Merkur: razlika između inačica

| ekscentricitet = 0,205 630 <ref> “Mercury Fact Sheet”, [http://nssdc.gsfc.nasa.gov/planetary/factsheet/mercuryfact.html], [[NASA]] Goddard Space Flight Center, 2007. </ref>

| ekvatorijalni_polumjer = 2439,7 ± 1,0 km <br/> (0,3829 Zemljinog) <ref> Munsell, Kirk; Smith, Harman; Harvey, Samantha: “"Mercury: Facts & Figures"”, [http://solarsystem.nasa.gov/planets/profile.cfm?Object=Mercury&Display=Facts], [[NASA]], Solar System Exploration. NASA, 2008. </ref> <ref>Seidelmann, P. Kenneth; Archinal, Brent A.; A'Hearn, Michael F. et al.: “Report of the IAU/IAG Working Group on cartographic coordinates and rotational elements: 2006”, [http://link.springer.com/article/10.1007%2Fs10569-007-9072-y], Celestial Mechanics and Dynamical Astronomy 98 (3): 155–180, 2007. </ref>

| nagib_osi = 2,11' ± 0,1' <ref> Margot, J. L.; Peale, S. J.; Jurgens, R. F.; Slade, M. A.; Holin, I. V.: “Large Longitude Libration of Mercury Reveals a Molten Core”, [http://www.sciencemag.org/content/316/5825/710], Science 316 (5825): 710–714., 2007. </ref>

'''Merkur''' je [[planet]] najbliži [[Sunce|Suncu]]; vrlo izdužene [[Planetarna putanja|staze]], kojoj [[elipsa|numerički ekscentricitet]] iznosi 0,206, pa pokazuje [[Opća teorija relativnosti|relativistički]] [[zakret perihela]]. Maksimalna kutna udaljenost ([[elongacija]]) od Sunca iznosi 28°. Nema prirodnog satelita. U prosjeku je od Sunca udaljen 0,387 astronomskih jedinica ([[AJ]]) ili 57,91 milijuna [[kilometar]]a, a približava se na 0,31 AJ (46 001 200 &nbsp;km) ili udaljuje na 0,47 AJ (69 816 900 &nbsp;km). Oko Sunca obiđe za [[zvjezdana godina|zvjezdanu godinu]] (sideričku godinu) jednaku 88 [[dan]]a. [[Promjer]] mu je 4 879,4 &nbsp;km, [[masa]] 0,055 Zemljine mase, srednja [[gustoća]] 5 430 &nbsp;kg/m³. Os vrtnje okomita je na stazu. Okreće se vrlo sporo i njegov [[siderički dan]] traje 58,65 dana, što iznosi 2/3 sideričke godine, dok mu [[sinodički dan|sinodički (Sunčev) dan]] traje 176 dana. Zbog njegova svojstvena gibanja promatrač bi na Merkuru doživio dvostruk izlazak Sunca ili dvostruko podne.

Merkur je gotovo tri puta manji od [[Zemlja|Zemlje]], s površinskim ubrzanjem od 0,38 [[Ubrzanje zemljine sile teže|ubrzanja na Zemlji]]. Nema [[atmosfera|atmosferu]] u uobičajenom smislu, a zapaženi su [[plin]]ovi [[kisik]], [[vodik]], [[helij]] i [[argon]]. [[Temperatura]] površine mijenja se od 100 [[Kelvin|K]] (- 173 [[celzij|°C]])po noći do 700 K (+ 427 &nbsp;°C)po danu. Dio Merkurove površine snimila je [[svemirska letjelica]] [[Mariner 10]] godine 1974. i 1975., od 2008. oko Merkura obilazi letjelica [[MESSENGER]]. Površina mu je prekrivena [[krater]]ima i malim "morima", te jako nalikuje [[Mjesec|Mjesečevoj]] površini: zbog jače privlačne sile, krateri su mu zbijeniji. Najveća je zaravan Ravnica vrućine ([[Latinski jezik|lat]]. ''Caloris Planitia''). Na kori se vide ostatci velikih pomaka i stezanja planetnoga tijela uzrokovanoga hlađenjem. Središte mu se sastoji pretežno od [[metal]]a (procjenjuje se da je omjer [[željezo|željeza]] prema [[stijena|stijeni]] 70 : 30) i ima slabo [[magnetno polje]]. U naizmjeničnim vremenskim razmacima od 7 i 13 godina, vidi se kako prividno prelazi ([[Tranzit (astronomija)|tranzit]]) preko Sunčeva kruga. <ref> '''Merkur''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40221] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>

Po uzoru na stara češka imena planeta, kajkavci su jedno vrijeme za Merkur upotrebljavali ime '''Dobropas''' (''Dobrobasz'' po starom kajkavskom pravopisu)<ref> ''Danicza Zagrebechka, ili Dnèvnik za prözto leto 1834'', Vu Zágrebu, pritizkana vu Ferencza Suppan Szlovarniczi: str. 8.</ref>, a čakavci su upotrebljavali ime '''Svićárka'''. Zbog blizine Sunca, rijetko je u povoljnom položaju za promatranje, a i tada je vidljiv iznad [[obzor]]a samo kratko vrijeme prije izlaska ili nakon zalaska Sunca. Merkur nema [[prirodni satelit|prirodnih satelita]]. [[Merkur (mitologija)|Merkur]] je bio [[rimski imperij|rimski]] [[bog]] trgovine i putovanja, glasnik bogova. Stari su mu [[Stara Grčka|Grci]] nadjenuli čak tri imena: opće ime Stilbon, [[Apolon]] za jutarnju pojavu, te večernje ime [[Hermes (mitologija)|Hermes]], prema bogu [[medicina|medicine]], [[magija|magije]], [[trgovina|trgovine]], lopova, govornika i okultnoga.

[[Svemirska letjelica]] [[Mariner 10]] je ustanovila da nad površinom Merkura lebdi oko milijun [[molekula]] [[plin]]a u [[Kubični metar|kubičnom centimetru]], što odgovara [[tlak]]u 10^-17−17 [[Paskal|Pa]] (10^-12−12 [[Bar (jedinica)|bar]]). Merkurova [[atmosfera]] je vrlo rijetka, oko 10¹² puta rjeđa od Zemljine. Zbog toga se najčešće smatra da Merkur nema atmosferu. Ustanovljeni su [[helij]], [[vodik]] i [[kisik]]. Zbog visokih temperatura i slabe [[gravitacija|gravitacije]], atomi i molekule atmosfere neprestano odlaze s planeta. Izgubljena atmosfera obnavlja se na sljedeće načine: česticama [[Sunčev vjetar|Sunčevog vjetra]] zarobljenih Merkurovim [[Magnetsko polje|magnetskim poljem]], isparavanjem polarnog [[led]]a i isparavanjem prilikom udara mikro[[meteor]]a.

Toplinski uvjeti u kojima se nalazi Merkurovo tlo najoštriji su u čitavu [[Sunčev sustav|Sunčevu sustavu]]. Prosječna [[temperatura]] Merkurove površine je 452&nbsp;[[Kelvin|K]], ali se mijenja u širokom rasponu od 90&nbsp;K (- 180 [[celzij|°C]]) do 700&nbsp;K (+ 420 &nbsp;°C). Razlog ovako velikih razlika je Merkurova spora rotacija oko vlastite osi. Strana okrenuta Suncu izložena je dugotrajnom zagrijavanju, pa prosječna dnevna temperatura iznosi 623&nbsp;K. Kada točka na površini dođe na noćnu stranu, počinje sporo hlađenje. Prosječna temperatura na noćnoj strani je 103&nbsp;K.

Zbog vrlo velike eliptičnosti putanje, veliki je i raspon energije koju Merkur prima od Sunca. Kada je najbliže Suncu, subsolarna točka (točka na kojoj je Sunce u zenitu) prima čak deset puta više energije po jedinici površine nego Zemlja, dok na dijelu putanje najdaljem od Sunca ta točka prima samo četiri puta više energije. Merkur nema tekućine na površini, niti gušću atmosferu, čija bi strujanja ublažila temperaturne razlike kao što se to događa u slučaju Venere i Zemlje. [[Godišnja doba]] ovise zato o položaju na izduženoj stazi, a i o planetarnoj dužini mjesta na kugli. [[Zemljopisna dužina|Zemljopisne dužine]] od 0° i 180° dobivaju u prosjeku dva i po puta više topline nego zemljopisne dužine na 90° i 270°. Zanimljivo je vladanje temperatura ispod površine, koja djeluje kao dobar [[Toplinska izolacija|toplinski izolator]]. U [[ekvator]]skom području potpovršinska temperatura uvijek je viša od temperature [[Talište |ledišta]] [[voda|vode]], a u polarnim područjima uvijek je ispod ledišta. Pošto je Merkurova os vrtnje praktički okomita na stazu, u blizini samog južnog i sjevernog pola postoje [[krater]]i čije su udubine uvijek u sjeni, i tamo se pretpostavlja da bi moglo biti smrznute vode.

[[datoteka:North pole of Mercury -- NASA.jpg|desno|mini|300px|Snimka Merkurova sjevernog pola, gdje je [[NASA]] potvrdila otkriće velike količine vodenog [[led]]a, unutar tamnog [[krater]]a koji se tu nalazi. <ref>[https://www.nytimes.com/2012/11/30/science/space/mercury-home-to-ice-messenger-spacecraft-findings-suggest.html] Kenneth Chang: "On Closest Planet to the Sun, NASA Finds Lots of Ice", [[New York Times]], 29. studenog 2012.,[http://www.webcitation.org/query?url=https%3A%2F%2Fwww.nytimes.com%2F2012%2F11%2F30%2Fscience%2Fspace%2Fmercury-home-to-ice-messenger-spacecraft-findings-suggest.html&date=2012-11-29] </ref>]]

Na prvi pogled površina Merkura ne razlikuje se od površine [[Mjesec]]a. Svojstveni [[reljef]]ni oblici jesu [[krater]]i, kružna brda, bazeni (velike kružne ravnice nalik [[Mjesečeva mora|Mjesečevim morima]]) i [[rasjed]]i. Krateri se javljaju sa središnjim uzvišenjima i bez njih, sa svijetlijim ili tamnijim dnom. Oko nekih kratera se šire svijetle zrake. Udarni su krateri dobro ocrtani rasprsnutim materijalom, koji je mnogo manje odbačen nego na Mjesecu, zbog većeg ubrzanja [[Slobodni pad|slobodnog pada]]. [[Brdo|Brda]] dosežu visinu od 4 [[kilometar|kilometra]]. Nema izrazite razdiobe na svjetlija kopna i tamnija mora, niti je materijal mora tako taman kao na Mjesecu. Dok na Mjesecu na gusto bombardiranom tlu krateri prekrivaju jedan drugi, na Merkuru se između kratera i bazena javljaju dosta glatke površine, ravnice. Udarni su krateri i do danas očuvani jer na Merkuru nema ni atmosfere ni vulkanske aktivnosti koja bi ih izbrisala.

Od [[Geotektonika|tektonskih pojava]] ima dolina nalik Mjesečevoj Alpskoj Dolini i rasjeda svojstvenih za Merkur. Prozvani su resastim [[rasjed]]ima. Rasjedi su visoki 2 -– 3 &nbsp;km, pružaju se stotine kilometara u duljinu, a površine na obje strane rasjeda ničim se ne razlikuju. Misli se da su nastali kao posljedica regionalnog, ako ne i globalnog stezanja planeta prilikom njegova hlađenja. Merkurovo tlo jednako je razmrvljeno i rahlo kao i Mjesečevo. Tvar nalikuje vulkanskoj šljaci i male je odrazne moći (mali albedo). Takvo tlo nastaje pod udarima meteorita, čestica Sunčeva vjetra i uz toplinsku eroziju. Tlo na Merkuru je rahlo i razmrvljeno, kakvo nastaje pod udarima meteorita. Pored [[meteorit]]a, na Merkurovo tlo djeluje i termička [[erozija]], [[Toplinsko istezanje|širenje i skupljanje tla]] zbog naglih promjena temperature. Isti je proces odgovoran i za nastajanje pustinja na Zemlji.

Pretpostavlja se da se led nalazi u područjima vječne sjene, na dnu polarnih kratera. Teoretske studije pokazuju da bi temperatura ovih područja mogla biti ispod 102 K (-171 &nbsp;°C), što bi omogućilo očuvanje leda još od vremena nastanka Sunčevog sustava.

Reflektivnost ovih područja nije velika kao kod ledenih satelita kao što su [[Europa (mjesec)|Europa]], [[Ganimed (mjesec)|Ganimed]] ili [[Kalisto (mjesec)|Kalisto]], no ipak je znatno veća od reflektivnosti ostatka Merkurove površine. Iako i neki drugi materijali poput nekih metalnih sulfida ili nataloženih iona natrija mogu imati sličnu reflektivnost, položaj ovih područja upućuje upravo na vodeni led.

Kako je led uopće dospio na Merkur? Dva su moguća izvora: otpuštanje plinova iz unutrašnjosti i bombardiranje meteoritima. Nažalost, još uvijek nemamo dovoljno informacija o broju [[komet|kometa]]a i [[asteroid|asteroida]]a koji se nalaze (ili prolaze) u blizini Sunca, pa nije moguće donijeti realne procjene o količini raspoložive vode.

Merkurova jezgra se sastoji od relativno velike [[željezo|željezne]] jezgre (u usporedbi s veličinom jezgre [[Zemlja (planet)|Zemlje]]). Unutrašnjost se sastoji od 70% [[metal|metala]]a i 30% [[silikat|silikata]]a. Prosječna gustoća Merkura je 5 430 &nbsp;kg/m³, što je nešto manje od prosječne gustoće Zemlje. Razlog zašto Merkur, unatoč velikoj količini [[željezo|željeza]], ima manju gustoću nego Zemlja je u tome što cjelokupna masa Zemlje pritišće planet i stvara veću gustoću. Merkur ima masu od samo 5,5% mase Zemlje. Jezgra Merkura popunjava 42% planetarnog prostora (kod Zemlje samo 17%). Jezgru okružuje plašt debljine 600 &nbsp;km. Merkur nema [[magma|magme]].

Dakle, tri [[siderički dan|siderička dana]] ''P_d'' traju točno koliko i dvije sideričke godine ''P_g'' ili jedan Sunčev dan ''S_d''. U gibanjima Merkura postoji i jedna slučajna podudarnost. Merkurova [[tropska godina|sinodička godina]] traje 116 dana, što je blisko dvostrukom sideričkom danu. Vjerojatno je u vezi s tim slučajnim podudaranjem došlo do zabune pri vizualnom određivanju [[period]]a vrtnje.

Merkur je jedan od 6 [[planet]]a poznatih u [[antičko doba]]. Zapisi sežu do 264. pr. Kr. Imao je dva imena. Ime [[Apolon]] bilo je pridijeljeno jutarnjoj pojavi, a ime [[Merkur (mitologija)|Merkur]] večernjoj. Iako se može zapaziti i danju, bolje je iskoristiti priliku za noćno promatranje, uz uvjet da je što dalje od Sunca. Najveći otklon od Sunca iznosi 18° do 28°, ovisno o položaju na izduženoj stazi. Poslije prestanka [[sumrak]]a može se opaziti još najviše sat i po. Proučavanja Merkura su teška, bez obzira na to da li su vizualna, uz pomoć [[teleskop]]a, fotografska ili instrumentalna. Ne jednom se u teleskopu vidjelo ono što se činilo da se vidi, ili pak ono što se htjelo vidjeti.

Zapažajući na Merkuru stalne oznake, [[Giovanni Schiaparelli]] (1835. – 1910.) je 1889. odredio period vrtnje i ustanovio (pogrešno) da iznosi 88 dana, isto toliko koliko i [[zvjezdana godina]] (siderička godina). I pomoću najboljeg optičkog teleskopa, Merkur se vidi lošije nego [[Mjesec]] golim okom. Jednak su period vrtnje (rotacije) potvrdila i fotografska snimanja. Promatrajući nejasnoće na tlu, [[Eugène Michel Antoniadi]] (1870. – 1944.) je pretpostavljao da postoji razrijeđena [[atmosfera]], a njenu je moguću [[gustoća|gustoću]] nastojao odrediti [[Audouin Charles Dollfus]] (1924. – 2010) 1950. na temelju polarizacije odražene [[svjetlost]]i. Našao je da je Merkurova atmosfera bar 1000 puta rjeđa od Zemljine. I kasnija su mjerenja, [[Spektroskopija|spektroskopska]], potvrdila postojanje [[plin]]ova. No sve su to bile veoma pretjerane procjene. Nova su znanja dobivena upotrebom [[radio teleskop]]a. Najprije je 1962. zabilježeno da tlo isijava radio valove neočekivane jačine. Iako je polovica kruga bila tamna, tlo je zračilo tako snažno kao da je čitav krug na temperaturi od kojih 100 &nbsp;°C. Pojavilo se mišljenje da je tamna strana zagrijana uz strujanje nekih atmosferskih plinova, koji pristižu s osvijetljene strane. Do rješenja se došlo 1965., kada je uz pomoć odjeka [[radar]]skih valova utvrđeno da siderički (zvjezdani) period vrtnje traje 58.65 dana, što znači da se svaki dio kugline površine postepeno zagrijava [[Sunčeva svjetlost|Sunčevom svjetlošću]].

[[Svemirske letjelice]] otvorile su najnovije doba u poznavanju Merkura. Svemirska letjelica [[Mariner 10]], koja je najprije prošla kraj [[Venera|Venere]] 5. veljače 1974., a zatim, zanijet njome, skrenula prema Merkuru, ispitivala ga je čak u 3 navrata. 29. ožujka 1974. prišla je Merkuru na udaljenost od 700 [[kilometar]]a, zatim ga je obišla 21. rujna 1974., da bi mu ponovo prišla 16. ožujka 1975. i snimala s udaljenosti od kojih 300 &nbsp;km. Dogodilo se to zato što je letjelica ušla u putanju oko Sunca, tako da joj se [[perihel]] našao blizu [[afel]]a Merkurove putanje, s periodom okreta (revolucije) od 176 dana, a taj se podudara s dvostrukom Merkurovom godinom. Zbog te sinhronizacije, letjelica je uvijek vidjela istu Merkurovu stranu i snimila samo jednu trećinu površine. Letjelica je posjećivala Merkur i poslije, ali s ugašenim instrumentima. Na osnovi gibanja letjelice u gravitacijskom polju Merkura određena mu je [[masa]]. <ref>Vladis Vujnović, Astronomija 1, Zagreb 1989. str. 135-144 {{ISBN |86-03-99112-X}}</ref>

Na putu za Merkur je letjelica [[BepiColombo]], lansirana [[20. listopada]] [[2018.]] koja će nakon Nakon jednog preleta Zemlje, dva preleta Venere i šest preleta samog Merkura očekuje se da će stići do Merkura [[5. prosinca]] 2025. <ref>{{Citiranje časopisa|title=Home - BepiColombo - Cosmos|url=https://www.cosmos.esa.int/web/bepicolombo|accessdate=2019-09-30}}</ref>

* [https://books.google.hr/books?id=qz5bAAAAcAAJ&pg=PA19&dq=mrak+u+mraku&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwiS9OXcjbLXAhVBmbQKHeK5AZoQ6AEIPDAD#v=onepage&q&f=false| Zvizda Sunčarica (Zora Dalmatinska, 1. godina, br. 3 od 15. sičnja 1844, str. 17. Opsega 1)]

[[Kategorija: Merkur| ]]

[[Kategorija: Sunčev sustav]]