Svetozar Pribićević: razlika između inačica

|nasljednik =

|nasljednik2 =

|nasljednik3 =

|prethodnik4 =

|nasljednik5 =

'''Svetozar Pribićević''' ([[Hrvatska Kostajnica]], [[26. listopada]] [[1875.]] – [[Prag]], [[15. rujna]] [[1936.]]), bio je [[Hrvatska|hrvatski]] političar, vodeća politička figura [[Srbi u Hrvatskoj|hrvatskih Srba]]. Isprva bio je pobornik unitarizma i centralizma jugoslavenske države a pred kraj života preobrazio se je u federalista i republikanca.<ref>Svetozar Pribićević, ''Izabrani politički spisi'', izbor i uvodna studija Hrvoje Matković, (Biblioteka Povijest hrvatskih političkih ideja, kolo 7, knj. 3), Golden marketing-Narodne novine, Zagreb, 2000., {{ISBN |953-6168-71-5}}, str. 71.:{{citat2|Od unitarista i centralista Svetozar Pribićević se na kraju života preobrazio u federalista i republikanca. No, u njegovoj transformaciji - mada mu je i dalje jugoslavenska država nezamjenjivo rješenje za budućnost - valja uočiti i stav da Srbi nemaju nikakvo pravo prisiljavati Hrvate da žive s njima u zajednici, ako oni to neće. Pri tome odbija i pomisao da bi Srbi mogli ratovati s Hrvatima zato što oni neće da žive zajedno s njima.}}</ref> Osnivač je [[Jugoslavenska demokratska stranka|Demokratske stranke]], jugoslavenske unitarističke političke stranke, koja je bila jednom od vodećih političkih stranaka u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Odlazi u oporbu [[1924.]] godine i osniva [[Samostalna demokratska stranka|Samostalnu demokratsku stranku]] koja prihvaća federalistička načela, te kasnije razočaran provedbom jugoslavenske ideje u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca kao velikosrpske hegemonije sklapa [[Seljačko-demokratska koalicija|Seljačko-demokratsku koaliciju]] s [[Hrvatska seljačka stranka|HSS-om]]. [[Adam Pribićević]] mu je bio jedan od braće.

Svetozar Pribićević rodio se u Hrvatskoj Kostajnici 1875. godine. Pohađao je realnu gimnaziju u [[Petrinja|Petrinji]] i [[Zagreb]]u.<ref>Svetozar Pribićević, ''Diktatura kralja Aleksandra'', (ur. [[Bogdan Krizman]], prijevod: [[Dražen Budiša]] i [[Božidar Petrač]]), Globus, Zagreb, 1990., {{ISBN |86-343-0335-7}}, Pogovor. Bogdan Krizman, ''Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/'', str. 276.</ref> Na Sveučilištu u Zagrebu završio je studij [[Matematika|matematike]] i [[Fizika|fizike]] te je kraće vrijeme predavao u srpskim učiteljskim školama u [[Pakrac]]u i [[Karlovac|Karlovcu]].<ref name="K">[http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2024 Krležijana: Pribićević, Svetozar], preuzeto 5. svibnja 2013.</ref> Već od studentskih dana s dubokim uvjerenjem izjašnjavao se za politiku jugoslavenskoga integralizma.<ref name="K"/> Kao član Ujedinjene hrvatske i srpske omladine, u almanahu ''Narodna misao'' (1897.), u članku ''Misao vodilja Srba i Hrvata'', izložio unitarno-jugoslavenski program, prema kojemu su [[Hrvati]] i [[Srbi]] dva naziva jednoga naroda. Zajedno sa [[Stjepan Radić|Stjepanom Radićem]] 1900. godine pokrenuo je ''Glas ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine''.<ref name="HELZMK">[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50294 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Pribićević, Svetozar], preuzeto 9. ožujka 2014.</ref>

Od [[1902.]] godine bio je glavnim urednikom glasila [[Srpska samostalna stranka|Srpske samostalne stranke]], ''Novog Srbobrana''.<ref name="PE">[http://proleksis.lzmk.hr/42654/ Proleksis enciklopedija: Pribićević, Svetozar], preuzeto 5. svibnja 2013.</ref> Kao član Srpske samostalne stranke ušao je u [[Hrvatsko-srpska koalicija|Hrvatsko-srpsku koaliciju]], a nakon povlačenja [[Frano Supilo|Frana Supila]] (1909.) preuzeo je vodstvo Koalicije. [[Frankovci]] su u centru [[Zagreb]]a 1909. godine toljagama pretukla [[Frano Supilo|Supila]], Pribićevića, [[Jovan Banjanin|Banjanina]] i novinara [[Bude Budisavljević (novinar)|Budisavljevića]]. Srbobran je za to optužio Frankovu legiju i policiju, koji su, po njima, odlično surađivali, s ciljem izazivanja nereda zbog uvođenja izvanrednih mjera u Hrvatskoj. <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 40., Разбојнички напад на народне заступнике|year= 1909.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> Ulaskom Koalicije u [[Narodno vijeće SHS]] postao je drugi potpredsjednik vijeća, ali je zapravo imao vodeću ulogu u vijeću, a potom i u [[Država SHS|Državi SHS]]. Sudjelovao je u pripremi sjednice [[Država SHS#Proglašenje|Hrvatskoga sabora 29. listopada 1918.]] te je podnio prijedlog o [[Raspad Austro-Ugarske|raskidu svih]] državnopravnih odnosa s [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskom Monarhijom]]. Pridonio je opozivu [[Ženevska deklaracija (1918.)|Ženevske deklaracije]] i zagovarao što brže povezivanje Države SHS s [[Kraljevina Srbija|Kraljevinom Srbijom]] pa je uspio ishoditi odlazak delegacije Narodnoga vijeća u Beograd bez temeljite rasprave i oblikovanja čvrstih stajališta o ustroju buduće države: poduzima u to vrijeme Pribičević sve što je bilo u njegovoj moći (a njegov politički utjecaj je bio znatan) da što prije zaživi jugounitarizam, smatrajući da ovaj pokret ima svijetlu budućnost. Sudjelovao u izradbi adrese Narodnoga vijeća i bio jedan od potpisnika [[Država SHS#Ujedinjenje sa Srbijom|akta o ujedinjenju]].<ref name="HELZMK" />

U [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevstvu/Kraljevini SHS]] bio je ministrom unutarnjih poslova (1918.-1920.) a kasnije u dva navrata ministrom prosvjete (1920.-1922. i 1924.-1925.).<ref name="B.J.">[[Bosiljka Janjatović]], ''Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine'', Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., {{ISBN |953-6491-71-0}}, [[fusnota]] 4, str. 14.</ref> Bio je pobornikom [[Centralizacija|centralizma]] i [[Unitarizam|unitarizma]] u novoj državi. Do 1927. godine bio je politički protivnik [[Stjepan Radić|Stjepana Radića]], [[Hrvatska seljačka stranka|HSS]]-a i oporbe centralizmu i unitarizmu. Dok je bio jedan od važnih ljudi u novoj državi (ministar unutarnjih poslova) nad Stjepanom Radićem i njegovim političkim djelovanjem vodio je poseban nadzor nastojeći ukloniti ga iz političkoga života.<ref>Bosiljka Janjatović, ''Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928.'', Dom i svijet, Zagreb, 2003., {{ISBN |953-6491-82-6}}, str. 11.-12.</ref> Bio je jednim od čelnika [[Jugoslavenska demokratska stranka|Demokratske stranke]] koja je osnovana [[1919.]] godine.<ref name="B.J."/> Demokratska stranka bila je utemeljena na programu [[unitarizam|unitarne]] jugoslavenske države s centralističkim ustrojem; program je znatno utjecao na donošenje [[vidovdanski ustav|Vidovdanskog ustava]] (1921.). Zbog sukoba s [[Ljubo Davidović|Ljubom Davidovićem]], koji je bio sklon ublaživanju centralizma i sporazumu sa [[Stjepan Radić|Stjepanom Radićem]], istupio je 1924. godine iz stranke i osnovao Samostalnu demokratsku stranku.<ref name="HELZMK" />

Tijekom [[1928.]] godine Radiću i Pribićeviću sve više počinje se prijetiti smrću a prijeti se i njihovim suradnicima.<ref name="B.Janjatović">Bosiljka Janjatović, ''Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928.'', Dom i svijet, Zagreb, 2003., {{ISBN |953-6491-82-6}}, str. 242.</ref> U beogradskome režimskom tisku objavljuju se prijetnje smrću (npr. u ''Jedinstvu'', bliskom predsjedniku vlade Velji Vukičeviću, nekoliko puta) uz obrazloženje kako oni rade protiv temelja države.<ref name="B.Janjatović"/> U to su vrijeme u Narodnoj skupštini, tijekom zasjedanja, također prijetili smrću Radiću, Pribićeviću i njihovim suradnicima no ni čelništvo Narodne skupštine a ni drugi faktori nisu poduzeli ništa kako bi ispitali ili spriječili te prijetnje i ozbiljnost izraženih namjera.<ref name="B.Janjatović"/> To je kulminiralo [[20. lipnja]] [[1928.]] godine [[Atentat u Narodnoj skupštini 1928.|atentatom u Narodnoj skupštini]]. Pribićević je tada bio u Narodnoj skupštini kada je [[Puniša Račić]], dvorski agent i zastupnik [[Narodna radikalna stranka|Radikalne stranke]], revolverskim hitcima, usmrtio zastupnike HSS-a [[Đuro Basariček|Đuru Basarička]] i [[Pavle Radić|Pavla Radića]], smrtno ranio Stjepana Radića te ranio [[Ivan Granđa|Ivana Granđu]] i [[Ivan Pernar|Ivana Pernara]]. Sjedio je u zastupničkoj klupi do Stjepana Radića ali nije bio pogođen.

Nakon uvođenja [[Šestosiječanjska diktatura|Šestosiječanjske diktature]], [[1929.]] godine, uhićen je i interniran u selo [[Brus]] podno [[Kopaonik]]a a kada se razbolio prebačen je u Beograd gdje je ostao izoliran od javnosti do srpnja [[1931.]] godine.<ref>Hrvoje Matković, ''Povijest Hrvatske seljačke stranke'', Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., {{ISBN |953-6308-13-4}}, str. 289.</ref> Tada je pušten i dopušten mu je odlazak u inozemstvo.<ref>Hrvoje Matković, ''Povijest Hrvatske seljačke stranke'', Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., {{ISBN |953-6308-13-4}}, [[fusnota]] 310., str. 289.</ref> U emigraciji je boravio u [[Prag]]u i [[Pariz]]u. Tijekom boravka u emigraciji bio je izraziti protivnik jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Boraveći u Parizu pisao je i razne pismene poruke, ''Pismo prijateljima u Beogradu'', ''Pismo Srbima'' i ''Pogledi na stanje u Jugoslaviji i njezinu budućnost'' (brošura), u kojima je izražavao svoje negodovanje tadašnjim režimom i diktaturom u Kraljevini Jugoslaviji. U ''Pismu Srbima'' diktaturu je okarakterizirao kao "Najgori, najpokvareniji i najnedostojniji režim pod nebeskim svodom".<ref>Svetozar Pribićević, ''Diktatura kralja Aleksandra'', (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., {{ISBN |86-343-0335-7}}, Pogovor. Bogdan Krizman, ''Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/'', str. 297.</ref>

Napisao je knjigu ''Diktatura kralja Aleksandra'' (La dictature du roi Alexandre) koja je izdana na [[Francuski jezik|francuskome jeziku]], u [[Pariz]]u, [[1933.]] godine. ''Diktatura kralja Aleksandra'' njegov je politički obračun s kraljem Aleksandrom, i u njoj se izjašnjava za republikansko i federalno ustrojstvo Jugoslavije. Nakon pogibije kralja Aleksandra I. Karađorđevića u atentatu u [[Atentat u Marseilleu|Marseilleu]], [[9. listopada]] [[1934.]] godine, bio je smjesta uhićen i od francuske policije tretiran grubo, iako je imao odličje Reda [[Legija časti|Legije časti]], te je neko vrijeme držan u samačkoj ćeliji i konačno pušten na slobodu kada je francuska policija utvrdila kako nije imao nikakve veze s atentatorima.<ref name="S.P.">Svetozar Pribićević, ''Diktatura kralja Aleksandra'', (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., {{ISBN |86-343-0335-7}}, Pogovor. Bogdan Krizman, ''Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/'', str. 298.</ref> U svojim sukobima sa službenim Beogradom je rekao da bi Srbi iz Hrvatske, nakon svega, morali razumjeti Hrvate i kad bi oni odbili svako zajedništvo sa Srbima. S druge strane, istodobno je zastupao ideju državne zajednice svih južnih Slavena ''ako želimo spasiti se od atomiziranja i nove službe tuđinu''.<ref>{{Cite book|last= Вишњић |first= Чедомир |authorlink= |title= Србобран 1901.-1914. - Српско коло 1903. - 1914., pp. 30.|year= 2013. |url= |publisher= СКД Просвјета, Службени Гласник |location= Загреб, Београд |id= }}</ref>

Umro je u Pragu 1936. godine.<ref name="PE"/> Želio je biti pokopan u selu Glavičani kod Dvora ali to tadašnja jugoslavenska vlada nije dopustila te je pokopan u Pragu na Olšanskom groblju, 19. rujna 1936. godine, a nakon [[Drugi svjetski rat|Drugoga svjetskog rata]] njegovi posmrtni ostatci preneseni su i pokopani, [[21. listopada]] [[1968.]] godine, na Novom groblju u Beogradu.<ref>Hrvoje Matković, ''Svetozar Pribićević: ideolog, stranački vođa, emigrant'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995., {{ISBN |953-169-065-0}}, str. 270.</ref>