Narodna stranka: razlika između inačica

Prva je moderna hrvatska politička stranka, utemeljena 1841. pod nazivom '''Ilirska stranka''', a nakon zabrane ilirskog imena od 1843. djeluje kao Narodna stranka. Pokrenuli su je [[Ljudevit Gaj]], [[Ivan Kukuljević Sakcinski]] i [[Ivan Mažuranić]] s ciljem borbe za ujedinjenje hrvatskih zemalja, uvođenje [[hrvatski jezik|hrvatskoga jezika]] kao službenog, te općenito zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, napose protiv politike [[mađarizacija|mađarizacije]]. Već 1841. imala je većinu u [[Sabor]]u, a je od zabranjena 1851. do 1860.<ref name="Opća">http://proleksis.lzmk.hr/56489/ Opća i nacionalna enciklopedija</ref>

Obnavlja se pod vodstvom [[Josip Juraj Strossmayer|Josipa Jurja Strossmayera]], [[Franjo Rački|Franje Račkog]] i Ivana Mažuranića 1861., ali se 1862. iz nje izdvaja [[Samostalna narodna stranka]], koja zahtijeva [[hrvatsko državno pravo|samostalnu Hrvatsku]] (program Uvjetno ili bezuvjetno), te se protivi koaliciji s [[unionistička stranka|Unionističkom strankom]] (mađaroni), koja je prihvatila [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarsku nagodbu]] (1868).<ref name="Opća" />

Kada je Narodna stranka pobijedila na izborima 1871., tu je nagodbu proglasila nezakonitom. Među vođama, osim bana Ivana Mažuranića, isticao se [[Matija Mrazović]], koji je 1880., zbog oportunizma stranke (nagodbenjaštvo) - vrijeme je to u kojem [[Ante Starčević]] narodnjake proziva [[Mađarolci|mađarolcimamađarolci]]ma - osnovao [[Neovisna narodna stranka|Neovisnu narodnu stranku]]. Otada stranka postupno gubi važnost. Godine 1905. ulazi u [[Hrvatsko-srpska koalicija|Hrvatsko-srpsku koaliciju]], a nakon poraza na izborima 1906. raspada se.<ref name="Opća" />

Ubrzo, već [[11. siječnja]] [[1843.]],<ref>"Politička povijest Hrvatske", August Cesarec, Zagreb, 1989. {{ISBN |86-393-0151-4}}, str. 63</ref> zbog sve većih sukoba između narodnjaka i mađarona, ali i zbog pritužbi o širenju ilirskih ideja u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]], car i kralj [[Ferdinand I., car Austrije|Ferdinand I.]] zabranjuje uporabu ilirskoga imena, pa se stranka otada naziva jednostavno Narodnom strankom, baš kao što se i novine koje su iznosile njezine ideje tada prozvale „[[Narodne novine|Narodnim novinama]].“ Ljudevit Gaj je prozivan od mnogih Iliraca zbog gubitka bečke potpore,pa je on time izgubio političko vodstvo stranke.

U rujnu [[1871]]. narodnjaci zajedno s pravašima izdaju [[Rujanski manifest]] kojim se Nagodba proglašava nezakonitom. Zauzimajući se za reviziju Nagodbe na izborima za Sabor [[1872]]. Narodna stranka i Stranka prava odnose pobjedu, a za bana izabran je prvi „ban pučanin“, Ivan Mažuranić - dakle najviđeniji protivnik Hrvatsko-ugarske nagodbe. Taj je sabor raspušten već sljedeće godine, no Nagodba je revidirana, a u novom saboru iz [[1873]]., ponovno je za bana izabran Mažuranić ([[1873]].-[[1880]].).

Mažuranića je na banskoj dužnosti nasljedio [[Josip Pejačević]]; makar je i on bio narodnjak, on prihvaća unionističku politiku, te je za njegove vlasti prekinut napor za samostalnijim položajem Hrvatske u odnosu na Ugarsku i umjesto toga nastavljena postupna mađarizacija (Ante Starčević proiziva stoga J. Pejačevića i njegove pobornike iz Narodne stranke "[[Mađarolci|mađarolcimamađarolci]]ma").

Uslijed toga ponovno dolazi do raskola u stranci: [[Matija Mrazović]] s dvadeset i trojicom saborskih zastupnika (među njima su [[Franjo Rački]], [[Šime Mazzura]], Vojnović i dr.<ref>Irvin Lukežić: [http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=58-59&C=25 Gjuro Ružić i Šime Mazzura], [[Sušačka revija]] br. 58/59 </ref>) osniva [[1880.]] [[Neovisna narodna stranka|Neodvisnu narodnu stranku]], koju će podržavati i Strossmayer. U svom glasilu „Obzor“ ova je stranka iznosila izvorna načela Narodne stranke iz doba prije revizije Nagodbe.

Nastavkom mađarizacije došlo je do narodnoga otpora, a on je ugušen intervencijom austrijske vojske. Banom je 1883. godine imenovan [[Károly Khuen-Héderváry]], a mađarizacija se u dva desetljeća njegovog upravljanja Hrvatskom još oštrije nastavila. Kroz cijelo njegovo nametnuto vladanje u izborima za Sabor, održanima [[1884]]., [[1887]]., [[1892]]., [[1897]]. i [[1901]]., većinu je dobivala Narodna stranka - sada glavni oslonac promađarske politike - zahvaljujući vještoj manipulaciji izbornim jedinica, te mijenjanjem izbornih zakona u kojima pravo glasa bio određen veličinom vlasništa. Narodna stranka je bila ništa drugo nego stranka koja je provodila volju Ugarske tj. postala je [[vladina stranka]], a u narodu je viđena kao mađaronska. Jedina prava opozicija tada joj je bila [[Stranka prava]].

Takve suprotnosti dovele su do nemira i pobune [[1903]]., te je Khuen-Héderváry bio prisiljen na odstup, a na bansko mjesto dolazi [[Teodor Pejačević]]. U tom je razdoblju temeljem [[Riječka rezolucija|Riječke]] i [[Zadarska rezolucija|Zadarske rezolucije]] formirana [[Hrvatsko-srpska koalicija]] u koju su s hrvatske strane ušli narodnjaci i pravaši, a iz redova srpskog naroda samostalci i radikali. Kraće vrijeme u koaliciji su bili i hrvatski socijaldemokrati. Na taj je način prestalo samostalno djelovanje Narodne stranke.