Pokrštenje Hrvata: razlika između inačica

Prve pouzdane vijesti o prvim dodirima [[Hrvat]]a s [[kršćanstvo|kršćanstvom]]m nalaze se u papinskim izvorima. Papa [[Grgur Veliki]] (590.–604.) zabilježio je i [[dolazak Hrvata]]. Godine 600. je pisao nadbiskupu [[salona|Salone]] Maksimu da je »zbunjen izravnom opasnošću koja prijeti od slavenskih naroda, zato što je preko istarskoga prijelaza počeo ulaziti u Italiju«. Ti Slaveni vjerojatno su bili Hrvati koji su se potkraj VI. i početkom VII. stoljeća selili iz dotadašnjega boravišta u [[Bijela Hrvatska|Bijeloj Hrvatskoj]] prema [[Jadran]]u. Prema ''Liber pontificalis'' papa [[Ivan IV., papa|Ivan IV. Dalmatinac]] (640.–642.) poslao je opata Martina da u [[Istra|Istri]] i [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmaciji]] otkupi zarobljene kršćane i kosti kršćanskih mučenika, koje su držali pogani. Nakon prolaska krajevima što su ih nedugo prije bili zaposjeli Hrvati, Martin se u Rim vratio s kostima ilirskih mučenika iz doba [[Dioklecijan]]ovih progona. Posmrtne ostatke mučenika [[Sveti Anastazije|Anastazija (Staša)]], [[sveti Dujam|Dujma]], [[Sveti Mauro|Maura]], [[Sveti Venancije|Venancija]] i drugih, Ivan IV. dao je pohraniti u oratoriju uz krstionicu [[Bazilika sv. Ivana Lateranskog|lateranske bazilike]] u Rimu, o čem svjedoči veliki [[mozaik]] s njihovim likovima, koji je dao podignuti njegov nasljednik [[Teodor I.]] (642.–649.).<ref>Istarska enciklopedija (LZMK) - [http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1267 Ivan IV.] {{citat2|Ivan IV., papa (? – ?, 642). Podrijetlom Dalmatinac. Kao papa (640–642) poslao je opata → Martina s puno novca u Istru i Dalmaciju da otkupljuje zarobljenike »koje su pogani zarobili« i za njih, prema tadašnjem običaju, tražili novac. Dao je u Rim dopremiti moći 11 istarskih i dalmatinskih mučenika, koje je pohranio u oratoriju sv. Venancija u krstionici [[Bazilika sv. Ivana Lateranskog|Lateranske bazilike]]. Kad je 1962. otvoren [[sarkofag]], ustanovljeno je da su u Rim preneseni samo manji dijelovi svetačkih tijela, tj. da je glavnina ostala u Istri i Dalmaciji. Martinov otkup zarobljenika prvi je nedvosmisleni dokaz trajne prisutnosti Slavena u Istri.}}</ref>

Vijest o pokrštenju Hrvata [[Toma Arhiđakon]] u kronici ''[[Historia Salonitana]]'' povezuje s djelatnošću prvoga splitskoga nadbiskupa [[Ivan Ravenjanin|Ivana Ravenjanina]]. Prema njemu, papa je Ravenjanina poslao u [[Split]] da izvidi stanje kršćana u Dalmaciji, a pošto je u [[Rim]]u podnio izvješće, papa ga je posvetio za [[splitska nadbiskupija|splitskoga nadbiskupa]]. Toma opširno opisuje njegovo djelovanje: uredio je splitsku Crkvu i kler, prenio kosti sv. Dujma i Staša iz [[Solin]]a u [[splitska katedrala|splitsku prvostolnicu]], koju je uredio u Dioklecijanovu mauzoleju, obnavljao je crkve, postavljao biskupe, raspoređivao župe, preobraćao stanovništvo na kršćanstvo. Vjerodostojnost vijesti o Ravenjaninu u historiografiji je postupno postala ključni dokaz za datiranje i dinamiku pokrštenja Hrvata.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=28205 Ivan Ravenjanin] {{citat2|Ivan Ravenjanin, splitski nadbiskup (Ravenna, ? – Split, ?). Pretpostavlja se da je u VII. st. došao u Dalmaciju kao papinski legat. Toma Arhiđakon spominje ga kao najzaslužnijega za pokrštenje Hrvata i uređenje crkvene hijerarhije u Dalmaciji. Ostao je u Splitu kao nadbiskup. Dioklecijanov [[mauzolej]] pretvorio u katedralu te u nju prenio relikvije sv. Dujma i sv. Staša. Sarkofag s njegovim imenom čuva se u Splitskoj krstionici.}}</ref><ref name="ravenjanin">Antun Ivandija, ''Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima'', 1968. {{citat2|U krstionici splitske katedrale sačuvan je sarkofag splitskoga nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Prije nego što je pronađen spis Historia Salonitana, u kojem se spominje da je Ivan Ravenjanin uspostavio crkvenu hijerarhiju dok su još živjeli stanovnici razorene Salone, mislilo se da sarkofag potječe iz druge polovine 8. stoljeća. Na to su upućivale stilske karakteristike sarkofaga. Prema tome pokrštavanje Hrvata ne bi počelo u 7. nego krajem 8. i početkom 9. stoljeća. Treba naglasiti da se pomoću nedatiranih stilskih karakteristika ne može precizno odrediti vrijeme nastanka sarkofaga. Uspješnije je to određeno po obliku pisma. Na gornjem rubu sarkofaga piše: "HIS REQUIISCET FRAGELIS ET INUTELIS IOANNIS PECCATOR ARHIEPISCOPUS". U Kaštel Sućurcu je pronađen jedan nadvratnik s natpisom, koji je paleografskom analizom, smješten u drugu polovinu 7. stoljeća. Usporedbom slova na tom nadvratniku sa slovima na sarkofagu Ivana Ravenjanina zaključeno je da su oba natpisa iz približno istoga vremena, odnosno da je nadvratnik malo stariji od sarkofaga. Prema tome, po paleografskim oznakama sarkofag Ivana Ravenjanina potječe s kraja VII. i početka VIII. stoljeća, što se podudara s pisanim izvorima o dolasku i radu Ivana Ravenjanina. Godina 640./641. može se smatrati godinom obraćenja Hrvata i za to je najzaslužniji splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin pa ga Hrvati trebaju častiti kao svoga prvog narodnog apostola. On je mauzolej cara Dioklecijana pretvorio u katedralu, koja je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije. Postala je poznata kao katedrala sv. Dujma.}}</ref>

O samom pokrštenju Hrvata postoji malo izvora, arheoloških nalaza i starih kronika, a oni su prilično nejasni, nesigurni i nepotpuni. Budući da se arheolozi i povjesničari ne slažu o dataciji ili tumačenju tih izvora, razilaze se i u određivanju vremena pokrštenja, kao i mjesta pod čijim se utjecajem ono događalo. Između različitih tumačenja izvora mogu se izdvojiti tri teorije o pokrštenju Hrvata.<ref>Antun Ivandija, ''Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima'', 1968. {{citat2|Pokrštenje spada među najznačajnije događaje u povijesti hrvatskog naroda. Kod većine europskih naroda, izvori bilježe barem vrijeme kada se to dogodilo i osobe, koje su u tome sudjelovale. O pokrštenju Hrvata, izvori su naprotiv veoma oskudni, zato o tome problemu postoji više mišljenja, koja se uglavnom mogu svrstati u tri skupine.}}</ref>

Prva je '''arijanska teorija''' ili teorija o pokatoličenju Hrvata, koja pretpostavlja, tragom zapisa Tome Arhiđakona, da su Hrvati došli u današnju domovinu već kao [[arijanstvo|kršćani arijanci]], a tek su u dodiru s pravovjernim kršćanima napustili tu doktrinu. Temelji se na Tominu poistovjećivanju Hrvata s arijanskim [[Goti]]ma, a to je protivno većini izvora i dokumenata.<ref>Antun Ivandija, ''Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima'', 1968. {{citat2|Povjesničar Miho Barada na temelju Historie Salonitane od Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća. Prema Baradi, Hrvati su doselili na jug kao pokršteni arijanci, a u novoj domovini su se odrekli toga krivovjerja, tj. pokatoličili. Toma Arhiđakon konstantno navodi kako su Hrvati došli na jug kao arijanci i naziva ih Gotima. Ferdo Šišić je dokazao kako su dalmatinski romanski starosjedioci novodoseljenje Hrvate nazivali Gotima u podrugljivom smislu. Od Romana, taj je naziv prešao u staru hrvatsku kroniku, Kraljevstvo Hrvata, odatle ga je preuzeo ljetopisac [[pop Dukljanin]] u 12. stoljeću, a od njega je to preuzeo Toma Arhiđakon. Ni u jednom od spomenutih spisa ne piše kako su Hrvati bili arijanci. To je vjerojatno zaključio Toma Arhiđakon jer je znao da su Goti bili arijanci. Kako Hrvati ipak nisu došli u novu domovinu kao kršćani svjedoče oni izvori, koji dokazuju, kako su Hrvati pokršteni u svojoj današnjoj domovini.}}</ref>

Druga je '''dalmatinska teorija''' o ranom pokrštenju Hrvata, po kojoj neki misle da su se Hrvati pokrstili uglavnom od druge polovice VII. stoljeća i u VIII. stoljeća (D. Farlati, I. Lučić, [[Franjo Rački|F. Rački]], [[Dane Gruber|D. Gruber]], [[Miho Barada|M. Barada]], [[Stjepan Krizin Sakač|S. K. Sakač]], [[Dominik Mandić|D. Mandić]] i dr.). Osim dokaza vezanih uz Ivana Ravenjanina, podataka Konstantina Porfirogeneta i papinskih izvora, tu teoriju potkrjepljuju i neki dalmatinski spomenici, barem po nekim datacijama (luk oltarne pregrade iz Kaštel Sućurca, [[Višeslavova krstionica]], natpis [[Crkva sv. Križa u Ninu|crkvice sv. Križa u Ninu]] i dr.).<ref>Antun Ivandija, ''Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima'', 1968. {{citat2|Prema shvaćanju spomenutih povjesničara, pokrštavanje Hrvata počelo je provoditi latinsko svećenstvo iz Splita i drugih romanskih gradova pod vodstvom splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Dokazi za ovu tezu su: izvještaj Porfirogeneta, poslanica pape [[Agaton]]a (678.-691.) Konstantinu IV. iz 680. i tradicija splitske nadbiskupije, sadržana u djelu Historia Salonitana Tome Arhiđakona splitskoga († 1268.). To stanovište potvrđuju i arheološki ostaci: sarkofag prvoga splitskog nadbiskupa Ivana i jedan nadvratnik iz Kaštel Sućurca.}}</ref><ref>Hrvatski vojnik - [http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/3672011/podlistak.asp Pokrštavanje i prvi knezovi]: {{citat2|Pokrštavanje poganske slavenske elite poklopilo se s priznavanjem vrhovne franačke vlasti. Najbolji, najljepši, ali i najkontroverzniji dokaz tome jest monumentalna Višeslavova krstionica za krštenje odraslih ljudi potpunim uranjanjem u blagoslovljenu vodu. Krstionica, kao i Višeslavova vladavina datiraju s početka IX. stoljeća, ali problem je u tome što se ovaj hrvatski knez ne spominje ni u franačkim ni u bizantskim izvorima. Ne zna se kad je i kojim prostorima vladao, ni tko je uopće bio. Bez obzira na Višeslavovu tajanstvenost, pouzdano se zna da su hrvatski kneževi u prvoj polovini IX. stoljeća prihvatili kršćanstvo.}}</ref>

* Trpimir Vedriš: [http://www.matica.hr/media/uploads/knjige/ph1173.pdf Pokrštenje i rana kristijanizacija Hrvata] iz [http://www.matica.hr/knjige/nova-zraka-u-europskom-svjetlu-1135/ POVIJEST HRVATA I. Nova zraka u europskom svjetlu: Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku] Urednica sveska Zrinka Nikolić Jakus, Matica hrvatska, Zagreb, 2015. {{ISBN |978-953-150-942-8}}