Razlika između inačica stranice »Alexej von Jawlensky«

Obrisano 35 bajtova ,  prije 6 mjeseci
m
zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci
(Rescuing 2 sources and submitting 0 for archiving.) #IABot (v2.0)
m (zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci)
[[Datoteka:Jawlensky, Alexej - Portrait of the Dancer Aleksandr Sakharov - Google Art Project.jpg|mini|Alexander Sacharoff, 1909.]]
 
Marianne von Werefkin, njezina 11godišnja sluškinja Helena Nesnakomoff i Alexej von Jawlensky su se [[1896]]. doselili u München. Werefkin je deset godina zanemarila vlastito slikanje da bi se koncentrirala na podučavanje Jawlenskog, ali u Münchenu je dalju izobrazbu Jawlenskog prepustila slovencu [[Anton Ažbe|Antonu Ažbeu]] <ref> Bernd Fäthke, Im Vorfeld des Expressionismus, Anton Ažbe und die Malerei in München und Paris, Wiesbaden 1988</ref> Jawlensky je bio oduševljen Ažbeovom školom slikarstva, ne samo da je njegov novi učitelj imao izvrstan smisao za boje, svjetlucanje i trepetanje svjetla, imao je osim toga „virtuoznu tehniku slikanja“. U Ažbeovoj školi je učio zajedno sa prijateljima iz Rusije, Igorom Grabarom i Dmitrijem Kardowskim.
[[Datoteka:Alexej von Jawlensky - Ein Haus im Wald (1903).jpg|mini|Kuća u šumi, 1903.]]
 
Karakteristična za fazu u kojoj je Ažbe utjecao na njega je [[1900]]. nastala slika „Petnaestogodišnja Helena“. To je slika koja se nalazi između relističke i ekspresionističke faze, stilski je sa Lehnbach-smeđim tonovima još uvijek realistička, a “rad sa širokim linijama“ markira stil nadolazećih godina. Prva orijentacija prema pariškoj avantgardi primjetna je u [[1902]]. kad je Jawlensky započeo slikati mrtve prirode i krajolike u [[Neoimpresionizam|neoimpresionističkom]] stilu. <ref> Roman Zieglgänsberger , Horizont Jawlensky. Alexej von Jawlensky im Spiegel seiner künstlerischen Begegnungen 1900–1914, 33-36.</ref> [[1903]]. je Jawlensky otputovao u [[Pariz]]. Slika iz tog vremena “Ein Haus im Wald“ (Kuća u šumi) potvruđuje razradu djela Van Gogha, koji ga je okupirao dugo godina.
 
[[Datoteka:Alexej_von_Jawlensky_-_Mystischer_Kopf,_Frauenkopf-gelber_Mund_(1917).jpg|mini|Mistična glava, 1917.]]
„Tanz in Freien“ je slika koja izvanredno potkrijepljuje slikarev razvoj u igri svjetla i sjene, osim toga sadržava određena iznenađenja. Slika je nastala [[1903]]., u godini kada je Marianne von Werefkin sa ruskim slikarom Alexandrom von Salzmann, bez Jawlenskog, otputovala u Normandiju. <ref> Brigitte Roßbeck, Marianne von Werefkin, Die Russin aus dem Kreis des Blauen Reiters, München 2010, S. 87–91</ref> Slika je snimljena rentgenski i ispod aktualne je otkrivena još jedna, na njoj se vidi jedna damu u crnoj suknji koja pokazuje sličnost sa slikom „Helene u španjolskom kostimu“ i koja je možda varijacija iste. Po izvorima i izjavama Marianne von Werefkin i Alexeja Jawlenskog je slika nastala [[1904]]. i time dobiva ključno značenje kao prethodnik djela „Abend in Reichertshausen“. U usporedbi sa ranijim slikama vidljiv je ponovni obrat u Jawlenskovom slikarstvu. Boju nanosi u dugim, kaligrafičkim prugama po uzoru na Ažbea. Boja stoji u kontrastu sa plošnošću njegove pozadine u kojoj je boja nanešena u pahuljama i kvačicama, karakteristike mladog francuskog slikarstva. Njegove su slike postajale šarenije, [[1905]]. nastaje veliki broj slika za vrijeme njegovog boravka u Füssenu i Allgäu. Sve su slike nastale pod utjecajem neoimpresionizma i Vincenta Van Gogha. U ovoj stilskoj fazi su nastale i slike koje je Jawlensky izložio na izložbi Salon d´Automne u Parizu. Jawlensky je u svojim autobiografskim zapisima pogrešno datirao njegovo vrlo značajno putovanje kroz Francusku sa Mariannom von Werefkin u 1905.,umjesto u 1906. godinu.<ref> Alexej Jawlensky, Lebenserinnerungen, in Clemens Weiler (Hrsg.), Alexej Jawlensky, Köpfe-Gesichte-Meditationen, Hanau 1970, S. 110 f</ref> Möglicherweise ist Jawlenskys Irrtum dadurch zu erklären, dass er erst 1937/38 – immerhin dreißig Jahre nach der für ihn und die Kunstwissenschaft so wichtigen Frankreichreise – damit begann, seine Lebenserinnerungen zu diktieren.
Marianne von Werefkin je na tom putovanju, točnije u blizini Marseillea kod njezinog prijatelja slikara Pierre-Paul Gierieud, ponovo započela slikati. Alexej Jawlensky je iskoristio putovanje na jug Francuske da bi posjetio grob nedavno preminulog slikara [[Paul Cézanne|Paula Cezannea]].<ref> Roman Zieglgänsberger , Horizont Jawlensky. Alexej von Jawlensky im Spiegel seiner künstlerischen Begegnungen 1900–1914, 41-43.</ref>
[[Datoteka:Alexej_von_Jawlensky_-_Variation_(vor_1921).jpg|mini|Variacije, 1921.]]
Na četvrtoj izložbi Salona d`Automne u Parizu je Jawlensky dao nekoliko slika, bile su to studije nastale u Bretagni, danas nejasno o kojim se slikama radilo. <ref> Armin Zweite, „Von Dissonanzen durchzogene Harmonien“, Zu Jawlenskys Münchner Zeit 1896–1914, in Ausst. Kat.: Alexej von Jawlensky, Reisen-Freunde-Wandlungen, Museum am Ostwall, Dortmund 1998, S. 43</ref>
Božićne praznike su Werefkin i Jawlensky proveli u Sausset-les-Pins te su u siječnju [[1907]]. otputovali u [[Genf]] posjetiti Ferdinanda Hodlera, odakle su se vratili u München. U veljači iste godine upoznaje Jawlensky u minhenskij umjetničkoj grupi berlinskog slikara Curt Hermann i slikara monaha i Nabiste Jana Verkade koji je pod pseudonimom „Langejan“ objavljivao tekstove o umjetnosti. <ref> Langejan, Ein Malerbrief I, Die christliche Kunst 7 (1910/11), S. 336–338</ref>
[[Datoteka:Alexej_von_Jawlensky_-_Stillleben_mit_Blumen_und_Orangen_(1909).jpg|mini|Mrtva priroda sa cvijećem i narančama, 1909.]]
Do [[1908]]. je „Langejan“ često slikao u atelijeu Jawlenskog. U kolovozu 1907. su von Werefkin i Jawlensky boravili u Kaisheimu, mjeseca dana kasnije u Wasserburgu na Innu, na jesen u Murnau am Staffelsee. Krajem godine je Verkadesov prijatelj Paul Serusier došao u München, nedaleko od Jawlenskog je na njega čekao od prijatelja već iznajmljeni atelje. <ref> Hugo Troendle, Paul Sérusier und die Schule von Pont-Aven, in: Das Kunstwerk, Baden-Baden 1952, S. 21</ref>, Seusier je tamo Jawlenskom približio slikarski stil Paula Cezanna šta se posebno dobro vidi u njegovim mrtvim prirodama. [[1908]]. otkriva Jawlensky slikarstvo [[Paul Gauguin|Paula Gauguina]] koji ga fascinira.<ref> Roman Zieglgänsberger , Horizont Jawlensky. Alexej von Jawlensky im Spiegel seiner künstlerischen Begegnungen 1900–1914, 43-48; sowie ebenda: Annegret Kehrbaum: Das Unsichtbare im Sichtbaren abbilden. Alexej von Jawlenskys Begegnung mit ser "Synthèse" Paul Gauguins, S. 208-228.</ref>.
[[Datoteka:Alexej_von_Jawlensky_-_Er_und_Sie_(1912).jpg|mini|On i ona, 1912.]]
 
Jan Verkade je Jawlenskog upoznao sa poljskim slikarem i Gaugauinovim prijateljem Wladyslawom Slewinskim . To je bio susret koji je Alexeja Jawlenskog napokon pomaknuo od njegovog pointilističkog slikarstva, Slewinski je imao averziju protiv neoimpresionističkog „packanja“ <ref> Wladislawa Jaworska, Paul Gauguin et l’école de Pont-Aven, Neuchâtel 1971, S. 119 f</ref> i ponukao je Jawlenskog napustiti njegov stil točkica i kvačica te „konvertirati“ na Gauguinovo plošno, simboličko slikarstvo. Ova promjena stila je bila značajna i u slikarstvu Wassillija Kandinskog i Gabriele Münter i drugih minhenskih kolega, čije je stilove Jawlensky vlastitim preobražajem preusmjerio. Ljeto [[1908]]. su Marianne von Werefkin i Alexeja Jawlensky proveli sa slikarskim parom Gabriele Münter i Wassilijem Kandinskim, u tom su periodu nastale mnogobrojne slike. Predpostavlja se da je odnos između dvaju parova bio kratko poremećen jer su Jawlensky, Werefkin, Adolf Erbslöh i Oscar Wittenstein pri kraju [[1908]]. osnovali Minhensku grupu bez Gabreile Münter i Wassilija Kandinskog <ref> Annegret Hoberg, Titia Hoffmeister, Karl-Heinz Meißner, Anthologie, in Ausst. Kat.: Der Blaue Reiter und das Neue Bild, Von der >Neuen Künstlervereinigung München< zum >Blauen Reiter<, Städtische Galerie im Lenbachhaus, München 1999, S. 29</ref> šta još godinama kasnije bio razlog Kandinskijevoj srđbi.<ref> Wassily Kandinsky/Franz Marc, Briefwechsel, Hrsg. Klaus Lankheit, München 1983, S. 29</ref> Uzroci njegovog prvotnog oklijevanje preuzeti presjedavajuću ulogu u Minhenskoj grupi leži u ovoj zlovolji.
Početkom [[1909]]. je Kandinski preuzeo ulogu predsjedatelja Minhenskog kruga. Za vrijeme ljeta [[1909]]. su oba slikarska para ponovo zajendo radili u Murnau. Plesač Alexander Sacharoff je u to vrijeme sa Werefkin i Jawlenskim pripremao važan nastup u minhenskom Odeonu. Nakon prve izložbe Minhenskog kruga, koja je dobila izuzetno loše kritike, se odnos između Jawlenskog i Marianne vo Werefkin pogoršao i slikarica je otputovala u Kaunas, u ruskoj Litvi, gdje je boravila do početka 1910. kod brata Petera von Werefkin koji je u Kaunasu bio guverner.
Početkom 1910 se Marianne von Werefkin vratila u München, par mjeseci kasnije je Adolf Erbslöh, u to vrijeme još sekretar Minhenskog kruga , otputovao u Pariz sa Pierrom Girieudom, da bi francuske umjetnike nagovorio sudjelovati u drugoj izložbi Minhenskog kruga, koja je bila planirana za početak rujna iste godine. U usporedbi sa prvom izložbom, na kojoj je sudjelovalo 16 umjetnika, je druga izložba bila sa 29 umjetnika uspješno organizirana, ali nažalost su kritike bile podjednako loše kao i prvi put. Franz Marc je inkognito posjetio izložbu i napisao povijesno- umjetnički fundiranu recenziju koju je krajem rujna pročitao Erbslöh. Kratko vrijeme kasnije je Franz Marc upoznao umjetnike Minhenskog kruga, sa Mariannom von Werefkin i Alexejem Jawlenskim je vrlo brzo sklopio prijateljstvo.<ref>Annegret Hoberg, Maria Marc, Leben und Werk 1876–1955, Ausst. Kat.: Städt. Galerie im Lenbachhaus, München 1995, S. 49</ref>.
[[Datoteka:Alexej von Jawlensky - Mystischer Kopf.jpg|mini|Mistična glava, 1917.]]
Istog dana kao i Franz Marc su August Macke i njegova žena posjetili von Werefkin i Jawlenskog. Pred kraj godine se i Kandinsky vratio iz Rusije u München i 31. 12. 1910. su se u salonu Marianne von Werefkin upoznali FranZ Marc i Wassily Kandinsky .
Zanimljiv je posjet koncerta Arnolda Schöneberga. Werefkin, Jawlensky, Münter, Macke, Kandinsky i Marc su zajedno posjetili koncert 2. sječnja [[1911]]. <ref>Gisela Kleine, Gabriele Münter und Wassily Kandinsky, Biographie eines Paares, Frankfurt/M. 1990, S. 365</ref> . Rezultat je bila diskusija o „nečistoći“ u slikarstvu <ref>Wassily Kandinsky, Über das Geistige in der Kunst, insbesondere in der Malerei, München 1912, S. 83 f</ref>, umjetnički problem kojeg je Werefkin već 1907. u njezinim slikama riješila. <ref> Bernd Fäthke, Marianne Werefkin, München 2001, S. 99 ff. Der Großteil des künstlerischen und literarischen Nachlasses der Malerin wird in der Fondazione Marianne Werefkin aufbewahrt.</ref>
Ljeto [[1911]] su Werefkin i Jawlensky zajedno sa Helenom i Andreasom proveli na Baltičkom moru, za Jawlenskog jedna od najvažnijih faza njegovog ekspresionističkog stvaranja: „Tamo sam slikao […] snažnim i žarkim bojama, nimalo naturalistički ili sadržajno […]To je bio preobrat u mojoj umjetnosti.“ Iste je godine u Barmenu imao samostalnu izložbu, posebno informativne slike iz tog perioda su bile „Der Buckel I“, „An der Ostsee“, „Kirche in Perow“. Pred kraj 1911. su von Werefkin i Jawlensky otputovali u Pariz gdje su upoznali [[Henri Matisse|Henria Matissea]]. Početkom prosinca 1911. je Minhenski krug odbio sliku koju je Kandinsky predložio za treću izložbu,“ Kompisition V/ Das jüngste Gericht“, šta je rezultiralo Kandinskijevim napuštanjem Minhenskog kruga. Gabreille Münter i Franz Marc su ga slijedili.
Ljeto 1912. su Jawlensky i Werefkin proveli sa Kardowskym i njegovom suprugom Olgom Della Vos koja je bila uspješna slikarica. To je bila godina u kojoj je Jawlensky dostigao zenit svog slikarstva. Markantne slike iz tog vremena su „Turandot II“, „Selbstbildnis“, „Blaue Berge“ . Nakon povratka u München su von Werefkin i Jawlensky napustili Minhensku grupu, povod njihovom protestu je bila knjiga Ottoa Fischera sa prilozima o umjetnicima Minhenske grupe, koja je izdana kao u uvod u 3. izložbu.
1913 su Jawlensky i Werefkin sudjelovali na izložbi Plavog jahača te na izložbi Ertser Deutscher Herbstsalon. Nažalost su njihovi odnosi bili napeti i Werefkin je napustila Njemačku i vratila se Rusiju, tj u Litvu gdje je posjetila brata. Slike Jawlenskog su u isto vrijeme izgubile svoju žarkost. Osim toga je sa odlaskom Marianne von Werefkin ostao bez mecene i novca. Slike koje su nastale početkom 1913 u Bordigheri na talijanskoj rivijeri su vesele i svijetle, bez tjeskobe koja je karakterizirala njegove prethodna djela. Osim toga su u njegovim slikama naslikani poneki detalji koje se i danas u Bordigheri nalaze.
Nakon povratka u München se Jawlenski odlučio otputovati u Rusiju i nagovoriti Mariannu Werefkin da se vrati u Njemačku. Nakon uspješnog razgovora sa slikaricom, vratio se krajem lipnja u München, Werefkin se vratila 26. srpnja, šest dana prije početka prvog svjetskog rata.
[[Datoteka:Alexei_von_Jawlensky_-_Japanische_Blumen.jpg|mini|lijevo|Japansko cvijeće, 1913.]]
 
== Godine u Švicarskoj 1914.-1921. ==
Za vrijeme Prvog svjetkog rata je Njemačka protjerala sve strance iz zemlje. Jawlensky i Werefkin su zajedno sa njegovom ljubavnicom Helenom i sinom Andreasom emigrirali u Švicarsku. Na početku su živjeli prilično skromno i Jawlensky se morao odreći luksuza kojeg mu je Marianna Werefkin do tada omogućila. Sjedeći na prozoru u njegovoj maloj sobi, pokušavao je slikati, koncentrirajući se na početku na ljepotu krajolika. U to je vrijeme okoliš još i prepoznatljiv, da bi se kasnije detalji krajolika pretvorili u svojevrsne metafore iz svijeta emocija. Prve radove koji su na takav način nastali je Jawlenski nazvao „Lieder ohne Worte - Pjesme bez teksta“ ili oficijalno „Varijacije na temu krajolika“. Sa ovim slikama je slikar započeo seriju neusporedivog ekspresionističkog opusa u kojima su boje i forme prerasle njihovu prvotnu ulogu.
[[1916]]. je Jawlensky upoznao Galku Scheyer koja je preuzela ulogu Marianne Werefkin i u budućnosti poticala njegovu umjetnost, ali sa jednom razlikom, ona je ugovorom obavezala Jawlenskog da joj od svake prodaje pripada 45% prihoda.
Krajem [[1917]]. su se Jawlensky i Werefkin preselili u Wollishofen u blizini [[Zürich|Züricha]]a, gdje je započeo slikati mistične glave. Pretežno se radilo o ženskim glavama u žarkim bojama, kao slika "Galka". Iste godine je Jawlensky započeo sa slikanjem lica koja su se razlikovala od svih dotadašnjih. On ih je nazvao "Christusköpfe – Isusove glave". Lako ih je prepoznati po šiljastim uvojcima koji se na čelu nekoliko puta prekrižuju i simboliziraju isusovu krunu od trnja: "Christus" i "Ruhendes Licht".
[[1918]]. se Jawlensky i Werefkin sele u Kanton [[Tessin]] na [[Lago Maggiore]]. Nastaju nove serije mističnih glava, tzv. "konstruktivne glave" ili "lica spasitelja". Glave i lica su bez vrata i ramena, veza sa relanim svijetom sve se više reducira. Lica nisu slikana samo frontalno već i nagnuta na lijevo ili desno, osim toga imaju ponekad i zatvorene oči. Kasnije slika samo frontalno, uvijek heraldske "U" forme i zatvorenih očiju, geometrijski krugovi su se primjetno učestali.
 
== Godine u Njemačkoj 1920.-1941. ==
[[1920]]. su se Werefkin i Jawlensky konačno rastali i napustili zajednički stan u Münchenu. Galka Scheeyer je organizirala sudjelovanje Jawlenskog na izložbi Nassauischer Kunstverein u [[Wiesbaden|Wiesbadenu]]u. Izložba je imala vrlo uspješni ishod, Jawlensky je sklopio ugodna poznanstva, zbog čega je odlučio preseletiti se u Wiesbaden. [[1922]]. se Jawlensky vjenčao sa Helenom.
U isto vrijeme se počeo baviti litografijom i crtanjem. Nassauischer Kunstverein posjeduje mape sa šest litografija, crno-bijele glave, te nekoliko crteža.
[[Datoteka:Alexei_von_Jawlensky_-_Schwebende_Wolke.jpg|mini|lijevo|Lebdeći oblak]]
[[Lyonel Feininger]], [[Vasilij Kandinski]], [[Paul Klee]], Jawlensky i Galka Scheyer su se [[1924]]. odlučili formirati udrugu sa kojom bi svoje slike mogli promovirati i prodavati u SAD-u. Grupu su nazvali "[[Die Blaue Vier]] – Plava četvorica". Prva izložba Plave četvorice bila je iste godine u San Franciscu. Usprkos tome je Jawlensky imao nepostojan financijski uspjeh sa pozitivnim i negativnim fazama.
[[Datoteka:Galka-scheyer.jpg|mini||Galka Scheyer, Lyonel Feininger, Vasilij Kandinski, Paul Klee i Alexej von Jawlensky, najava izložbe ''Plave četvorice'', San Francisco Examiner, 1.11.1925.]]
Postojana prijateljstva je u Wiesbadenu sklopio tek [[1927]]. i to sa dvije slikarice, Lisa Kuemmel se brinule o njemu, sa vremenom je postala najvažnija osoba u njegovom životu. Ona je do njegove smrti organizirala sve poslovne i privatne stvari, brinula se o njegovim slikama, napravila prvi popis svih djela Jawlenskog, te po njegovom diktatu napisala memoare. Iste godine je po prvi put primjetio da boluje od reumatičkog artritisa i po prvi put otputovao u toplice Bad Woerishofen. Bekker von Rath, koju je upozano krajem godine, je [[1929]]. osnovala udruženje „Vereinigung der Freunde der Kunst Alexej von Jawlenskys – Udruga prijatelja umjetnosti Alekeja von Jawlenskog“ u nadi poboljšanja njegove financijske situacije.
[[1937]]. je sjedio u invalidskim kolicima i jedini kontakt sa vanjskim svijetom je bila Ilse Kümmel.
72 njegovih slika su nacionalni socijalisti zaplijenili, 3 slike su izložene na izložbi sa imenom: "Entartete Kunst – Degenerirarana umjetnost" u Münchenu. Krajem [[1937]]. je naslikao zadnju "Meditaciju", slike su bile sve tamnije, skoro monokrone,ali još uvijek su djelovale translucidno, npr. "Das grosse Leiden – Velika bol".
[[1938]]. je Jawlensky bio potpuno paraliziran i nije više mogao napustiti krevet. Umro je 15. ožujka [[1941]]., sa 76 godina. Njegov je lijes položen na odar pred ikonostasom ruskog slikara Carla Timoleona u rusko - ortodoksnoj crkvi u Wiesbadenu, govor je držao njegov dugogodišnji prijatelj [[Adolf Erbslöh]]. Pokopan je na rusko-ortodoskom groblju u Wiesbadenu.
Njegova ostavština se nalazi u Jawlensky- Arhivu u Locarnu u Švicarskoj.
 
== Jawlensky i Japonizam ==
1904/05 se po prvi put javljaju japonističke karakteristike u njegovim djelima. Pod utjecajem Van Gogha je Jawlensky naslikao dvije mrtve prirode sa japanskim lutkama.<ref>Bernd Fäthke, Von Werefkins und Jawlenskys Faible für die japanische Kunst, in Ausst. Kat.: „...die zärtlichen, geistvollen Phantasien...“, Die Maler des „Blauen Reiter“ und Japan, Schloßmuseum Murnau 2011, S. 106 ff</ref>. Jednu je nazvao „Bagatelles - Nebitnosti", a drugu jednostavno – "Mrtva priroda". Obje su slike kupili prijatelji, prvu je kupio Otto Fischer, a drugu Alexander Sacharoff.
U to vrijeme se sve više kristalizira jedna posebnost u njegovom slikarstvu, koja postaje važnom karakteristikom Jawlenskog, on uokviruje njegove slike tamnoplavom ili crnom linijom. To je bilo tipično za japanske drvoreze koje je Jawlensky poznavao i sakupljao. Moguće je da je ovo uokvirenje preuzeo iz umjetnosti Nabista.
Slike u kojima se najviše vidi japanski utjecaj su portreti plesača Sacharoffa: „Die weisse Feder - Bijelo pero“ i „Dame mit Fächer - Dama sa lepezom “. Prva slika je danas izložena u "[[Lenbachhaus]]" u Münchenu, druga u Muzeju u Wiesbadenu.“ Dame mit Feder“ je slika koja zadivljuje ženstvenim šarmom i gracijom. Jawlensky je slikao po uzoru na japanske drvoreze, osim toga po uzoru na sliku „Orian“ Vincenta Van Gogha, portret kurtizane Keisai Eisen <ref> Bogomila Welsh-Ovcharow, Vincent van Gogh and the Birth of Cloisonism, Ausst. Kat.: Art Galery of Ontario, Toronto 1981, S. 114 f</ref>
Grandiozna inscenacija u samopotretu iz [[1912]]. je podjednako nastala po utjecajem japonizma. Slika djeluje iznenanđujuće egzotično zahvaljujući žarkim bojama kojima je naslikao svoje lice. Jawlensky je upoznao japanske drvoreze za vrijeme u kojem je bilo moderno slikati po uzoru japanskih umjetnika. Ali osim toga je u svoje slike integriao i majstorsku disciplinu japanskih slikrara, u portretima je osobe slikao obuhvaćajući njihov karakter i raspoloženja, šta je postao zaštitni znak njegovog slikarstva.
 
== Plemićki naslov ==
Nije jasno da li je Jawlensky imao plemićki naslov. Kandinsky je jednom prilikom rekao da se Jawlensky ne bi smio koristiti plemićki predikat „von“ <ref> Johannes Eichner, Kandinsky und Gabriele Münter, Von Ursprüngen moderner Kunst, München 1957, S. 88</ref>. Oficijalno ga nije ni koristio. Natpis na školi crtanja i slikanja je glasio "A. Jawlensky", i na posjetnici podjednako. Nabist Jan Verkade je uvijek govrio o „ Rusu, Alexeju Jawlenskom“, dok je sa druge strane naglašavao plemićki naslov njegove prijateljice „ Ekscelencija Marianne von Werefkin“ <ref>Willibrord Verkade, Der Antrieb ins Vollkommene, Erinnerungen eines Malermönches, Freiburg 1931, S. S. 169 und 172</ref>. Zanimljivo je spomenuti da potomci nisu nasljedili plemićki naslov.
 
== Literatura ==
*Hans Konrad Röthel (Hrsg.): Alexej von Jawlensky, Städtische Galerie Im Lenbachhaus München 17. Juli - 13. September 1964
*Clemens Weiler: Alexej Jawlensky, Köpfe-Gesichte-Meditationen, Hanau 1970
*Ulrich Schmidt: Jawlensky, Alexej von. In: Neue Deutsche Biographie (NDB). Band 10, Duncker & Humblot, Berlin 1974, {{ISBN |3-428-00191-5}}, S. 370–372
*Städtische Galerie im Lenbachhaus (Hrsg.): Alexej Jawlensky 1864–1941, Ausstellungskatalog, München 1983
*Bernd Fäthke: Alexej Jawlensky, Zeichnung-Graphik-Dokumente, Wiesbaden 1983
*Maria Jawlensky, Lucia Pieroni-Jawlensky and Angelica Jawlensky (Hrsg.), Alexej von Jawlensky, Catalogue Raisonné, Bd. 1–4, München 1991–1998
*Museum Wiesbaden (Hrsg.): Alexej von Jawlensky zum 50. Todesjahr, Gemälde und graphische Arbeiten, Wiesbaden 1991
*Alexej von Jawlensky und sein Kreis. Freunde. Kollegen. Stationen. Ausstellungskatalog Galerie Neher Essen, mit Werken von Alexej von Jawlensky, *August Macke, Franz Marc, Gabriele Münter, Marianne von Werefkin, Lyonel Feininger, Wassily Kandinsky, Paul Klee, Oberhausen 1991, {{ISBN |3-923806-14-0}}
*Bernd Fäthke, Alexander Hildebrand, Ildikó Klein-Bednay: Jawlenskys japanische Holzschnittsammlung.
*Ingrid Koszinowski: Alexej von Jawlensky, Gemälde und graphische Arbeiten aus der Sammlung des Museums Wiesbaden, Wiesbaden 1997
*Helga Lukowsky: Jawlenskys Abendsonne, Der Maler und die Künstlerin Lisa Kümmel, Königstein/Taunus 2000
*Museum Wiesbaden (Hrsg.): Jawlensky, Meine liebe Galka!, Ausstellungskatalog, Wiesbaden 2004
*Bernd Fäthke: Jawlensky und seine Weggefährten in neuem Licht, München 2004, {{ISBN |3-7774-2455-2}}
*Brigitte Roßbeck: Marianne von Werefkin. Die Russin aus dem Kreis des Blauen Reiters, München 2010
 
19.624

uređivanja