Miroslav Krleža: razlika između inačica

'''Miroslav Krleža''' ([[Zagreb]], [[7. srpnja]] [[1893.]] – Zagreb, [[29. prosinca]] [[1981.]]), bio je [[Hrvatska|hrvatski]] [[književnik]] i [[Enciklopedija|enciklopedist]], po mnogima najveći [[Hrvati|hrvatski]] pisac [[20. stoljeće|20. stoljeća]].

Rođen u Zagrebu u građanskoj obitelji niže-srednjega socijalnoga statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi "Djetinjstvo u Agramu"). Pohađao [[Klasična gimnazija u Zagrebu|Klasičnu gimnaziju]] u Zagrebu i završio ju 1909. godine.<ref>Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 925., {{ISBN |978-953-95772-0-7}}</ref> Pohađa vojnu kadetsku školu u [[Pečuh]]u, te neposredno uoči [[Prvi svjetski rat|Prvoga svjetskog rata]], u doba [[Balkanski ratovi|Balkanskih ratova]], pod utjecajem jugoslavenske integralističke ideologije bježi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarsku]] i u Zemunu biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija) gdje doživljava Brusilovljevu ofenzivu. Na bojištu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama zbog slaboga zdravstvenog stanja, a i objavljuje prve književne i novinske tekstove.

Neko vrijeme na ledu u doba poraća, reafirmirao ga je i reaktivirao prekid veza Jugoslavije i [[Kominform]]a, poslijeratne inačice Kominterne. U klimi kakve-takve liberalizacije pokreće [[1950.]] Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji [[Leksikografski zavod Miroslav Krleža]], praktički jedinu "jugoslavensku" instituciju sa središtem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma. 1961. je bio među utemeljiteljima časopisa Razreda za književnost [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|HAZU]] [[Forum (časopis)|Foruma]].<ref>HINA/HS: Čuvar i promicatelj književne vrsnoće, ''[[Hrvatsko slovo]]'', petak, 28. listopada 2011., str. 22.</ref> Godine [[1967]]. potpisuje "[[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika]]" (vidi [[Hrvatski jezik]]). Nakon potpisivanja ''Deklaracije'' morao je Krleža dati ostavku na položaj u Centralnom komitetu [[Savez komunista Hrvatske|SKH]], nakon jugokomunističke hajke na "nacionalizam" izražen, navodno, u tom dokumentu . Međutim, bez njegove bi podrške Deklaracija bila teško ostvariv projekt: Krleža je ipak bio osobni prijatelj Josipa Broza Tita, te je predstavljao rijetku osobu koja je mogla socijalno “preživjeti“ kritiku moćnog [[Vladimir Bakarić|Vladimira Bakarića]] izrečena sa saborske govornice protiv potpisnika Deklaracije; kritike koja je većinu potpisnika stajala socijalne degradacije, a bez Krležinog pokroviteljstva bi zacijelo potpisnici bili suočeni i s kaznenim progonom.<ref>usp. [http://www.cpi.hr/download/links/hr/7035.pdf Berislav Jandrić, "Sveučilišni nastavnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu u obrani sastavljača i potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika"], Školski vjesnik - Časopis za pedagoška i školska pitanja, Vol.59 No.3. Rujan 2010., citat stenografskog zapisnika iz 1967., na str. 401, o partijskoj kazni v. str. 404.</ref> U doba [[Hrvatsko proljeće|Hrvatskoga proljeća]] simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krležina uspješna intervencija smanjivanje zatvorske kazne [[Franjo Tuđman|Tuđmanu]]). Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenoga zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života iscrpno prikazano u nekonvencionalnim višesveščanim [[Monografija|monografijamamonografija]]ma njegova [[Johann Peter Eckermann|Eckermann]]a, Enesa Čengića.

Krležin je pjesnički opus bjelodan izuzetak od vlastite izreke: "Tko je propao na svim životnim poljima, preostaje mu još bavljenje poezijom i [[Politika|politikom]]". Istina, počeo je glagoljivim, [[Walt Whitman|whitmanovskim]] i verhaerenovskim panteističko-egzaltiranim "simfonijama" ("Pan", [[1917.]], "Tri simfonije", 1917.), nabujaloga verbalnoga vatrometa koji je trebao ostaviti dojam ekstatične životne radosti u kojoj se pojedinac gubi u, za njega oslobađajućim, ritmovima kozmosa. No, rezulatat je bio daleko od očekivanoga (kao što su ustanovili i drugi vitalistički panteisti koji su u to doba harali literarnom Europom): razlomljena sintaksa, mnoštvo bizarnih asocijacija i šepava ritmika naveli su srpskog pjesnika i kritika [[Simo Pandurović|Simu Pandurovića]] na ironičan komentar o jednom Krležinom stihu u kojem ovaj, u karakteristično groteskno-hiperboličnoj maniri najavljuje razaranje vlastitoga mozga: "Ne sumnjamo da će g. Krleža uspeti u svojim namerama!"

Treći dio piščeva dramskoga opusa ujedno je i najpoznatiji: u ciklusu o Glembajevima, autor se vratio skandinavskim naturalističko-simbolističkim uzorima svoje adolescencije. U prikazu pada i rasapa magnatske obitelji Glemabajevih, te drugih osobnosti iz staleža visokoga građanstva, Krleža je, uzme li se u obzir energija i sustavnost koje je uložio u tu trilogiju ("U agoniji", 1928., "Gospoda Glembajevi", 1928., "Leda", 1932.), stvorio pomalo neobičan korpus. Posve sigurno snažni ostvaraj psihološkoga naturalizma, piščev najpoznatiji dramski ciklus je stilski anakron: u doba radikalne eksperimentalne poetike, koja se proteže od [[Luigi Pirandello|Pirandella]] preko [[Bertolt Brecht|Brechta]] do poslijeratnih [[Eugène Ionesco|Ionesca]] i [[Samuel Beckett|Becketta]], Krleža je ignorirao kazališno inovatorstvo i vratio se predčehovljevskim uzorima. Motivi za to ostaju nejasni, no vjerojatno su u vezi s piščevim približavanjem građanskim slojevima, kojima je lakše bilo apsorbirati konvencionalniju dramaturšku poetiku. Ili, jasnije, Krleža se, vjerojatno zbog pritiska okoline, nakon mladenačkog uzleta vratio u provincijske razmjere. Bitno je i naglasiti da je to jedini dio Krležina stvaralaštva u kojem on, nakon dojmljivog početnog uzleta, tematski i stilski zaostaje za glavnim strujanjima svoga vremena (što se nikako ne bi moglo reći za poeziju, novelistiku, roman, esej i memoarsku publicistiku).

Krležin novelistički korpus ostaje, uz [[Ranko Marinković|Marinkovićev]] i [[Ivo Andrić|Andrićev]], dominantnim u hrvatskoj književnosti, a po snazi i univerzalnosti ostvaraja ravnim poznatijim novelističkim ciklusima [[Thomas Mann|Thomasa Manna]] ili [[Albert Camus|Alberta Camusa]].

Sljedeći je u nizu velikih romana nastalih uoči Drugoga svjetskog rata (iako mu je posljednja knjiga dovršena poslije rata) ''[[Banket u Blitvi]]'', smješten u imaginarnoj baltičkoj državi i usredotočen na temu totalitarizma i borbe protiv njega. Ta, kako su ju neki nazvali, "poema o politici", nije samo izuzetan politički roman, nego i sadrži bitne autorove uvide i nazore o determinizmu i slobodi u tkanju ljudskoga života i sudbine, prikazanim u nezaboravnoj sceni marioneta lutkarskoga kazališta, još jedan dug piščev srednjovjekovnoj i renesansnoj plebejskoj kulturi.

Četvrti, najopsežniji od istaknutih Krležinih romana, "[[Zastave (roman)|Zastave]]", istodobno je i najhrvatskiji i najteži za prevođenje, te najteže uspostavlja komunikaciju s potencijalnim inozemnim čitateljem. Taj hrvatski "Rat i mir" ili "summa krležiana" (kako su ga kritičari nazvali), panorama je hrvatskoga društva uoči i poslije Prvoga svjetskog rata, te daje konačnu autorovu presudu o zanosima i zabludama mladosti: ponajviše o raspadu [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]], hrvatskom nacionalnom pitanju, stvaranju i održivosti [[Kraljevina Jugoslavija|Jugoslavije]], a sadrži i Krležinu filozofiju povijesti.

Krležin esejistički opus golem je (obuhvaća možda između 30% i 50% njegova djela), izuzetno raznovrstan i bogat, te središnji po značaju za autora. Nasljednik i protagonist srednjoeuropske tradicije intelektualiziranoga esejizma (kakvu nalazimo, npr., kod [[Karl Kraus|Krausa]] i [[Rainer Maria Rilke|Rilkea]], pisaca koji su snažno utjecali na Krležu), pisac je u esejiziranju cijeloga svoga proznoga spisateljstva nerijetko izbrisao granice među žanrovima: tako se misaono-esejistički pasaži pojavljuju u romanima i novelama, a posebno u dnevnicima i putopisima. Osoba izuzetno širokih interesa, Krleža je u svom esejističkom spisateljstvu obuhvatio politiku, glazbu, književnost, likovnu umjetnost, društvene pojave i velike ličnosti europske kulture, povijest, medicinu, filozofiju i druga područja humanistike i društvenih znanosti. Neka izdanja piščevih djela u esejistiku ubrajaju golem korpus Krležinih zabilježaka o leksikografskim pitanjima (dok je bio ravnateljem Leksikografskog zavoda), izašao pod nazivom "Marginalia lexicographica", te niz opservacija o svemu i svačemu, tiskanom kao višesvezačna "Panorama pogleda, pojava i pojmova". Eseji su izdavani bilo kao posebne knjige ("Evropa danas", 1935., "Deset krvavih godina", 1937., "Eppur si muove", 1938., "Knjiga studija i putopisa", 1939., te polemički "Dijalektički antibarbarus" i "Moj obračun s njima", 1939., 1940.), a nemali dio ostalih tekstova izašao je u izdanjima naslovljenima samo kao "Eseji".

U tekstovima posvećenim glazbenicima, piscima, slikarima, povijesnim ličnostima ([[Frédéric Chopin|Chopin]], [[Petar Dobrović]], [[Marcel Proust|Proust]], [[Erazmo Roterdamski]], [[Paracelsus]],..), Krleža je dao sjajne portrete osobnosti smještene u kontekst vremena i dominantne kulture. Tekstovi su prezasićeni estetskim senzibilitetom, čak i kad se piše o relativno prozaičnim pojavama. Autorovi eseji o politici i povijesti su problematičniji: studije o hrvatskom nacionalnom usudu, o ličnostima [[Frano Supilo|Supila]] i [[Stjepan Radić|Radića]] maestralni su, i po vrijednosti rasvjetljavaju mnoga čvorišta nacionalne prošlosti i problematike bolje nego stručna historiografska djela. Tekstovi pak o svjetskoj politici, skandalima (afera Stavisky) i ideologijama (Brest-Litovsk, Lenjin, polemike o socijalno angažiranoj umjetnosti) osciliraju: nerijetko protkani briljantnim uvidima, bitno su oslabljeni Krležinom fiksacijom na lenjinizam i komunističku ideologiju. Pisac nije nigdje problematizirao marksističku ideologiju niti sovjetsku totalitarnu praksu, pa se stoga za taj dio njegova opusa može reći da je uvelike zastario, a u mnogim vidovima upravo smiješan kao primjer političke kratkovidnosti, pristranosti i dogmatizma. Istina je da je Krleža napadao dogmatizam komunističke partije u umjetničkim pitanjima, no nikada nije ozbiljnije doveo u pitanje totalitarizam komunističkoga svjetonazora.

Jedno od pitanja koje se često nameće poznavateljima piščevog djela je: zašto Krleža nije u svijetu poznatiji i priznatiji? Odgovor na to pitanje je istodobno i odgovor na pitanje o, od mnogih percipiranoj, podcijenjenosti Krležina cijeloga opusa: u recepciji Krležinoga djela je konvergiralo nekoliko negativnih činitelja čiji zbrojni efekt bijaše nedovoljna afirmacija hrvatskoga pisca. Glavni je ujedno i najočevidniji – "rubnost" i nevelik utjecaj hrvatskoga jezika, što je, indirektno zasvjedočeno i primjerima poput Andrića i raznih skandinavskih, japanskih ili poljskih pisaca koji su dobili Nobelovu nagradu, no to im svejedno nije pomoglo da uđu u općeprihvaćeni kanon svjetski čitanih klasika. Drugi važni činitelj je situiranost u tzv. "Zwischeneuropi", ili srednjoj i jugoistočnoj Europi – području u kojem i veliki pisci koji pišu na "velikom jeziku" poput njemačkog (npr. [[Karl Kraus]] ili [[Hermann Broch]]) teško dolaze do univerzalnoga priznanja i ostaju, u najbolju ruku, ograničeni na specijalističke studije. Ne nalazeći se ni u središtu "zapada" ([[Francuska]], [[Engleska]], [[Sjedinjene Američke Države]]), niti dovoljno "egzotični" ([[Rusija]], Latinska Amerika), pisci od Austrije do Poljske, glavna značajka kojih je intelektualizirani esejizam u svim formama proznoga spisateljstva, ostaju dijelom zbog sivila i mučnine tematike, a još više zbog zahtjevnosti obradbe nedovoljno prihvaćeni i poznati.

* [[Viktor Žmegač]]: Krležini europski obzori, Znanje , Zagreb, 1986., {{ISBN |86-313-0010-1}}