Yasmina Khadra: razlika između inačica

Mohammed Moulessehoul rođen je 1955 godine u [[Alžir]]u. Bio je dugogodišnji pripadnik alžirske vojske, sve do 2000. kad je odlučio napustiti vojsku te se potpuno posvetiti svojoj najvećoj strasti, pisanju. Te je iste godine otkrio javnosti i svoj pravi identitet, budući dajer se ranije zbog straha od cenzure, koristio imenom svoje supruge.<ref>[http://www.press-on.fr/entretiens/26/Yasmina-Khadra--Aix-ne-ma-jamais-vraiment-adopte]</ref> Svojim kasnijim djelima postigao je međunarodnu slavu i priznanje. Trenutno živi i radi u [[Francuska|Francuskoj]].

Jedno od najznačajnijih autorovih djela, izdano 2002. godine. Djelo govori o teroru koji proživljava afganistanski narod od strane [[taliban]]a. Nesigurnost i strah zavladali su ulicama [[Kabul]]a, gdje je pjesma već odavno utihnula te ljudi polako ostaju i bez zadnjih tračaka nade podliježući sve više svojim životinjskim instinktima. Priča je to koja na poseban način prati podređen položaj žene u [[musliman]]skom svijetu, i to u nekim poglavljima kroz lik Zunaire, nekad ambiciozne i emancipirane žene koja je danas svedena na puko postojanje te u svom životu ne vidi više nikakvog smisla. [https://www.fichier-pdf.fr/2015/07/18/hirondelles-de-kaboul-les-yasmina-khadra/] Sav očaj, tuga i bijeda Afganistana se očituje preko priče 2 para, Atiqa i Mussarat, te Mohsena i Zunaire. Prvi par zapravo i nikad niej bio stvarno zaljubljen, Atiq je svoju ženu oženio samo zbog zahvalnosti što mu je spasila život tj skrivala ga i liječila dok je bio ranjen. No, sad kad je ona bolesna, njemu vrlo teško pada to što je mora svaki dan gledati bolesnu i nemoćnu znajući dobro da joj je preostalo još vrlo malo vremena za život. Atiq svakim danom postaje sve nervozniji budući dajer u Kabulu nema ničeg pozitivnog, a jedino što ga je dosad donekle smirivalo i moglo oraspoložiti bila je njegova žena, koja je sad ležala na samrti. Atiq je tako svakim danom sve izgubljeniji te luta ulicama ne znajući zapravo što traži kad je nadu, kao i ostali stanovnici Kabula, već odavno izgubio. S druge strane, Mohsen i Zunaira nekad su bili mladi, obrazovani, bogati i vrlo perspektivni par pred kojim je bila sjajna budućnot. Nakon što su tijekom rata izgubili skoro sva materijalna dobra, počeli su oboje upadati i u moralnu dekadenciju, vrhunac koje je bio dan kad je Mohsen počeo totalno gubiti svoju ljudskost te je iz nepoznatog razloga, ili kako je on kasnije naveo pokajnički sve priznajući ženi, zato što su svi to radili, kamenovao jednu prostitutku na trgu. Supruga je čak uspjela prijeći preko te strahote, ali ne i preko njegovog kukavičluka kad ju je ostavio samu vani ispred džamije i pokorio se naredbama talibana da ode unutra i moli dok mu oni ne kažu da je u redu. Trebala je to biti njegova pokora zato što su on i žena, šećući ulicama Kabula, doživjeli malu nezgodu te se istoj počeli smijati. Smijeh je na ulicama Kabula već odavno bio zabranjen. Nakon tog nemilog događaja, Zunaira mu objavljuje da ga napušta, na što on postane nasilan, udari je, a ona ga, braneći se, nehotice ubije. Kako je prigodna kazna u Kabulu za to pogubljenje, onda je odvedu u zatvor čiji je čuvar Atiq i kojemu ta žena nezemaljske ljepote pruža jednu novu nadu nakon dugo vremena te mu daje poticaj za život. Nespreman izgubiti i nju, napravit će sve kako bi ju oslobodio te će ju čak zamijeniti svojom ženom u ćeliji. Na kraju Mussarat bude pogubljena, Zunaira pobjegne, a poludjeli Atiq bezumno hoda ulicama dižući veo svim ženama i tražeći Zunairu.