Marino Tartaglia: razlika između inačica

'''Marino Tartaglia''' ([[Zagreb]], [[3. kolovoza]] [[1894.]] – Zagreb, [[21. travnja]] [[1984.]]) bio je [[hrvat]]ski [[slikar]] i [[Likovna umjetnost|likovni]] [[pedagog]], dugogodišnji profesor na [[Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu|Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu]].

Iako je rođen u Zagrebu, osnovnu školu i realku završio je u [[Split|Splitu]]u. Nakon toga školuje se u Zagrebu na ''Graditeljskoj stručnoj školi'' ([[1908.]]-[[1912.]]) među njegovim učiteljima bili su poznati slikari; [[Oton Iveković]], [[Ivan Tišov]], [[Robert Frangeš Mihanović]] i [[Bela Čikoš Sesija]]. U ta turbulentna politička vremena pred [[Prvi svjetski rat]], bojeći se političkog progona, odlazi u [[Italija|Italiju]] u [[Firenza|Firenzu]], potom u [[Rim]], gdje se [[1913.]] godine upisuje na ''Instituto Superiore di Belle Arti''. Zatim se javlja kao dobrovoljac u [[Kraljevina Srbija|Srpsku vojsku]] na Solunski front, ali se vrlo brzo vraća u Rim gdje radi kao asistent [[Ivan Meštrović|Ivana Meštrovića]], zatim je ponovno u Firenzi gdje se druži i izlaže s [[Futurizam|futuristima]]; [[Carla Carrà|Carlom Carràom]], [[Giorgio de Chirico|Giorgiom de Chiricom]] i drugima.

Po svršetku rata kraće vrijeme boravi u [[Split|Splitu]]u [[1918.]]-[[1921.]], potom luta svijetom na relaciji [[Beč]], [[Beograd]], [[Pariz]]. U Beču se oženio 1922. Oliverom-Verom (rođenom Stanković), (1899-1973), Beograđankom, unukom Krste Tomanovića, <ref>Peruničić, dr Branko "Uprava Varoši Beograda 1820-1912”, Muzej Grada Beograda, 1970, pp. 442 i 488/40.</ref>, gvožđarskog veletrgovca i vlasnikom najskupljeg prodatog placa u novijoj povijesti Beograda (na mjestu legendarne Kavane "Albania" a današnje istoimene Palače “Albanija”).<ref>"Politika", [http://digitalna.nb.rs/wb/NBS/novine/politika/1936/11/28#page/8/mode/1up 28. novembar 1936, pp. 9], "Najskuplji plac u Beogradu".</ref>. U periodu od 1924. do 1930. Tartaglia trajnije boravi sa suprugom i sinom Olivierom Tartaglia (1923-2003) u Beogradu, i to na Obilićevom vencu kod ženine obitelji Simić-Bobovac i Stanković.

Na poziv [[Vladimir Becić|Vladimira Becića]], Tartaglia [[1931.]] godine dolazi u [[Zagreb]] i postaje učitelj pripravnik na Akademiji likovnih umjetnosti, ubrzo je [[docent]] ([[1940.]]), izvanredni profesor postaje [[1944.]], a redovni profesor [[1947.]] godine. Odgojio je brojne generacije hrvatskih slikara. Od [[1948.]] član je [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti]].

Tartaglia je tijekom svoje šezdesetogodišne umjetničke karijere imao 30 samostalnih i oko 270 skupnih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu. Izlagao je i na [[Venecijanski bijenale|Venecijanskom bijenalu]] [[1940.]] s tadašnjim izborom [[Kraljevina Jugoslavija|jugoslavenskih]] umjetnika; slikarem [[Milivoj Uzelac|Milivojem Uzelecem]], i kiparom [[Frano Kršinić|Franom Kršinićem]].<ref>[http://www.culturenet.hr/default.aspxid=23633&pregled=1&datum=9.1.2009%2014:38:20 Culturenet Croatia: Croatian Artists at Venice Biennales]</ref>

* 2003. Galerija Klovićevi dvori, Zagreb

* Tonko Maroević: ''Monografija'', Galerija Klovićevi dvori, Zagreb 2003., {{ISBN |953-6776-61-8}}

* Igor Zidić: ''Marino Tartaglia (1894 - 1984)'', Moderna galerija, 2009., {{ISBN |978-953-55948-3-3}}

*[http://www.adris.hr/PR/objava_za_medije.asp?prID=774 Marino Tartaglia u galeriji Adris (na portalu Adris grupa d.d.)]]

* [http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac258.nsf/AllWebDocs/oazpustinj Ive Šimat Banov: U povodu izložbe Marina Tartaglie u Klovićevim dvorima u Zagrebu (na portalu MH)]