Razlika između inačica stranice »Joso Defrančeski«

Obrisano 18 bajtova ,  prije 1 godinu
m
zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci
m (zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci)
}}
 
'''Joso Defrančeski''' ([[Ližnjan]], [[9. siječnja]] [[1906.]] - [[Buenos Aires]], sr. 1970-ih), hrvatski [[novinar]], [[publicist]] i [[književnik]] najpoznatiji je kao autor knjige ''C. i kr. ratni logori 1914.-1918.'' iz 1937. koja je prvi cjelovit prikaz stradanja civila koje su tijekom [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] austro-ugarske vlasti iz Južne Istre izgnale u sela Mađarske, Moravske i Češke te u logore Austrije. Od nekoliko desetaka tisuća evakuiranih Istrana tisuće su stradale od gladi, bolesti i nehumanih uvjeta mahom u izbjegličkom logoru Gmünd, u Austriji<ref name="Zaboravljeni egzodus">Bader, Andrej, ''Zaboravljeni egzodus 1915.-1918.'', 2. prošireno izdanje, Općina Ližnjan, Ližnjan, 2011. {{ISBN |978-953-56877-0-2}}</ref>.
 
Joso Defrančeski rođen je u [[Ližnjan|Ližnjanu]]u, u [[Istra|Istri]] (u tadašnjoj [[Austro-Ugarska Monarhija|Austro-Ugarskoj monarhiji]]), '''9. siječnja 1906.''' Otac mu je Anton (Antonius-Mario) rođen 1876., radnik u Arsenalu, pulskom vojnom brodogradilištu, a majka Justina, djevojačkog prezimena Mizdarić, rođena 1885. Anton i Justina vjenčali su se 1904. kada im se rodio i prvi sin, Anton ([[Ante Defrančeski|Ante]]), Josin stariji brat, a treći, najmlađi brat Ivan (Ivica) rođen je 1908. godine<ref name="Status animarum">''Status animarum''. Župa sv. Martina. Ližnjan.</ref>.
 
== C. i kr. ratni logori 1914.-1918. ==
 
== Varaždin ==
1933. godine, ponovno za ''Kulisu'' Defrančeski piše tekst „60 godišnjica Gradskog kazališta u Varaždinu <ref name="BRiČ">< /ref> što navodi na zaključak da se te godine ili nešto ranije već preselio u [[Varaždin]]. Defrančeski još 1933. godine u listu ''Istra'', glasilu Saveza jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine, objavljuje dio rukopisa ''C. i kr. ratni logori 1914.-1918.'' pod naslovom „Naša prva emigracija“ <ref name="BRiČ">< /ref>. 1934. godine spominje se kao član odbora varaždinske Dobrovoljne vatrogasne čete. Iste godine, Defrančeski objavljuje monografiju ''70 godina dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu: 1864.-1934.'' U Varaždinu se bavi širim spektrom novinarskih zadataka pa, između ostaloga, uz kulturna i društvena prati i [[športsko novinarstvo|športska događanja]] <ref name="Golob">Golob, Antun. „Početak sportskog novinarstva.“Sportske informacije: službeno glasilo SIZ fizičke kulture i SFK općine Varaždin. Br. 16. God. 3/1978. Str. 3.</ref>. U Varaždinu se 1935. rodio Nenad Defrančeski, sin Jose i Nikice Defrančeski (rođ. Ban, iz Podhuma, današnja Općina Jelenje).
 
== Odlazak u Argentinu ==
U Osijeku 1937. Defrančeski konačno daje tiskati ''C. i kr. ratne logore 1914.-1918.'' pri Štampariji Antun Rott, ali krajem 1937. ili početkom 1938. godine odlazi u Argentinu na mjesto „referenta za štampu“ Poslanstva Kraljevine Jugoslavije u Buenos Airesu. Ondje već od 17. veljače 1938. kreće uređivati ''Našu slogu'', „glasilo jugoslovenskih iseljenika u državama Južne Amerike“, tjednik koji, u potpunosti ili dijelom, financijski potpomaže samo poslanstvo tj. Kraljevina Jugoslavija. Riječ je o listu čija je svrha bila da postane krovna tiskovina iseljenika iz svih dijelova tadašnje Kraljevine u svim državama Južne Amerike. Neko vrijeme Defrančeski održava profesionalne veze s domovinom - za zagrebačke [[Novosti (Zagreb)|Novosti]], dnevni list s kojim je surađivao prije odlaska u Argentinu, a koji je izlazio sve do uspostave NDH, izvještava o prijemu hrvatske (jugoslavenske) kulture u Argentini pa tako 1940. piše o [[Ivan Meštrović|Ivanu Meštroviću]] čiji su život i rad prikazani u jednom tamošnjem časopisu, a 1940. i rane 1941. o odjecima gostovanja operne dive [[Zinka Kunc|Zinke Kunc]] u Južnoj i Sjevernoj Americi <ref name="BRiČ">< /ref>. 22. travnja 1939. godine, u Buenos Aires sa sinom Nenadom stiže i Josina supruga Nikica koja ondje preuzima dužnosti učiteljice u jugoslavenskoj školi u četvrti Dock Sud.
 
== Crveno obzorje ==
 
== U Argentini nakon Drugog svjetskog rata – Meta poglavnik ==
Novinar Pero Zlatar u svojoj knjizi ''Meta poglavnik: živ ili mrtav'' koja je romansirani opis zbivanja vezanih uz atentat na ustaškog poglavnika Antu Pavelića, u Svesku 2. pod naslovom „Misija Buenos Aires“ spominje stanovitog „slobodnoga novinara Joséa DeFranceschija“ <ref name="Zlatar">Zlatar, Pero. "Meta poglavnik: živ ili mrtav." Svezak 2. Misija Buenos Aires. Zagreb: Europapress holding, 2010. Str. 157</ref>. Prema Zlataru, početkom 1957. godine novinaru Joséu DeFranceschiju pristupa Blagoje Jovović koji će 10. travnja iste godine u pokušaju atentata raniti Pavelića. Povod za susret s Defrančeskim je članak koji je on sredinom 1956. godine objavio u ''La Prensi'', jednom od vodećih dnevnih listova Buenos Airesa. U tom članku, navodi Zlatar, Defrančeski je razotkrio ustaške emigrante kao plaćenike Peronova režima. Atentator Jovović očekuje, pripovijeda Zlatar, da upravo Joso Defrančeski bude posrednik između njega i tamošnjeg veleposlanstva Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Jovović je, piše Zlatar, o Defrančeskom čuo da je „Hrvat iz Istre i osvjedočeni Jugoslaven, blizak jugoslavenskoj ambasadi, koja diskretno uzdržava njegovo Društvo Jugoslavena u Argentini“ <ref name="Zlatar">< /ref>.
 
O daljnjem Defrančeskijevom radu i životu u Argentini ne postoje dodatni (trenutno dostupni) izvori. Prema jedinoj živućoj članici njegove uže obitelji Joso Defrančeski nestao je sredinom 1970-ih, u vrijeme kada se u Argentini odvija ono što je vojna hunta eufemistički zvala Procesom nacionalne reorganizacije, a što je puno poznatije pod nazivom [https://en.wikipedia.org/wiki/Dirty_War Prljavi rat]. Od 1974. pa do 1983. godine pod okriljem vlasti uklanjane su tisuće političkih neistomišljenika. Računa se da je negdje od sedam pa sve do trideset tisuća Argentinaca nestalo u političkim razračunavanjima, od čega se procjenjuje da je za smrt najvećeg broja žrtava, „lijevo orijentiranih aktivista i militanata, sindikalista, studenata, novinara te marksističkih i peronističkih gerilaca“ odgovorna tadašnja argentinska vlast, dok je određeni broj „pripadnika vojske, policije i civila“ stradao u napadima ljevičarskih gerilaca<ref name="Relatives">"Relatives of Missing Latins Press Drive for Accounting; 30,000 Reported Missing." David Vidal, ''The New York Times'', 5 siječnja 1979.</ref>.
* Defrančeski, Joso. ''Crveno obzorje.'' Buenos Aires: vlastita naklada, 1942.
* Defrančeski, Joso. ''Venezia Julia: El aigudo problema italoyugoeslavo.'' Prijevod na španjolski: Juan Borić. Buenos Aires: vlastita naklada (?), 1945.
* Defrančeski, Joso. ''Zagreb u okovima.'' Buenos Aires: vlastita naklada, 1944.<ref name="Ratni logori 2">Defrančeski, Joso, ''Carski i kraljevski ratni logori 1914.-1918.'' Novo, prošireno izdanje. Općina Ližnjan, Ližnjan, 2015.., {{ISBN |978-953-56877-3-3}}, str. 281.</ref>
 
== Dodatni izvori ==
19.624

uređivanja