Talijanizacija: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
m zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci
Redak 1:
[[Slika:Fascist italianization.jpg|thumb|Plakat iz [[Vodnjan]]a, u izdanju Nacionalne [[Fašizam|fašističke]] partije (tal. P.N.F. - Partito Nazionale Fascista), gdje se pod prijetnjom "uvjerljivih metoda" zabranjuje uporaba "slavenskog" jezika na javnom mjestu. Kao "nositelj vlasti" koja proglašuje zabranu potpisani su "skvadristi", tj. lokalni fašisti]]'''Talijanizacija''' ili '''potalijančivanje''' označava proces kulturne asimilacije tijekom kojeg se netko ili nešto djelomično ili nimalo talijanski pretvara u nekog ili nešto potpuno talijansko. Talijanizacija može biti dobrovoljna i/ili nasilna. Prisilna talijanizacija se provodila uvođenjem [[talijanski jezik|talijanskog]] jezika i [[kultura|kulture]] u teritorijama koje su bile [[okupacija|okupirane]] od strane talijanske države.
 
U Hrvatskoj se ovaj pojam posebno koristi za nasilje nad Hrvatima u dijelovima [[Hrvatski Jadran|Hrvatskog Jadrana]] nakon [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]].
 
Vrlo jaka talijanizacija provođena je i u nekim drugim zemljama, na primjer u [[Slovenija|Sloveniji]] i [[Južni Tirol|Južnom Tirolu]].
== Talijanizacija u 19. stoljeću ==
 
U doba venecijanske vladavine nisu državne vlasti poduzimale mjere radi talijanizacije stanovništva u Istri i Dalmaciji. Hrvatska područja pod vlašću [[Mletačka Republika|Venecije]] bila su osobito važna u razvoju hrvatske kulture - pa tako razvoj hrvatske književnosti u velikoj mjeri možemo pripisati Hrvatima koji su bili mletački podanici i koji su svoje knjige tiskali u Mlecima: od [[Hanibal Lucić|Hanibala Lucića]] u 15. do [[Marko Marulić|Marka Marulića]] u 16. i [[Andrija Kačić Miošić|Andrije Kačića Miošića]] u 18. stoljeću; slično je bilo i s drugim umjetnostima.
Redak 16:
U Istri, međutim, Narodna stranka ima slabiji uspjeh, te talijanski liberali kontroliraju lokalne samouprave koje onemogućavaju osnivanje hrvatskih škola sve do kraja 19. stoljeća; čak i tada je osnivanje i djelovanju prvih sedamdesetak škola na hrvatskom jeziku bilo moguće tek privatnim donacijama prikupljanima u drugim dijelovima Hrvatske, zahvaljujući djelovanju [[Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru|Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru]]. Istarski "Narodnjaci" (kojima je [[Matko Laginja]] u to vrijeme dao [[Stranka prava|pravašku]] orijentaciju) - koji dobivaju većinu glasova na izborima, ali zahvaljujući izbornom sustavu samo manjinu vijećnika - uspijevaju 1910. godine blokirati rad [[Istarski sabor|Istarskog sabora]], te namjesništvo kojega imenuje izravno Beč pristaje tek od tada financirati i rad školstva na hrvatskom jeziku.
 
Tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, u gradove u Istri se doseljava novo stanovništvo s pretežno hrvatskog sela; u vrijeme kada je obrazovanih Hrvata malo, a lokalna samouprava u rukama talijanskih liberala sustavno onemogućuje razvitak hrvatskog školstva i moderne kulture, veliki dio tih u grad preseljenih Hrvata prihvaća jezik i kulturu nove sredine. Talijanizira se i određeni broj naprednijih hrvatskih sela, u kojima stanovnici prihvaćaju uspostavu škola na talijanskom jeziku.<ref>{{Citiranje časopisa|last=Dukovski|first=Darko|authorlink=|coauthors=|title=ISTRA XX. STOLJEĆA (1900.-1950.): PROMJENE IDENTITETÂ (SOCIJALNI I GOSPODARSKI UZROCI)|url=https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/zbornici/identitet_istre/istra26_137.pdf|date=Identitet Istre: Ishodišta i perspektive|year=16-18.06.2004|month=|journal=|volume=|issue=|pages=|id=|accessdate=6. kolovoz 2018.}}</ref> Zahvaljujući takvim trendovima, od prvog austrijskog popisa stanovništva iz 1857. godine do zadnjega 1910. godine se bilježi rast udjela stanovništva za koje se može registrirati da im je talijanski jezik glavni jezik komunikacije, te broj govornika talijanskoga na području raste sa 37 na 108 tisuća, u vrijeme dok broj govornika slovenskog i hrvatskog jezika raste daleko skromnije: sa 34 na 44 tisuće u pogledu slovenskog, te sa 120 na 136 tisuća za hrvatski jezik.
 
Tako je pred [[Prvi svjetski rat|I. svjetski rat]] u Istri bilo oko jedna trećina stanovništva, kojega se moglo popisati kao one kojima talijanski jezik glavni jezik komunikacije.<ref>{{Citiranje knjige|title=op. cit., str. 649|author=Žerjavić|authorlink=|coauthors=|origdate=|date=|chapter=|chapterurl=|editor=|url=|format=|edition=|language=|pages=|publisher=|location=|others=|quote=|accessdate=6. kolovoz 2018.|isbn=|id=}}</ref> Valja ipak opaziti da se u austrijskim popisima nije registrirala [[dvojezičnost]], koja je u Istri bila raširena kako u ono doba, tako sve do danas: dvojezične osobe su na tim popisima u pravilu bili registriralni kao govornici talijanskog jezika, kao uglednijega.
Redak 23:
Do Prvog svjetskog rata dio sjeverne Italije pripadao je [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]], a talijanski [[iredentizam|iredentisti]] su se borili za pripajanje tih [[teritorij]]a Italiji. Na početku Prvog svjetskog rata talijanski iredentisti vidjeli su priliku da ostvare te namjere. [[Antanta]] je [[Londonski sporazum|Londonskim sporazumom]] [[1915]]. godine Italiji bila obećala suglasnost na zauzimanje velikog dijela slovenskog i hrvatskog etničkog teritorija. Zauzvrat, Italija se pridružila snagama savezničkih sila, izdavši svoje dojučerašnje saveznike, [[Centralne sile]], kojima je objavila rat.
 
Na kraju rata Italija je dobila manje nego što joj se obećalo Londonskim sporazumom, ali još uvijek puno više nego što bio joj pripadalo po [[pravo na samoodređenje naroda|pravu na samoodređenje naroda]]. [[Kraljevina SHS]] i [[Italija]] su [[Rapallski ugovor|Rapallskim ugovorom]] odredile državne granice nepovoljno za hrvatski i slovenski narod.
 
Talijanizacija je krenula već prije talijanskog [[fašizam|fašizma]]. Na području koje je bilo povezano s Italijom, ta [[politika]] je započela neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Talijanski premijer [[Vittorio Emanuele Orlando]] već je [[24. studenog]] [[1918.]] poslao brzojav u [[Trst]] s uputama za kaznene mjere protiv Slovenaca i Hrvata. U prosincu [[1918.]] započeli su napadi na [[tršćanska biskupija|tršćanskog biskupa]] [[Andrej Karlin|Andreja Karlina]] jer je bio Slovenac<ref>[http://www.slovenska-biografija.si/oseba/sbi266522/ Karlin, Andrej, Slovenski biografski leksikon], pristupljeno 16.6.2014.'</ref>, a već sljedeće godine bio je taj biskup prisiljen podnijeti ostavku. Umjesto pojmova Slovenci i Hrvati, Talijani su vrlo uporno koristili pojam "Slaveni" (''Slavi'', ponekad ''Schiavi''), ustrajno negirajući posebnost i postojanje tih naroda. Posebnost u tomu je bila što je talijanska riječ '''<nowiki>schiavo'</nowiki>'' znači [[rob]], [[sluga]] a '''''<nowiki/>''Slavo'' [[Slaven]].
 
Kasnije su fašistički vlastodršci poduzeli nasilnije mjere radi talijanizacije: Hrvatima i Slovencima je zabranjeno korištenje svojih jezika u javnim uredima i školama.<ref>Pavel Strajn, La comunità sommersa – Gli Sloveni in Italia dalla A alla Ž, - Editoriale Stampa Triestina, Trieste 1992</ref><ref>Boris Gombač, Atlante storico dell'Adr</ref> U većim mjestima organizacija "''Italia Redente''" osniva vrtiće za cjelodnevni odgoj djece, s izričitom svrhu talijanizacije "Slavena". Prigodom posjete pokroviteljice tog društva Vojvotkinje d'Aosta 1930. god. piše tršćanski ''Il Piccolo'':
 
:''"Nove generacije na granici plazmiraju se i modeliraju u azilima (op.: dječjim vrtićima) Italie Redente. Male ove ćelijice pune života porazmještene po unaprijed smišljenom planu, a prema lokalnim potrebama, lijepo se razvijaju i sjajno napreduju. U njima mali Slaveni počinju tepati prve talijanske riječi, ovdje primaju elementarnu poduku o kulturnom životu, uče kako trebaju ljubiti, misliti i raditi u talijanskom duhu. U kvarnerskoj zoni djeca hrvatskih roditelja razumiju i govore samo talijanski, pa ih njihovi roditelji niti ne razumiju. U okolici Tarvisa mali Nijemci govore samo talijanski i nemogu se s roditeljima u njemačkom jeziku nikako sporazumjeti. To se isto može reći i za djecu oko Soče, gdje pučanstvo govori samo slovenski, a mališani, koji proborave u azilu po 8 sati dnevno govore samo talijanski... Za dvadeset će godina sva nova generacija uz granicu biti apsolutno talijanska i jezično i mišlju i običajima."''<ref>Citat prema "Istra pod Italijom 1918. - 1943.", Ernest Radetić, Zagreb 1944, str. 170</ref>
 
[[Ernest Radetić]] sumira teški gubitak koju je hrvatska stvar pretrpjela u Istri tih godina:
 
:''"Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljištva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata - nije ostalo ništa... imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati... sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili." <ref>Ernest Radetić, "Istarski zapisi", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969., str. 289 - 291</ref>
 
Nije ovaj najdrastičniji navod o paležima preuveličavanje; Radetić navodi primjere na području [[Baderna|Baderne]] - njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. god. emigrirao za Jugoslaviju - u kontekstu protuslavenskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora od 15. svibnja 1921. godine: dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila je benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića, a u nekoliko kilometara dalekim selima [[Pajari|Pajarima]]ma su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka. Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921. godine, spalili su fašisti župni ured u nekoliko kilometara dalekoj [[Kringa|Kringi]] i teško zlostavljali župnika [[Božo Milanović|Božu Milanovića]]. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora a čitavo (manje) selo [[Heraki]] (nekoliko kilometara daleko od Baderne) je zapaljeno. U drugim dijelovima Istre bilo je slično.''<ref>Ernest Radetić, isto, str. 285 - 288</ref>
 
Neprijateljski raspoložene državne vlasti su hrvatske seljake istodobno lišile pučkih štedionica i seoskih zadruga koje su na tržište iznosile njihove proizvode, te vrlo povećale porezni pritisak: 1925. godine piše tršćanski dnevnik "Piccolo" da je na Pazinštini 60 posto poreznih obveznika pod ovrhom, te im se plijeni stoka i namještaj; u nekim mjestima Istre ima do 90% poreznih obveznika pod ovrhama. Samo u osobito teškoj 1932. godini je na Poreštini završilo u stečaju (dakle, na generalnoj ovrsi cjelokupnog imanja) oko 600 od ukupno 3000 poreznih obveznika, a broj radne stoke (volova za oranje) na selima tog dijela Istre je od 1928. do 1932. god. uslijed učestalih ovrha pao sa 9.981 na 4.113 glava.<ref>Ernest Radetić, isto, str. 281 - 283</ref> Onima koji su surađivali s vlastima, život je bio bolji: fašistički režim se prilično brinuo za radnike i niže službenike, te je mogućnost zaposlenja u cestariji ili pošti izgledala kao san za sinove iz oskudicom pritisnutih seljačkih obitelji. Drugi se iseljavaju - u Hrvatsku ili prekomorske zemlje. Osobito je mnogo bilo iseljavanja za tada vrlo prosperitetnu Argentinu: [[Pula|puljski]] prefekt (šef policije) izvještava Ministarstvo unutarnjih poslova u Rimu 1928. godine o 1033 putovnice izdane "allogenima" ("inorodnima", tj. Hrvatima), što predstavlja "veliki egzodus inorodnih" ("''un gran esodo di allogeni''"). 1929. godine on izvještava o nastavku procesa: "Ova pojava favorizirana od vlade, oslobodit će velik dio zemlje od nepoželjnih elemenata." 1930. godine prefekt izvještava: "Emigracija u Argentinu je u punom zamahu. U zadnjem tromjesečnju izdano je 450 putnica za tu državu. Ta emigracija poprima kolektivni karakter u tom smislu, što u mnogim slučajevima odlaze s glavom obitelji čitave porodice".
 
U isto vrijeme državne vlasti potiču doseljavanje Talijana u Istru, što uspijeva npr. u novosagrađenom rudarskom gradiću [[Raša (općina)|Raša]] ("Arsia") kod Labina, ali i drugdje gdje velike državne investicije otvaraju radna mjesta.<ref>Ernest Radetić, isto, str. 284 - 285</ref> U obližnjoj Rijeci 1922. godine otkaze na radnim mjestima u javnim poduzećima dobiva 1500 "Slavena" i lokalnih Talijana koji su iskazivali potporu opstanku [[Slobodna Država Rijeka|Riječke države]] umjesto sjedinjenju s Italijom, te su u velikom broju zamijenjeni doseljenicima iz Italije. Početkom 1932. godine, od 24 gradska pometača, 16 su Talijani doseljeni iz Italije.<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=151882 Daniel Patafta, "Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine", Časopis za suvremenu povijest, Vol.36 No.2 Srpanj 2004., str. 697, prema ”Riječki pometači-Talijani”, Primorski novi list (Sušak), br. 8., 11. I. 1924., 3]</ref>
 
Talijanizacija je bila posebno izražena u iskorjenjivanju hrvatskih i slovenskih imena i prezimena. U prvoj fazi osobna imena i prezimena, te svi zapisi i javni natpisi prilagođeni su pravopisnim pravilima talijanskog jezika (npr. ''Antončić'' je pretvoreno u ''Antoncich'' ). U drugoj fazi, koja je počela [[1926.]], također su značajno talijanizirali imena (primjerice ''Antoncich'' je tada pretvoren u ''Antonelli''),[[ 7. travnja]] [[1927.]] u Istri počinje nasilna talijanizacija hrvatskih prezimena.<ref>[[Dubravko Jelčić]], 100 krvavih godina, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., str. 31</ref> To je bio zloglasni zakon o zabrani "smiješnih" slavenskih imena.<ref>Mezulić,Hrvoje;Jelić, Roman: ''[O talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji : 1918.-1943.: nasilno potalijančivanje prezimena, imena i mjesta /]''</ref> U već uznapredovaloj fazi talijaniziranja, donijeti su Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. i Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936.
 
Usporedo je provedeno talijaniziranje [[toponim]]a, a hrvatski natpisi su "iskorijenjivani" i s nadgrobnih spomenika, natpisa na crkvama i kapelicama i slično.
 
[[Slika:Cattun na 11. szetvegnaca 1944.jpg|thumb|Pismo seljakinje Hrvatice iz istarskog sela Katun (tal. Cattuni). Nikakva poduka iz hrvatskog pravopisa, čak nikakvo štivo na hrvatskom jeziku nije za vrijeme talijanske vladavine u Istri bilo dostupno. Ovoj je ženi bilo moguće na hrvatskom jeziku pisati samo uz uporabu talijanskog pravopisa, te na lokalnom dijalektu]]Osim jezičnog i kulturnog nasilja, protiv Hrvata i Slovenaca je bilo usmjereno i najprimitivnije i brutalno fizičko nasilje. Vlast je od početka tolerirala ili čak podržavala [[teror]]ističke "skvadre" (talijanski ''squadra'' = '' skupina''), od kojih su se kasnije razvile razbijačke fašističke bande.<ref>Istrapedia''[http://istrapedia.hr/hrv/65/antifasizam/istra-a-z/]''</ref> Tijekom fašističke vladavine bilo je za svu djecu obvezno sudjelovanje u fašističkim organizacijama za djecu i mladež, a mladićima koji su se vratili iz (talijanske) vojske je mogućnost za nalaženje zaposlenja i bilo kakav socijalni napredak uvjetovana svakodnevnim odlaskom u "''Dopolavoro" ''("Poslije posla", društveni domovi sa sportskim i ugostiteljskim sadržajima programiranima u svrhu širenja privrženosti radništva Fašističkoj partiji), sudjelovanje u druženjima isključivo na talijanskom jeziku i dioništvom u talijanskoj popularnoj kulturi. Sudjelovanje u hrvatskoj kulturi bilo je ionako moguće samo na razini starih seoskih priča i običaja: uopće nije bila dostupna nikakva hrvatska literatura, niti je bilo moguće pratiti bilo koju kulturnu produkciju na hrvatskom jeziku - čak i oni koji su htjeli nešto napisati na hrvatskom jeziku činili su to korištenjem talijanskog pravopisa: "''Dragi moi dobri mus, u pocetcu moga malega pisma te nai pria ud svega lipo i srdacno postravian i poiubin ... taco dragi moi dobri mus sada ti dan snati da ti pisen danas ga ie 11 ie torac i pada das...''" (primjer pravog pisma iz 1944. godine).<ref>prema "Istra pod Italijom 1918. - 1944.", Ernest Radetić, Zagreb 1944., str. 171 - 172</ref>
Redak 49:
Slijedio je palež. Ilustrativni primjer je istodobno paljenje slovenskog narodnog doma u Trstu i hrvatskog narodnog doma u Puli: obje su te značajne ustanove narodnog života zapaljene 13. srpnja 1920. godine. Nakon toga, nasilje je dalje eskaliralo. Skvadristi su pojačali pljačke i palež zadruga i trgovina, te premlaćivali i [[silovanje|silovali]] netalijansko stanovništvo.
 
Iz reda najodlučnijih slovenskih i hrvatskih domoljuba od 1927. godine ustrojava se antifašistička organizacija [[TIGR]], koja pribjegava i nasilnoj borbi protiv [[Mussolini|Mussolinijevog]]jevog režima.
 
Godine [[1931.]] uveden je poseban sustav oporezivanja i pravosudne eksproprijacije imovine kojom su vlasti plijenile domove hrvatskih i slovenskih poljoprivrednika i u njima u nekim slučajevima nastanjivale talijanske doseljenike (na što je posebnu pozornost obratila [[Pazinske odluke|Pazinska odluka]] o pripojenju Istre matici Hrvatskoj iz 1943. godine)<ref>Mario Mikolić: ''Istra 1941.-1947.'', Barbat, Zagreb, 2003., str. 118. i 119., {{ISBN |953-181-054-0 }}</ref> . Na taj način se nasilno mijenjala i etnička slika. Kolonizirani Talijani su velikim dijelom bili iz zaostalijih ruralnih krajeva kao što su [[Kalabrija]] i [[Sicilija]]. <ref>Mario Mikolić: ''Istra 1941.-1947.'', Barbat, Zagreb, 2003., str. 100., {{ISBN |953-181-054-0 }}</ref> <!-- Neki tekstovi iz Nedjeljne Dalmacije prid raspad SFRJ spominjedu i koloniste iz Furlanije, no triban potvrde i ozbiljnije izvore -->
 
„Premalo se ubija“ <ref name="Jutarnji">http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=186617</ref>, opomenuo je [[1942.]] okružnicom svoje trupe general [[Mario Robotti]], zapovjednik IX. armijskog korpusa talijanske Kraljevske vojske, raspoređenoga u Sloveniji i Hrvatskoj, a njegov nadređeni zapovjednik Mario Roatta bio je još eksplicitniji<ref name="Jutarnji"/>: ''Ne zub za zub, nego glavu za zub!'' Iz tih citata izvučen je naslov knjige - ''Si ammazza troppo poco: I crimini di guerra italiani 1940.-43.'' (Premalo se ubija: Talijanski ratni zločini 1940.-43.) -&nbsp; koju je [[2006.]] objavio [[Torino|torinski]] povjesničar [[Gianni Oliva]]. <ref name="Jutarnji"/><ref>http://www.ibs.it/code/9788804564041/oliva-gianni/laquo;si-ammazza-troppo.html</ref><ref>http://libreriarizzoli.corriere.it/libro/oliva_gianni-si_ammazza_troppo_poco.aspx?ean=9788804564041</ref>
 
[[Datoteka:Italians in Istria 2001.png|thumb|220px|Udio osoba kojima je [[talijanski jezik|talijanski]] materinjski jezik (stanje: 2001)]]
Redak 67:
 
== Lažiranje povijesti==
Talijani su željeli dokazati da je ono što rade ispravno. Ove promotivne kampanje usmjerene su posebice na interpretaciju nekih povijesnih nedjela. Još je kod nasilnog talijaniziranja imena i toponima službeno korišteno "objašnjenje" da se tobože "slavenizirana" imena i prezimena vraćaju u tobože izvorni talijanski oblik. Rezultat je takvog dugogodišnjeg propagandnog rada, da danas prosječan Talijan iz Trsta ili Gorice (talijanskog dijela) uče do stanovite mjere izobličene sliku povijesti tih područja.
 
Tako se kod prosječnih Talijana - osobito u području na talijanskoj istočnoj granici - mogu naći ovakve predodžbe o povijesti:
Redak 89:
 
== Literatura ==
* Mezulić, Hrvoje; Jelić, Roman: ''O talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji : 1918.-1943. : nasilno potalijančivanje prezimena, imena i mjesta'', Biblioteka Povjesnica. Zagreb, Dom i svijet 2000, {{ISBN |953-238-012-4}}.
 
{{Asimilacije u Europi}}
 
[[Kategorija: Talijanski iredentizam]]