Žalost: razlika između inačica

Poremećaj produljenog ugovanja (PDT), prije znano kao komplicirano tugovanje, patološka reakcija na gubitak koja predstavlja skup empirijski podijeljeni simptoma koji su povezani sa dugoročnom psihičkom i psiosocijalnom disfunkcijom. Osobe sa PDT-om imaju ozbiljne simptome tugovanja najmanje šest mijeseci te su zaglavljeni u neprikladnom stanju. Poušava se stvoriti dijagnoza za kategoriju kompliciranog tugovanja DSM-V. (22) Kritičari uključivanja dijagnoze kompliciranog tugovanja u DSM-V kažu da će taj postupak okarakterizirati prirodno tugovanje kao nešto patološko te će rezultirati velikom prodajom lijekova onima koji su normalni. Pristaše i kolege su pronašle učinkovit tretman za komplicirano tugovanje tretirajući reakcije na isti način kao i reakcije traume. (23) (24) Komplicirano tugovanje nije sinonim za tugovanje. Komplicirano tugovanje je karakterizirano produljenim procesom žalovanja te ostalim kriterijima mentalne i psihičke bolove. Važan dio razumijevanja simptoma kompliciranog tugovanja je razlikovanje od simptoma normalnog tugovanja. Mayo Clinic tvrdi da kod normalne tuge osjećaji gubitka su očiti. Kada se reakcija pretvori u komplicirano tugovanje osijećaji gubitka postaju unutarnji te se nastavljaju kroz vrijeme. Znakovi i simptomi karakteristični za komicirano tugovanje su navedeni kao ekstremno naglašavanje gubitka i podsjećanje na voljene. Intenzivna čežnja za preminulim, problem privaćanja smrti, otupljenost i odsutnost ogorčenosti zbog gubitka, nemogućnost uživanja u životu, depresija ili duboka tuga, problem izvršavanja normalnih dnevnih rutina, povlačenje iz društvenih aktivnosti, osijećaj da život nema smisao i svru, iritabilnost, uzrujanost i manjak povjerenja u druge. (26) Simptomi viđeni u kompliciranom tugovanju su specifični budući dajer su kombinacija simptoma koju nalazimo u razvodima i traumatskm disresu. Također se smatraju kompliciranim jer za razliku od normalnog tugovanja ti simptomi se nastavljaju bez obzira na vremenski period koji je prošao i unatoč terapiji tricikličkim antidepresivima. (27) U istraživanju Bereavement and Late-Life Depressione: Grief and its complications in the elderly 5207 pacijenta koji su imali simptome kompliciranog žalovaja su dobili dozu paroksetina koji je selektivni inhibitor ponovne pohrane serotonina i pokazali povećanje preko pedeset posto u svojim simtomima unutar tri mjeseca, na drugu stranu manjak odgovora na tricikličke antidepresive. Tim za kliničko mentalno istraživanje tvrdi da su simptomi kompliciranog tugovanja u straijih alternativa postraumatskom stresu, raku, hipertenziji, tijeskobi, depresiji, suicidalnom razmišljanju, povećanju pušenja i tegobama sa spavanjem oko šest mijseci nakon smrti bračnog druga. Liječenje koje se uspostavilo učinkovitije u liječenju simptoma kompliciranog tugovanja je korištenje serotoninskih specifičnih inhibitora ponove pohrane, kao što je paroksetin. Ovi inhibitori smanjuju nametljive misli i izbijegavajuće ponašanje te preuzbuđenost koji su povezani sa kompliciranim tugovanjem. Tehnike psihoterapije su u procesu razvoja.

Iako je očekivana promjena, ona je osobito snažan gubitak voljene osobe. Supružnik postaje dio drugog na jedinstven način. Mnogi udovci opisuju to ko da su izgubili pola sebe. Nakon dugog braka u starijim godinama, stariji se mogu suočiti sa teškoćama započinjana iznova . U mlađim godinama je također često odnos za preživjelog bio dubok. I konačno treba se uzeti u obzir način na koji je supružnik preminuo. Preživjeli supružnik onoga koji je preminuo od bolesti ima drugačiji osjećaj gubitka od supružnika koji je preminuo iznenada ili u činu nasilja. Tuga u svim dugađajima može biti jednako duboka za sve slučajeve. Nadalje većina parova ima podijelu zadataka ili rada npr. muž kosi dvorište,žena plaća račune, što zajedno sa velikom tugom i promjenom za ožalošćenog znači i dodatno opterećenje. Društvena izolacija može postati značajna budući dajer mnoge grupe satavljene od parova smatraju teškim prilagoditi se novom identitetu ožalošćenog te oni sami između sebe smatraju izazovom povezati se. Udovice u mnogim kulturama, npr. nose crno ostatak svog života da bi naznačile gubitak svog supružnika. Tek u zadnjim desetljećima se ta tradicija smanjila na period od dvije godine, dok neke religije kao ortodoksni kršćani nalažu udovicama da nose crno cijeli život kao podsjetnik na gubitak.

Smrt bliske osobe je razarajući događaj u životu. Unatoč tome smrt bližnjega se često preskače osobito u pitanju kada je odrastao čovjek. Međutim odnos bližnjih je najznačajniji dugotrajni odnos u životu te ako su zajedno proveli znatan dio života npr. blizanci koji su značili jedan rugom potporu. Smrću jednog drugi gubi dio svog identiteta.Odnos braće i sestara je jedinstven budući dajer dijele posebnu vezu i zajedničku povijest od rođenja, imaju određenu ulogu i mjesto u obitelji, često dopunjuju jedan drugoga te dijele zajedničke genetske korijene. Oni koji uživaju blisku vezu sudjeluj u međusobnim dnevnim životima,posebnim događajima, povijeravaju se jedan drugome,dijele radost, dijele slobodno vrijeme (bilo da su djeca ili odrasli) i imaju vezu koja postoji samo u budućnosti, ali se čaesto raduju budućem druženju (pa makar i u mirovini). Krvni srodnici koji igraju veliku ulogu u međusobnim životima su jedan drugom prijeko potrebni. Odrasli s vremenom očekuju gubiak roditelja koji su još jedini dio njihova života od rođenje, ali ne očekuju da izgube svog brata ili sestru rano; kao rezultat toga, kada jedan od njih umre, preživjeli može pretrpiti dugotrajni šok i nevjericu. Općenito gubitkom srodnika preživjeli gubi dio sadašnjosti, budućnosti i prošlosti.Ako srodnici nisu bili u dobrim odnosima ili bliski jedan s drugim tada se mogu javiti intenzvni osjćaji krivnje ( često zbog toga što nisu spriječili smrt ili su se svađali). (33)