Pitanje naziva bošnjačkog jezika: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
m lektura |
||
Redak 30:
Bošnjački jezikoslovci, kao i javnost, drže da je «bosanski jezik» primjeren nazivak za njihov standardni jezik, a nerijetko se čuju i stavovi da je to «zapravo» državni, zemaljski jezik Bosne i Hercegovine, te da su jedino uveženi hrvatski i srpski nacionalizmi poremetili naravno stanje koje je, po njima, vladalo na jezičnome polju u socijalističkoj BiH. Istodobno se navode dva protuslovna stanovišta: s jedne strane da je službeni jezik u SR BiH bio «prirodan» i ne oktroiran, a s druge da su specifično bosanko-muslimanske jezične značajke svjesno izostavljane i potiskivane tijekom nekoliko desetljeća obje Jugoslavija i interludija NDH. Prvi su standardnojezični priručnici Bošnjaka nosili bosansko ime (Senahid Halilović: «Pravopis bosanskoga jezika», 1996; Alija Isaković: «Rječnik karakteristične leksike bosanskoga jezika», 1992. ),<ref name="Bošnjački" /> dok se bošnjački naziv za jezik, po više svjedočanstava prevladavajući u dijelu muslimanskoga puka i inteligencije koji je zadržao artikuliranu svijest o etničkoj zasebnosti, u praksi stavio na stranu kao neodgovarajući. Česta je pojava i pozivanje na emocionalnu povezanost Bošnjaka-muslimana s pojmom «bosanski jezik», kao i praksa «dokazivanja» postojanja posebnoga bosanskoga jezika mehaničkim citiranjem starijih (16. do 19. stoljeće) pisaca, leksikografa ili usputnih zabilješki pojedinaca- izvan konteksta i bez razjašnjenja.
Srpski lingvisti uglavnom iskazuju sljedeće stavove: držeći se klasičnih velikosrpskih karadžićevskih pozicija o srpskoj naravi štokavskoga narječja i književnih jezika na njemu temeljenih, skloni su nijekanju postojanja zasebnoga bošnjačkoga jezika ili njegovu podcjenjivanju, označujući ga kao poluizdiferenciranu varijantu srpskoga jezika.
Stanovište hrvatskih jezikoslova najdetaljnije je obrazložio [[Dalibor Brozović]] (iako su se o toj tematici, uzgred, izjasnili i [[Radoslav Katičić]] i [[Tomislav Ladan]]). Glavne su tvrdnje sljedeće: nacionalni se standardni jezik u europskom krugu naziva po narodu, a ne zemlji, pa je stoga logično da se standardni jezik Bošnjaka zove bošnjački, a ne bosanski (jer ne postoji bosanski narod); pozivanja na spomene nazivka «bosanski jezik» u daljnjoj prošlosti besmislena su, jer se radi o bar dvije zbrke- miješanju sinkronije i dijakronije, tj. sadašnjega i prijašnjega stanja jezika u kojima se u sadašnjosti govori o nacionalnom standardnome jeziku, a u prošlosti o jednom od književnih idioma što su tek ulazili u proces jezične standardizacije; te o kaosu u etno-konfesionalnim označiteljima jer je pojam «bosanski jezik» vidljivo češće spominjan u hrvatskome sociokulturnome krugu s posve drugačijim konotacijama nego što su one koje se odnose na suvremeni jezik Bošnjaka; inzistiranje Bošnjaka na imenu «bosanski jezik» u značenju [[Bošnjački jezik|bošnjačkoga]] znak je pretenzija Bošnjaka-muslimana u nakani da se ostvari nacionalna dominacija u Bosni i Hercegovini; svatko ima pravo zvati svoj jezik kako hoće, no, nitko ne može natjerati Hrvate da u svom jeziku prihvate ime koje drže neprimjerenim. Za razliku od srpskih jezikoslovaca, hrvatski ne niječu postojanje bošnjačkoga jezika ni njegovu samoniklost ili autentičnost; njihovo je protivljenje upereno isključivo protiv pokušaja da se bošnjački jezik u praksi nametne Hrvatima u Bosni i Hercegovini kao službeni jezik u školstvu, medijima i sl.<ref name="Brozović">[[Slobodna Dalmacija]], 13. ožujka 2003. - [http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20030313/bih03.asp Dalibor Brozović: Hrvatski jezik je na bošnjačkom udaru] {{citat|Bošnjaci žele svoj jezik zvati bosanskim. U načelu, na to imaju pravo i drugi ih u tome ne smiju sprječavati, ali s druge strane, drugi narodi ne moraju u svojoj vlastitoj jezičnoj praksi prihvatiti taj naziv. Nazivajući bošnjački jezik bosanskim, nesumnjivo se sugerira kako je bošnjački jezik u samoj državi ravnopravniji od druga dva zakonski i ustavno ravnopravna jezika. [...] Tvrdnja da se u BiH Bošnjacima nameće hrvatski jezik jednostavno je smiješna. Hrvati, koji su sami iskusili razna jezična nametanja, ne bi, i da su imali za to prilike i mogućnosti, nikomu nametali svoj jezik, držali bi se one stare "ne čini drugomu što ne želiš da se čini tebi". [...] To je istina. Na terenu zvanome Republika Srpska (kojemu su neke međunarodne sile darovale gotovo polovicu BiH) nije samo onemogućen hrvatski jezik nego su i sami Hrvati uglavnom protjerani. U drugome entitetu, u kojem su na praktički samo polovici BiH stiješnjeni i Bošnjaci i Hrvati, bošnjački se jezik naziva bosanskim, što sugerira da je to opći standardni jezik svega stanovništva BiH. Neupućeni to onda tako i razumijevaju, osobito stranci, a mnogi od samih Bošnjaka glume da se tobože ne radi o tome. [...] Nema nikakve sumnje da se i u samome Sarajevu i u Federaciji uopće na više načina provodi diskriminacija hrvatskoga jezika. Nije danas moguće otvoreno onemogućiti hrvatske publikacije, ali često se iskazuje nezadovoljstvo njihovim jezikom, pa se povremeno govori i da je njihov jezik "nametnut iz Hrvatske", što je očita besmislica (nametati hrvatski jezik samim Hrvatima!). I u samome se bošnjačkom jeziku sada izbjegavaju podudaranja s hrvatskim jezikom, čak i onda kada su takva podudaranja praktički općenita u govoru samih Bošnjaka. Na žalost, opet je aktualna navedena pošalica. No s druge strane, vjerujem da će se takva situacija promijeniti kada se jednom u BiH ukinu entiteti. [...] Zaista se povremeno iskazuju zahtjevi ili bar želje da se Hrvati u BiH odreknu standardnoga hrvatskog jezika i da počnu izgrađivati nekakav bosanskohercegovački hrvatski standard, oslonjen na neke dijalektne i razgovorne osobine samih Hrvata u BiH. Takav bi se lokalni hrvatski jezik u praksi, u opoziciji prema normalnomu standardnom hrvatskomu, ubrzo čak posve stopio s bošnjačkim jezikom, koji se već sada naziva bosanskim. [...] Potiskivanju hrvatskoga jezika u BiH i njegovu rashrvaćivanju moguće se oduprijeti s jedne strane složnošću, upornošću, znanjem i izgrađenom svijesti, s druge strane upornim i stalnim pozivanjem na ustav i zakone, s treće suradnjom s onim Bošnjacima koji ne odobravaju neke negativne aspekte sadašnje jezične politike (a takvih ima, iako danas nisu baš glasni). U prošlosti se bošnjačka jezična politika oslanjala na stvarno stanje u bošnjačkoj jezičnoj tradiciji i prije svega se odupirala velikosrpskim tendencijama, teorijama i praksama u jeziku. Takav su stav zauzimali bošnjački intelektualci i jezični stručnjaci (primjerice, već spomenuti Alija Isaković), takva je praksa provođena u prijevodima Kurana i u drugim bošnjačkim vjerskim tekstovima. Danas je, na žalost, stanje drukčije, priznavalo se to ili samo podrazumijevalo.}}</ref>
Redak 124:
*[http://web.archive.org/web/20080619103450/http://www.rastko.org.yu/filologija/odbor/odluka001.html Izjašnjenje Odbora za standardizaciju srpskog jezika]
[[Kategorija:
[[Kategorija:
|