Leksikografija: razlika između inačica

Prvi hrvatski rječnik bio je mali talijansko-hrvatski rječnik iz 1527. godine pod nazivom ''[[Novo djelo koje podučava govoriti slavenski jezik]]'' autora Petra Lupisa Valentijana. Međutim, pravi početak hrvatske leksikografije označava peterojezični rječnik [[Faust Vrančić|Fausta Vrančića]] iz 1595. (''[[Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae|Rječnik pet najuglednijih europskih jezika – latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, hrvatskoga i mađarskoga]]''). S tim je djelom hrvatska leksikografija zauzela ozbiljno mjesto u europskim okvirima. Od polovice 17. do početka 19. stoljeća tiskani su brojni rječnici koje ovdje nije moguće sve imenovati. Među ostalima, to su ''[[Blago jezika slovinskoga ili slovnik]]'' J. [[Jakov Mikalja|J. Mikalje]], ''[[Dictionar ili reči slovenske]]'' [[Juraj Habdelić|J. Habdelića]], ''Gazofilacij ili latinsko-ilirska riznica riječi'' [[Ivan Belostenec|I. Belostenca]] i ''[[Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika]]'' [[Josip Voltić|J. Voltića]], koji je najopsežnije hrvatsko leksikografsko djelo prije [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|Akademijina]] ''Rječnika''. Mnogi rječnici iz tog razdoblja ostali su u rukopisu i zato nisu imali utjecaj na buduće naraštaje. Unatoč tome, ti rječnici važan su izvor podataka o stanju tadašnjeg hrvatskog jezika. Hrvatska leksikografija 19. stoljeća u znaku je političkih, kulturnih i jezičnih gibanja i proturječja tog doba. Srpski filolog [[Vuk Karadžić]] objavio je 1818. u Beču ''Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim riječima''. Rječnik se temeljio na pučkoj rječničkoj građi sakupljenoj u Srbiji, ali i u Dalmaciji i Slavoniji. Također je sadržavao građu iz starijih hrvatskih rječnika. Na taj je način hrvatska građa objavljivana pod srpskim imenom. Karadžić je u svom radu izjednačio sve štokavske govore i proglasio ih jednim jezikom, a čakavski i kajkavski nije smatrao dijelom toga pretpostavljenog jezika. Na tim temeljima nastao je ''Rječnik hrvatskoga jezika'' [[Ivan Broz|I. Broza]] i [[Franjo Iveković|F. Ivekovića]] te veliki povijesni ''Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika'' [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|Jugoslavenske akademije]] (Zagreb, 1880.-1976.). Taj je rječnik trebao obuhvatiti cijelo srpsko i hrvatsko rječničko blago. Sa svojih 250 000 riječi, postao je jedan od najvažnijih rječnika koji pružaju iscrpan povijesni presjek hrvatskoga leksika s detaljnim opisom natuknica na svim jezičnim razinama te etimologijom. Tradicija Karadžića i njegovih nastavljača opečatila je sudbinu hrvatskog jezika i leksikografije gotovo do osamostaljenja 1991. godine. Ipak, valja istaknuti da je gotovo do [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] postojala i druga struja leksikografa koji su nastojali održati hrvatsku leksikografsku tradiciju, kao što su [[Bogoslav Šulek|B. Šulek]] (''Njemačko-hrvatski rječnik''), [[Vladimir Mažuranić (leksikograf)|V. Mažuranić]] (''Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik'') i D. Parčić (''Rječnik slovinsko-talijanski''). Polovicom 20. stoljeća nastao je bogati ''Rječnik stranih riječi'' [[Bratoljub Klaić|B. Klaića]] koji je do današnjih dana doživio mnoga proširena i dopunjena izdanja. U tom razdoblju postala su brojnija izdanja dvojezičnih rječnika te se povećao broj zastupljenih jezika (francuski, ruski, poljski, itd.). Šezdesetih godina začeta je ideja o izradi ''Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika'' koji je trebao nastati u suradnji [[Matica hrvatska|Matice hrvatske]] i Matice srpske. Godine 1967. objavljena su samo dva hrvatska sveska nakon čega je Matica hrvatska prekinula s radom, a srpska je strana nastavila s izdavanjem do kraja. Taj je rječnik trebao pokazati jedinstvo hrvatskoga i srpskoga jezika, no budući dakako je to jedinstvo bilo politički nametnuto, rječnik je završio kao kulturni promašaj. Godine 1985. počinje se objavljivati [[Julije Benešić|Benešićev]] ''Rječnik hrvatskoga književnog jezika od Preporoda do I. G. Kovačića'' (do sada je objavljeno dvanaest svezaka) koji predstavlja jedno od kapitalnih djela hrvatske leksikografije. Rječnik je štur u tumačenju značenja, no obiluje citatima iz hrvatske književnosti. Također su iznimno važna dva suvremena objasnidbena rječnika [[Vladimir Anić|Anićev]] ''Rječnik hrvatskoga jezika'' i Šonjin ''Rječnik hrvatskoga jezika''. U suvremeno vrijeme objavljeno je mnogo dvojezičnih i višejezičnih rječnika od kojih svakako treba spomenuti Bujasov ''Veliki hrvatsko-engleski rječnik''. Suvremena hrvatska leksikografija obiluje i drugim vrstama rječnika. Ovdje se mogu navesti samo neki: ''Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika'', ''Enciklopedijski rječnik hrvatskoga jezika'', ''Hrvatski čestotni rječnik'', ''Etimologijski rječnik hrvatskoga i srpskoga jezika'', itd