Socijalistička Republika Hrvatska: razlika između inačica

SR Hrvatska preimenovana je iz "[[Narodna Republika Hrvatska|'''[[Narodna Republika Hrvatska]]''']]" (u nestabilnom vremenu pri kraju II. svjetskog rata i ranom poraću koristilo se ime "[[Federalna Država Hrvatska|'''[[Federalna Država Hrvatska]]''']]", da bi se od 29. studenog 1945. počelo koristiti naziv "Narodna Republika") u "Socijalističku Republiku" [[Ustav Jugoslavije iz 1963. godine|Ustavom SFRJ iz 1963. godine]] i Ustavom SRH iz 1963.; kad je promijenjen i naslov preostalih 5 jugoslavenskih republike.

Na samim početcima SRH, priključeni su Hrvatskoj oni njeni krajevi koji su se nakon I. svjetskog rata našli u sastavu [[Kraljevina Italija|Kraljevine Italije]]: [[Istra]], [[Rijeka]], [[Zadar]], [[Lastovo]], [[Cres]], [[Lošinj]] i brojni drugi manji otoci. Na drugoj strani, završila je [[Boka kotorska|Boka Kotorska]] definitivno u sastavu [[Crna Gora|Crne Gore]], a pretežni dio [[Srijem|Srijema]]a u sastavu [[Srbija|Srbije]]. [[Baranja]] se, pak, našla po prvi put u sastavu Hrvatske.

Prije [[Raspad SFRJ|razdruženja od Jugoslavije]], a sukladno promjenama društveno-političkoga sustava, iz naziva SRH je [[25. srpnja]] [[1990]].<ref name="Amandmani1">[http://digured.srce.hr/arhiva/263/18315/www.nn.hr/clanci/sluzbeno/1990/0610.htm]{{citiranje www|naslov=Odluka o proglašenju Amandmana LXIV. do LXXV. na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, v. Amandman LXVI.|url=http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_02_7_71.html|jezik=hrv.|izdavač=''[[Narodne novine]]''|nadnevak=[[14. veljače]] [[1990]].|preuzeto=24. svibnja 2009.}}</ref> uklonjen pridjev "socijalistička": naziv države koja je još uvijek bila dijelom SFRJ bio je sada "'''Republika Hrvatska'''". Istodobno su bila promijenjena i državna obilježja: uklonjena je zvijezda petokraka sa zastave, proglašen je grb Republike Hrvatske sastavljen od crveno-bijelog šahiranog polja s 5 redaka i 5 stupaca (s prvim poljem u prvom redu crvene boje), ukinute su zajednice općina, ukinuto je nazivlje bivšeg društveno-političkog sustava, zajamčeno je pravo građanina na [[Poljoprivreda|poljoprivredno]] zemljište.

U narednim desetljećima će SFRJ, kao država u čijem je [[Ustav|ustavnopravnomustav]]nopravnom okviru SR Hrvatska egzistirala, pristupiti brojnim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Međutim se sve zakone, pa i one kojima se implementiralo te međunarodne konvencije primjenjivalo s jakom ideološkom notom, te su pred zakonom bili ravnopravni samo oni građani koji izražavaju od režima prihvaćeno političko mišljenje. Svi drugi su bili i ''de facto'' i ''de iure'' neravnopravni. Umjesto javno deklarirane jednakosti, u praktičnom životu je vladala diskriminacija i nejednakost.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=100805|title=Ustavna uređenja temeljnih prava u Hrvatskoj 1946.–1974.|author=Josip Mihaljević|date=|work=|language=|publisher=Časopis za suvremenu povijest, Vol. 43 No. 1, 2011.|accessdate=26. studenog 2019.}}</ref>

''Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koje u njoj žive.''

''Radni ljudi i građani Hrvatske ostvaruju svoja suverena prava u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji kad je to u zajedničkom interesu dogovorom svih republika i autonomnih pokrajina utvrđeno Ustavom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.''<ref name="Ustav">Valković, Ljubomir <small>(prir.)</small> ''Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ustav Socijalističke Republike Hrvatske'', 10. izd., Narodne novine, Zagreb, 1989., {{ISBN |86-337-0139-1}} → Ustav SRH, str. 330. i 592. (Amandman). / Ustav SFRJ: čl. 1., 2.</ref>

Usprkos gore citiranoj odredbi čl. 1. Ustava SRH, u praksi svakodnevnog života bi osoba koja bi u doba komunističke vladavine Hrvatsku nazvala "država" mogla imati ozbiljnih problema: to bi se smatralo za nedopustivi izljev [[Nacionalizam|nacionalizma]]. Također bi teške probleme - čak i odlazak u zatvor - riskirao građanin koji bi ondašnji socijalistički sustav nazvao "[[Totalitarizam|totalitarnim]]" - što je on definitivno bio, po svakom razumnom kriteriju.<ref>[http://hidra.srce.hr/arhiva/263/18315/www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2006/1786.htm Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990., "Narodne novine" 76/2006]</ref> <ref>[http://www.vecernji.hr/biografije/marko-veselica-320 "VL Biografije: Marko Veselica], mrežne stranice "Večernjeg lista", pristupljeno 20.08.2014.</ref> <ref>[http://www.vecernji.hr/biografije/vlado-gotovac-315 "VL Biografije: Vlado Gotovac], mrežne stranice "Večernjeg lista", pristupljeno 20.08.2014.</ref>

Nakon što su se predstavnici [[Ustanak|narodnog ustanka]] Istre protiv fašističke Italije izjasnili [[Pazinske odluke|Pazinskim odlukama]] iz 1943. godine za sjedinjenje s Hrvatskom ("u Jugoslaviji", dodano je u drugoj od tih odluka nakon konzultacija s predstavnicima [[ZAVNOH]]-a), vojne snage komunističke Jugoslavije u okrilju pobjedničke [[Saveznici|savezničke]] koalicije zauzele su područje [[Istra|Istre]], [[Rijeka|Rijeke]], [[Zadar|Zadra]] te otoka [[Cres|Cresa]]a, [[Lošinj|Lošinja]]a i [[Lastovo|Lastova]] (te niza manjih otoka i otočića) koji su nakon I. svjetskog rata bili pripali Italiji. Ugovorom o miru s Italijom iz 1947. godine<ref>[http://www.loc.gov/law/help/us-treaties/bevans/m-ust000004-0311.pdf Ugovor o miru s Italijom iz 1947. godine] (na engleskom jeziku)</ref> (kojega su potpisale sve sile - pobjednice koje su ratovale protiv Italije) pripali su NR Hrvatskoj Zadar, Rijeka, otoci i veći dio hrvatske Istre. Dio Istre od [[Mirna|rijeke Mirne]] prema sjeveru pripao je državici ''[[Slobodni Teritorij Trsta]]''; međutim je područje od današnje talijansko - slovenske granice prema jugu (današnji primorski dio Slovenije, te područje Hrvatske između rijeka [[Dragonja|Dragonje]] i Mirne) ostao i nadalje pod jugoslavenskom vojnom upravom, koja je njima faktično upravljala kao da je dio Jugoslavije.

[[1954|Uz sudjelovanje SAD, Velike Britanije, Italije i Jugoslavije sklopljen je u Londonu 1954]]. godine ''Londonski sporazum''<ref>[http://www.triestfreeport.org/wp-content/uploads/2010/09/Memorandum-of-Understandig-05.10.1954.pdf Londonski sporazum iz 1954. god.] (engleski i francuski)</ref>'','' kojim je Slobodni teritorij Trsta prestajao postojati. Zona A (područje oko Trsta, do rijeke [[Soča|Soče]] na zapadu) je priključena Italiji, a zona B Jugoslaviji: tako je Sloveniji pripao cjelokupni njen današnji izlaz na more, a Hrvatskoj područje od istarskog [[Novigrad|Novigrada]]a do [[Savudrija|Savudrije]]. Konačna granica između Italije i Jugoslavije je dogovorena 10. studenog [[1975]]. godine, [[Osimski sporazumi|Osimskim sporazumom]]<ref>[http://www.triestfreeport.org/wp-content/uploads/2010/09/orig.-Treaty-OSIMO-1975.pdf Osimski sporazum iz 1975. godine] (na engleskom i francuskom)</ref>.

''<br />

''Pripadnici naroda i narodnosti imaju pravo na upotrebu svojeg jezika i pisma u ostvarivanju svojih prava i dužnosti te u postupku pred državnim organima i organizacijama koje obavljaju javna ovlaštenja. <ref>Valković, Ljubomir <small>(prir.)</small> ''Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ustav Socijalističke Republike Hrvatske'', 10. izd., Narodne novine, Zagreb, 1989., {{ISBN |86-337-0139-1}} → Ustav SRH, str. 401. i 402. / Ustav SFRJ: čl. 171., 245-248.</ref>''

''Autentični tekstovi saveznih zakona i drugih saveznih propisa i općih akata donose se i objavljuju u službenom listu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na hrvatskom književnom jeziku, latinicom.''<ref>Valković, Ljubomir <small>(prir.)</small> ''Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ustav Socijalističke Republike Hrvatske'', 10. izd., Narodne novine, Zagreb, 1989., {{ISBN |86-337-0139-1}} → Ustav SRH, str. 469. i 470. / Ustav SFRJ: čl. 269.</ref>

[[7. prosinca]] [[1988.]] godine Ustavni sud Jugoslavije proglasio je ustavni amandman o jeziku iz [[1972.]] odnosno ustavnu odredbu iz [[1974.]] protivnima Ustavu SFRJ jer se, po njegovu mišljenju, postojećom formulacijom isključuje iz javne porabe jezik Srba u Hrvatskoj. Početkom [[1989.]] Sabor SRH pokreće postupak za promjenu "spornoga" ustavnog članka o jeziku. Tomu se prvi javno usprotivio Zavod za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu, a njegov su primjer slijedile brojne hrvatske kulturne i javne institucije. Predloženu promjenu ustavnog amandmana o jeziku Sabor naposljetku nije prihvatio.<ref>[[Srđan Španović]]: ''Kvadratura jugoslavenskog kruga'', Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1989., {{ISBN |86-7125-043-1}}, str. 50. {{Citat|Ustavni sud Jugoslavije utvrdio je 7. prosinca 1988. godine da je odredba Ustava SR Hrvatske o jeziku suprotna Ustavu SFRJ. Prema ocjeni Ustavnog suda, …}}</ref>

U društvenom i kulturnom životu su Hrvati i Srbi iz Hrvatske govorili u vrijeme SRH jedan te isti jezik, uz određene mjesne specifičnosti koje i danas karakteriziraju govornike iz pojedinog kraja Hrvatske.

U Hrvatskoj je [[1971.]] g. živjelo oko 4,4 milijuna stanovnika. Oko 72% su bili [[Hrvati]], a ostatak stanovništva su činili uglavnom [[Srbi]], [[Slovenci]], [[Mađari]], [[Talijani]] [[Albanci]], [[Muslimani (narod)|Muslimani]], [[Makedonci]], [[Slovaci]] i ostale nacionalne manjine. Zagreb je bio drugi grad po prostornoj veličini i po broju ljudi, iza [[Beograd]]a. Razvijenost Zagreba nije imao ni Beograd, jer je bio središte prehrambene, farmaceutske, tekstilne... industrije. Prosječna [[gustoća naseljenosti]] je bila oko 77,8 stanovnika na [[km²]] (iza [[Socijalistička Republika Srbija|Srbije]], [[Socijalistička Republika Slovenija|Slovenije]] i [[SR BiH|BiH]]).

Otvaranje granica krajem šezdesetih i nezaposlenost (uz političke razloge) dovodili su do povećanog iseljavanja. Do 1971., od 860.000 građana SFRJ koji su radili u inozemstvu, 330.000 je dolazilo iz Hrvatske - taj udio (38,4%) je bio približno dvostruko veći od udjela pučanstva SRH u Jugoslaviji. <ref>Mihelj, S., 2013. "The politics of privatization: television entertainment and the Yugoslav sixties". In: Gorsuch, A.E. and Koenker, D.P. (eds). ''The Socialist Sixties: Crossing Borders in the Second World''. Bloomington, Indiana University Press, pp.251-267.</ref>

Zahvaljujući relativnoj lakoći preseljavanja unutar [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFR Jugoslavije]], oko 12,2 posto stanovništva SRH bilo je rođeno izvan njenog područja - tj. bili su doseljenici u Hrvatsku; meta useljavanja bili su prije svega gospodarski najbogatiji zapadni dijelovi SRH. U relativnom broju, najzastupljeniji su useljenici iz drugih područja SFRJ bili u Slavoniji i Baranji, gdje su činili čak 18 posto stanovništva. Među doseljenima, bilo je 50,8 posto Hrvata i 18,5 posto Srba.<ref>{{Citiranje knjige|title=Žuljić, op. cit, str. 31-32|author=|authorlink=|coauthors=|origdate=|date=|chapter=|chapterurl=|editor=|url=|format=|edition=|language=|pages=|publisher=|location=|others=|quote=|accessdate={{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}.|isbn=|id=}}</ref>

[[Srbi u Hrvatskoj]] su bili najznatnija demografska manjina, te su na kraju razdoblja SR Hrvatske sudjelovali u ukupnom stanovništvu s 12,2%. U ukupnom broju Srba, na kraju razdoblja SRH 1991. godine bilo je njih 18,47% rođeno izvan SRH; takvo je doseljavanje Srba iz drugih dijelova Jugoslavije omogućilo relativno stabilan udio u ukupnoj populaciji Hrvatske, makar je dosta Srba s korijenima u Hrvatskoj u razodblju SRH migrirao u druge dijelove SFRJ - osobito masovno odmah nakon kraja II. svjetskog rata kada su u velikom broju sudjelovali u kolonizaciji na imanja [[Volksdeutsche|Folksdojčera]] u [[Vojvodina|Vojvodini]]. Udio Srba u ukupnom stanovništvu je varirao od popisa do popisa, pa ih je na popisu 1971. godine bilo 14,16%, a na popisu 1981. godine 11,55%; tijekom tog razdoblja mnogo Srba iz nacionalno homogenih ruralnih naselja doseljava u nacionalno mješovite gradove i često ulazi u brakove s Hrvatima - pa zacijelo ima dosta djece iz takvih brakova koje se na popisima izjašnjavaju kao Hrvati ili [[Jugoslaveni]]. Također je u urbane sredine u Hrvatskoj doseljavalo dosta etničkih Hrvata iz [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]] i drugih dijelova Jugoslavije, što je također donekle utjecalo na udjele etničkih grupa u ukupnom stanovništvu. Inače se u SR Hrvatskoj pomno pazilo da Srbi ne budu podzastupljeni u rukovodnim strukturama i na poželjnijim namještenjima, pri čemu se nije smatralo problemom ako bi Srbi bili prezastupljeni. Srbi su pokazivali sklonost (i, očito, imali prilike) za zapošljavanje u kategoriji "osoblje društvene zaštite"; tako je 1984. godine u ''miliciji'' bilo 49,9% Srba. Srbi su bili ozbiljno nadzastupljeni i u vojnim strukturama, tj. među profesionalnim kadrom [[Jugoslavenska narodna armija|Jugoslavenske narodne armije]]. Na rukovodećim pozicijama se neka nadzastupljenost na razini čitave Hrvatske ne bilježi: bilo je 1981. god. Srba među političkim rukovodiocima 16,4%, a među rukovodiocima u gospodarstvu 10,3%.<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=51771 Testirajući teorije etničkog sukoba: Occamova oštrica i početak rata u Hrvatskoj]", Aleksandar Štulhofer, "Društvena istraživanja", Vol.2 No.2-3 (4-5) Ožujak 1993.</ref>

Međutim su među rukovodiocima svih profila bili iznimno nadzastupljeni pripadnici vjerske manjine [[Ateizam u Hrvatskoj|ateista]]: naime su ta mjesta (također i mjesta u policijskom sustavu, te u nešto manjoj mjeri radna mjesta u znanosti, medijima i druga poželjnija i bolje plaćena radna mjesta) skoro bez iznimke popunjavali pripadnici [[Savez komunista Hrvatske|Saveza komunista]], koji je u svoje redove primao isključivo ateiste; inače se ateistima deklarirala približno jedna desetina odraslog stanovništva Hrvatske.<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=202080 "'''Zbornik znanstvenog skupa »Demografija u Hrvatskoj« povodom 50 godina rada akademkinje Alice Wertheimer-Baletić'''"], Predrag Bejaković, Revija za socijalnu politiku,&nbsp;Vol.22 No.1 Ožujak 2015.</ref>

Industrijalizacija i urbanizacija Hrvatske je postepeno rasla za vrijeme SRH, te je Hrvatska ostala - sa stanovitim zaostajanjem iza Slovenije - razvijenijom od istočnijih dijelova Jugoslavije. Učešće stanovništva koje se bavi poljoprivredom postupno je padalo sa 63% 1945. god. na 9% 1991. godine. Obzirom da je Hrvatska bila dio jedinstvenog pravnog, monetarnog i vanjskotrgovinskog područja Jugoslavije, njeno gospodarstvo je trpjelo iste krizne faktore, i uživalo slične pogodnosti kao i gospodarstva preostalog dijela Jugoslavije. Dohodak po glavi stanovnika je u Hrvatskoj rastao nešto brže nego u preostalom dijelu Jugoslavije - što se u cijelosti može pripisati stagnaciji stanovništva Hrvatske u vrijeme kada je u drugim republikama stanovništvo ipak raslo.<ref>[http://hrcak.srce.hr/25660 "VARIJACIJE NA TEMU „TRŽIŠTE - PROKLETSTVO ILI SPASENJE“.REZOLUCIJA INFORMBIROA - „VELIKI PRASAK“] 1 u povodu šezdesete obljetnice", Dragomir Vojnić, Ekonomski pregled, Vol.59 No.5-6 Lipanj 2008.</ref>

'''Od 1945. do 1952. godine''' u čitavoj Jugoslaviji (pa onda i u Hrvatskoj) uvedeno je '''centralizirano plansko gospodarstvo''' po uzoru na [[Sovjetski Savez|SSSR]] - slično kao što su nastojale redom i druge socijalističke zemlje<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=169957 "Razvoj privrednog sistema NR Kine"], Vlatko Mileta, Politička misao, Vol.13 No.1, ožujak 1976.</ref>. Komunističke vlasti se bez zadrške bacaju na reorganizaciju poljoprivrede - tada daleko najvažnije gospodarske grane i izvora najvećeg dijela nacionalnog proizvoda. Nacionalizirani su odmah 1945. godine svi veleposjedi, a oduzet je i "višak zemlje" seljacima koji su imali više zemlje (preko 20 do 25 hektara, ovisno o području).<ref>[http://www.gf.uns.ac.rs/~zbornik/doc/ZR21.12.pdf "Stvaranje državne i društvene svojine na području Srbije i bivše Jugoslavije"], Goran Marinković, Zbornik radova Građevinskog fakulteta Subotica, 2012. god., str. 135-147</ref> Dio zemlje je u ''agrarnoj reformi'' podijeljen siromašnim seljacima, a oko dvije trećine je dodijeljeno državnim poduzećima. Sveukupno gledajući "'''agrarna reforma''' je, kao politička mjera, unazadila za više godina jugoslavensku poljoprivredu (usitnjavanjem posjeda, dezorganizacijom na selu, iseljavanjem stanovništva vičnog obradi, neprilagođenošću kolonista-brđana za rad u ravnici i drukčijom tehnikom obrade zemlje, itd.), umjesto da je unaprijedi; zatim je došla otkupna politika koja je zaoštrila odnose države i seljaka; masovna kolektivizacija je bila vid dokazivanja ideološke pravovjernosti Staljinu, ali s razornim posljedicama na selu, kako po odnose među ljudima, tako i na ekonomski ishod; u procesu industrijalizacije jugoslovenskog društva selo je postalo glavni izvor nove [[Prvobitna akumulacija kapitala|prvobitne akumulacije]]. Prvih poslijeratnih godina jugoslavensko selo se nalazilo pod strahovitim ideološko-političkim pritiskom Partije. Ekonomska politika proizilazila je iz ideoloških motiva a ne iz realnih ekonomskih procjena. KPJ je poslije rata računala na sitnog i srednjeg seljaka u borbi za socijalistički preobražaj sela, koristeći za promjenu odnosa — do kolektivizacije — opće poljoprivredničko zadrugarstvo. Val masovne kolektivizacije bio je određen postizanjem dnevnopolitičkih ciljeva, a na drugoj strani uvjerenjem da država mora osigurati tržne viškove u rukama seljaka ako želi opskrbiti gradsko stanovništvo, vojsku i industriju prehrambenim proizvodima i sirovinama. Ali je neophodno istaknuti da je bogati seljak (kulak) tretiran kao klasni neprijatelj i prije napada [[Informbiro|Informbiroa]]a. Slično je i privatna trgovina prije 1948. ... bila kritizirana zbog „špekulanstva" i „crnoburzijanstva", pa i kriminala, navodeći Partiju da počne razmišljati o definitivnoj likvidaciji privatne trgovine."<ref>"Istorija Jugoslavije 1918 - 1988", Treća knjiga [http://www.znaci.net/00001/95.htm "Socijalistička Jugoslavija"], Branko Petranović, Nolit Beograd 1988, pogl. "Državna privreda i njene protivurečnosti" </ref>

Ubrzo potom su su [[Nacionalizacija|nacionalizirana]] sva veća poduzeća u drugim sektorima; također su kolektivizirani (u zadruge, koje su bile upravljanje od lokalnih državnih vlasti i lokalnih organizacija [[Savez komunista Jugoslavije|Komunističke partije]]) i obrti. Takve aktivnosti - gdje se otimanjem privatne imovine htjelo uspostaviti državi sektor koji će postati kralježnicom narodne privrede - nisu pridonijele racionalizaciji proizvodnje i trgovine, kako su se nadali vlastodršci zadojeni [[Komunizam|komunističkom ideologijom]], nego su usporile poslijeratni oporavak.

Oporavak gospodarstva dodatno je usporen prekidom trgovinskih veza s SSSR-om i drugim [[Socijalizam|socijalističkim]] zemljama nakon [[Informbiro|Rezolucije informbiroa iz 1948]]. godine: nove trgovinske veze su se teško uspostavljale, a proizvodi iz socijalističke ekonomije kakva je tada postojala u Hrvatskoj i čitavoj Jugoslaviji su zbog poslovično slabe kvalitete i tehnološke neadekvatnosti teško konkurirali onima iz zemalja s [[Tržišno gospodarstvo|tržišnim gospodarstvom]].

Seljaci moraju veliki dio poljoprivrednih proizvoda davati u tzv. "obvezni otkup" državi, po vrlo niskim cijenama. Od 1949. godine se primorava sve veći broj seljaka da svoja dobra udruže u "seljačke radne zadruge", prema uzoru sovjetskih [[kolhoz|kolhoza]]a; slično se postupa s ribarima, obrtnicima i malim trgovcima. Rezultat takve politike je nemotiviran i neuspješan rad u tim sektorima, što dovodi do ozbiljnih nestašica hrane i drugih dobara. Ti su problemi ublažavani humanitarnom pomoći koju su slale [[Sjedinjene Američke Države]] i [[Velika Britanija]], koje su tijekom [[Hladni rat|hladnog rata]] bile zainteresirane da ne uspije ekonomska blokada koju je istočni blok bio nametnuo Jugoslaviji radi njenog discipliniranja.<ref>"Istorija Jugoslavije 1918 - 1988", Treća knjiga [http://www.znaci.net/00001/95.htm "Socijalistička Jugoslavija"], Branko Petranović, Nolit Beograd 1988, pogl. "Odbrana nezavisnosti" </ref>

Od 1950. godine postupno se odustaje od opće centralizacije gospodarstva, koja se dokazala neuspješnom. U poduzeća se postupno uvodi [[radničko samoupravljanje|'''[[radničko samoupravljanje]]''']], gdje se razboritost u odlučivanju kakvu inače pokazuju vlasnici nastojala dobiti od radničkih savjeta predvođenih ćelijama komunističke partije koje su djelovale u svakom poduzeću (te su članovi tih ćelija nominalno "radničke" partije bili skoro svi rukovodioci, te manji dio radnika i stručnjaka). 1952. godine se ukidaju direkcije koje su postojale na federalnom i republičkom nivou i koje su do tada donosile privredne odluke bez mnogo osvrtanja na pravila ekonomske struke. U isto doba se seljacima dozvoljava da istupe iz seljačkih radnih zadruga, a ukida i se obvezni otkup poljoprivrednih proizvoda: uobičajena gospodarska aktivnost [[seljak|seljaka]]a popravlja ekonomsko stanje u gospodarstvu u kojem je poljoprivreda glavna gospodarska grana - prestaju nestašice i opća razina gospodarske aktivnosti se vraća na približnu razinu od prije II. svjetskog rata.

Međutim se '''1953. godine''' provodi ''druga agrarna'' reforma, u kojoj se ''agrarni maksimum'' smanjuje na 10 hektara: taj se put ništa od zemlje ne dodjeljuje siromašnim seljacima, nego se poljoprivredno zemljište oduzima isključivo za korist ''društvenog sektora'', od kojega vladajuća komunistička partija i nadalje očekuje gospodarski uspjeh; takav se uspjeh, međutim, ne realizira - sve ako ''društveni sektor'' sada ima u većoj mjeri pristup modernom poljoprivrednoj mehanizaciji i drugim resursima za poboljšanje proizvodnje (koji se resursi seljacima uskraćuju, kako bi se ''spriječilo razvoj kapitalističkih odnosa na selu'').

U razdoblju od 1945. do 1952. godine se bilježi gospodarski rast od 2%, te ni nakon 7 godina oporavka od rata još uvijek nije bila dostignuta razina gospodarske aktivnosti iz razdoblja prije II. svjetskog rata.

Razdoblje '''od 1952. do 1965. godine''' obilježeno je velikim državnim investicijama, gdje se vrijednost koju stvara poljoprivreda (u principu, seljaci) usmjerava u investicije u industriji i rudarstvu. Socijalistička poduzeća su manje centralizirana, ali su kvaliteta proizvoda i stupanj produktivnosti rada na niskoj razini. Nabavka moderne poljoprivredne mehanizacije bila je dopuštena jedino državnim poduzećima i zadrugama, što koči razvoj poljoprivredne proizvodnje. ''Društveni sektor u poljoprivredi'' se okrupnjava u ''kombinate -'' koji su sposobni ulagati u izgradnju prehrambene industrije. Postupno pomirenje s istočnim blokom nakon [[Staljin|Staljinove]]ove smrti kulminira pomirbenim sastankom Tita i novog sovjetskog vođe [[Nikita Hruščov|Hruščova]] u Beogradu 1955. godine, što socijalističkoj privredi Hrvatske i Jugoslavije donosi unosne poslove sa zemljama koje zapravo nemaju tržište, nego se međudržavne narudžbe dogovaraju politički. U povoljnijim uvjetima, od 1957. do 1960. godine nastupa znatni rast gospodarstva (čak preko 11% godišnje); nakon toga opet nastaje zastoj (u praksi svakodnevnog života se lako opažalo traljavo poslovanje većine poduzeća i sve rašireniji nemar i indolentnost u radu - pristup kojega upisuje popularna uzrečica "nitko me ne može tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi"), i razvoj ekonomije očigledno zaostaje za napretkom onog dijela Europe u kojem komunistička ideologija ne sputava normalno gospodarsko poslovanje.

'''1965.''' godine provodi se tzv. '''''privredna reforma''''' koja nastoji obnoviti tržišno gospodarstvo, uzimaju se strani krediti i pristupa se licencnoj proizvodnju u kojoj se suvremena tehnologija sa Zapada nastoji iskoristiti radi unosne proizvodnje za potrebe zemalja istočnog bloka; dopušta se i stanovito mikropoduzetništvo u uslužnom i proizvodnom sektoru (ne i u trgovini, niti u financijskim uslugama). Međutim ''organizacije udruženog rada'' i nadalje previše gospodarskih odluka donose iz političkih pobuda, a tržišna utakmica je vrlo ograničena (najviše do razine [[Oligopol|oligopolaoligopol]]a). Izvoz na tržišta kapitalističkih zemalja je nedovoljan za pokrivanje nužnog uvoza iz zapadnih zemalja i plaćanje obveza po stranim kreditima. Potrebe za stranom valutom donekle se pokrivaju na način da se radnicima dopušta da odlaze na ''privremeni rad u inozemstvo'' (do 1960.-ih godina je, slično stanju u drugim komunističkim zemljama, bio dozvoljen odlazak u zemlju samo pouzdanim pojedincima za koje se računalo da neće ''pobjeći'' iz zemlje) i potom šalju zarade svojim obiteljima; također se ulažu znatnija sredstva u turizam za ''strane turiste'', te počinje brzi razvoj [[Turizam u Hrvatskoj|turizma u Hrvatskoj]]. Uspjeh reforme je samo djelomičan.

Od približno '''1974.''' '''godine''' se provode daljnje reforme u gospodarstvu, te se u povoljnim međunarodnim okolnostima gospodarstvo naočigled bolje razvija. Čak stanovništvo - izuzev politički sumnjivih osoba - može dobiti ''pasoš'' i otići u inozemstvo gdje mogu kupiti robe koje ''na domaćem tržištu'' nisu dostupne''.''

Seljaci napokon mogu kupovati traktore i kombajne, te imaju pristup pesticidima i umjetnim gnojivima, što pospješuje poljoprivrednu proizvodnju. Mora se međutim uočiti da - makar broj poljoprivrednih domaćinstava pada sa 596 tisuća na 534,3 tisuće (-10,5%) - uslijed "''jačanja društvenog sektora''" uzastopnim oduzimanjem zemlje seljacima prosječna veličina poljoprivrednog gospodarstva pada sa 3,9 hektara 1953. na svega 2,7 hektara 1991. godine. Na selu sve više raste broj posjeda manjih od 2 ha, a opada udio srednjih 2-10 ha i "većih" više od 10 ha (poljoprivredna gospodarstva s 10 ha zemlje se jedino u Jugoslaviji smatralo "većim"); na selu sve više prevladavaju ''mješovita domaćinstva'', koja dijelom žive od prihoda iz poljoprivrede, a dijelom od zaposlenja u ''društvenom sektoru''.<ref>[http://web.efzg.hr/RePEc/Chapters/chapter07-02.pdf "Poljoprivredno zemljište i zemljišna politika"], Petar Grahovac, izlaganje na znanstvenom skupu ''Poljoprivreda i privredni razvoj povodom 80. godišnjice rođenja Akademika Vladimira Stipetića (ur. Petar Grahovac, izdavač: Ekonomski fakultet Zagreb), 2007, vol. 1, str. 33-53''</ref> Poljoprivredni ''kombinati'' su financijski jaki i raspolažu suvremenom tehnologijom, ali je stupanj njihove opće gospodarske uspješnosti relativno slab.

Stupanj blagostanja raste 1970.-ih godina, te stanovništvo kupuje osobne automobile, televizore, perilice i slične moderne potrepštine, koje proizvodi ''socijalistička privreda'' koja se sve više okreće proizvodnji robe široke potrošnje za potrebe stanovništva Jugoslavije i drugih zemalja istoka Europe.

Preostale ideološke kočnice i dalje sputavaju gospodarsku inicijativu (privatnici još uvijek ne smiju otvoriti niti najmanji dućan, a trgovina poljoprivrednim proizvodima se tek tolerira kao ''šverc'' - gdje ''nakupci'' "glume" da su sami proizveli proizvode koje zapravo preprodaju) i tržišnu utakmicu: u manjim gradovima još uvijek postoje dućani jednog jedinog trgovačkog poduzeća, u kojima se prodaju proizvodi jedne jedine pekare i jedne jedine mljekare; također postoji u gradu samo jedna tiskara, uglavnom su sve knjižare u vlasništvu jednog te istog poduzeća; u trgovinama se prodaje jedna do dvije vrste piva, pašteta, sirnih namaza, svega po nekoliko vrsta alkoholnih pića ili keksa; rezervni dijelovi za automobile se čekaju tjednima ili kupuju u inozemstvu...

</ref>

U doktrini [[Radničko samoupravljanje|samoupravljanja]], inzistiralo se na jednoj vrsti demokracije, gdje su ''radni kolektivi'' i ''mjesne zajednice'' javnim glasovanjem odlučivali o važnim pitanjima. Stavljanje bilo kojeg pitanja na dnevni red samoupravnih tijela je, međutim, skoro bez iznimke bilo dogovoreno od strane ''partijske organizacije'', čiji su članovi vodili glavnu riječ u raspravama i bez većih problema vodili raspravu prema onim zaključcima koji su bili unaprijed dogovoreni u osnovnoj organizaciji ili ''direktivama'' koje su došle iz nadređenih partijskih ''komiteta''. Odnosi političke moći su pripadnicima ''radnog naroda'' bili dobro poznati (''odstupanje od'' ''linije'' je bilo socijalno vrlo rizično), te se raspravljanje na ''zborovima'' uglavnom prepuštalo ''članovima'' (partije) i razbarušenim pripadnicima ''radničke klase'' koji su smjeli iznositi dobronamjerne sugestije bez očekivanja da ih se osobito ozbiljno shvati (te su, doista, ''javljanja za riječ'' od strane nepartijaca često bila prožeta stanovitom vrstom dobroćudnog narodnog humora). <ref>[http://www.gracanickiglasnik.ba/wp-content/uploads/2013/01/Pages-from-gg32-20.pdf "Gračanica 1966. godine: Odjeci IV. sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije"], rad prezentiran na znanstvenoj konferenciji “Istraživanje lokalne historije u Bosni i Hercegovini”, Gračanica: 10. prosinca 2010. </ref>

Godine [[1952.]] donesen je Zakon o podjeli NR Hrvatske na kotare, gradove i općine.<ref>Zakon o podjeli Narodne Republike Hrvatske na kotare, gradove i općine, Narodne novine, br. 16/52.</ref> Tim je zakonom u Hrvatskoj ustanovljeno 89 kotara i 737 općina. Općina je bila osnovna upravno-prostorna cjelina, a kotar je obuhvaćao skupinu općina spojenih najčešće u nodalno-funkcionalni areal.

[[Kotar]]i kao oblik upravno-prostornoga ustroja održali su se do 1967., kada su ukinuti.<ref>Zakon o provedbi Ustavnog zakona o promjeni Ustava Socijalističke Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 13/67. od četvrtka, 30. ožujka 1967. {{Citat|Čl. 1.<br>Kotarske skupštine i njihovi organi, kao i organi kotarske uprave, prestaju s radom 31. ožujka 1967.}}</ref> U navedenomu razdoblju broj kotara se razlikovao, tako ih je 1955. bilo 27, a 1962. – 9.<!-- 9 je najmanji broj kotara, 1967. im se broj nije spustio na 8 (Klemenčić) --><ref name="Klemenčić">Klemenčić, Mladen. ''Promjene upravno-teritorijalnog ustroja Hrvatske 1918 – 1992.'' (str. 123. – 148.) '''U''': Mirošević, Franko <small>(ur.)</small>, Goldstein, I.; Grgin, B.; Moačanin, N.; Potrebica, F.; Pavličević, D.; Vranješ-Šoljan, B.; Kolar-Dimitrijević, M.; Klemenčić, M.; Rogić, V.; Gmajnić, L. ''<u>Hrvatske županije kroz stoljeća</u>'', Školska knjiga i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1996., {{ISBN |953-0-61367-9}}</ref>

[[Općina|Općine]] kao temeljne upravno-prostorne jedinice održale su se sve do današnjih dana, s različitim stupnjem organizacije i značenja u političkom odlučivanju. Njihov broj također je bio različit, od 737, koliko ih je bilo 1952., do 102 u 1991. (usporedbe radi, u RH je 2009. godine bilo 556 općina i gradova). Godine 1974., bile su po teritorijalnom načelu oblikovane i [[Zajednica općina|zajednice općina]]<ref>http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/ljetopis/2008/PDF/02-bind.pdf</ref>, koje su funkcionirale doista sukladno imenu - kao zajednice općina; općine su u to vrijeme bile doista glavni oblik organizacije državne vlasti, s vrlo visokom samoupravom u svim vrstama poslova - čak su bez kontrole "odozgo" (izuzev one partijske) imenovale suce nižih sudova i sekretare općinskih sekretarijata za unutarnje poslove (današnji načelnici policijskih uprava), te osnivale poduzeća (radne organizacije) prema vlastitoj prosudbi.

*Tomislav Badovinac: "Zagreb i Hrvatska u Titovo doba", VBZ, Zagreb, 2004., {{ISBN |953-99595-0-0}}

*Berislav Jandrić: "Hrvatska pod crvenom zvijezdom - Komunistička partija Hrvatske 1945.-1952., organizacija, uloga, djelovanje", Srednja Europa, Zagreb, 2005., {{ISBN |953-6979-20-9}}

*Valković, Ljubomir <small>(prir.)</small> ''Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ustav Socijalističke Republike Hrvatske'', 10. izd., Narodne novine, Zagreb, 1989., {{ISBN |86-337-0139-1}}