik i hrvatski standardni jezik nisu i ne mogu biti sinonimi, jer je naziv hrvatski književni jezik istodobno i preširok i preuzak u odnosu prema nazivu hrvatski standardni jezik. Bitna obilježja standardnog jezika, obilježja bez kojih nema standardnog jezika i istodobno razlikovna u odnosu prema književnomu jeziku jesu višefunkcionalnost i normativnost. Književni jezik ima neobvezatan odnos prema normama standardnog jezika; on norme standardnog jezika poštuje na svoj način.<ref>Hrvatski jezični savjetnik, Eugenija Barić i skupina autora, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena, Školske novine, Zagreb, 1999., str. 44-47, {{ISBN |953-6637-03-0}}</ref>

* najduža riječ hrvatskog književnog jezika (ako se zanemare dugački brojevi, koji se mogu pisati kao jedna riječ)je: '''prijestolonasljednikovica''', odnosno, izvodeći ga u [[umanjenice|umanjenicu]]:<br>

:*'''prijestolonasljednikovičica'''<br>

::te u posvojni pridjevski oblik za ženski rod<br>

:*'''prijestolonasljednikovičičina'''<br>

::odnosno u padežu u množini:<br>

*[http://www.ethnologue.com/show_family.asp?subid=2-16] Međunarodno priznati jezici.

Mijo Lončarić: Dijalektološka istraživanja u Institutu za jezik i jezikoslovlje od 1952, do 2002. Luč –časopis Ogranka Matice Hrvatske u Velikoj Gorici 6 (2018) : 67-98.

[[Kategorija:južnoslavenskiJužnoslavenski jezici]]

[[Kategorija:jeziciJezici Slovačke]]

[[Kategorija:jeziciJezici SAD-a]]