Topljivost: razlika između inačica

Treba razlikovati dva dijela procesa otapanja. Prvi dio procesa otapanja je energija potrebna da se kruta tvar [[Elektrolitska disocijacija|disocira]], odnosno da se tvar razdvoji na slobodne ione ([[Ionska veza|ionske tvari]]) ili slobodne molekule ([[Kovalentna veza|kovalentne tvari)]]. Taj dio procesa otapanja traži ulaganje energije, on je [[Endotermni proces|endoterman]] jer je potrebno razbiti određenu [[Kristalna rešetka|kristalnu strukturu]] krute tvari koju otapamo. Drugi dio procesa otapanja je energija koja se oslobađa jer kod slobodnih ionskih čestica dolazi do hidratacije, vezivanja s molekulama vode (ion-dipol veza), odnosno kod slobodnih molekula dolazi do [[Solvatacija|solvatacije]], vezivanja s molekulama nekog nepolarnog otapala (veza inducirani dipol-inducirani dipol). Taj drugi dio procesa otapanja oslobađa energiju, jer su hidratacija i solvatacija [[Egzotermniegzotermni proces|egzotermni procesi]]i. U konačnici je proces otapanja endoterman ako je energija disocijacije veća od energije hidratacije, odnosno proces otapanja je egzoterman ako je energija disocijacije manja od energije hidratacije. Slično vrijedi za kovalentne tvari koje se dobro otapaju u nepolarnim otapalima i gdje je hidratacija zamijenjena [[Solvatacija|solvatacijom]]. <ref name="Hab"/>

Utjecaj polarnosti otapala na topljivost neke tvari najčešće se opisuje pravilom prema kojemu slično otapa slično, što znači da će se polarne tvari najbolje otapati u polarnim otapalima, a nepolarne u nepolarnima, iako to pravilo nije uvijek primjenljivo. Temperatura i tlak utječu na ravnotežu otapanja. S porastom temperature topljivost čvrstih tvari najčešće se povećava, dok plinovi postaju slabije topljivi u vodi, ali bolje topljivi u organskim otapalima. Topljivost plinova proporcionalna je tlaku plina (Henryjev zakon). Brzina otapanja ovisi o veličini čestica, jer se otapanje zbiva samo na površini čestice, pa se manje čestice otapaju brže, jer imaju veću specifičnu površinu. Brzina otapanja također ovisi o miješanju (koje ubrzava otapanje), količini već otopljene tvari (približavanjem koncentracije maksimalnoj topljivosti otapanje se usporava) i temperaturi, koja uz povećanje maksimalne topljivosti povećava i brzinu otapanja. <ref name="Top"/>

Otopina koja sadrži maksimalnu ravnotežnu količinu otopljene tvari pri danim uvjetima naziva se '''zasićenom''' otopinom. Pri određenim uvjetima količina otopljene tvari može biti nešto veća od ravnotežne, a nastala metastabilna otopina naziva se '''prezasićenom'''.

Postoje i čvrste otopine, homogene smjese čvrstih tvari (npr. slitine, staklo).

'''{{Glavni|Koncentracija}}'''

Voda je uobičajeno ali istovremeno vrlo osobito otapalo. Molekule vode su [[Dipol|dipolidipol]]i među kojima djeluje [[Kemijska veza|vodikova veza]] te je voda najpolarnije otapalo. Neka druga otapala su također polarna (alkoholi), slabo polarna (eteri) ili nepolarna (ugljikovodici). U vodi se zato dobro otapaju polarne odnosno [[Ionska veza|ionske tvari]], građene od nabijenih čestica [[Ion|ionaion]]a a to su razne [[Soli|soli]], [[Kiseline|kiseline]], [[Hidroksidi|hidroksidi]], dok se nepolarne tvari (jod, sumpor) ne otapaju ili ne miješaju (ugljikovodici, ulja). Obrnuto u nepolarnim ili slabo polarnim otapalima (ugljikovodici, eteri) slabo se otapaju ionske tvari a dobro se otapaju nepolarne kovalentne tvari (ulja, masti). Zato je postavljeno "zlatno pravilo" otapanja:

''"Slično se otapa u sličnom!"'' <ref name="Hab">Habuš, Strićević, Liber: Opća kemija 2, Udžbenik kemije, 2. izd., Profil, Zagreb, 2008., {{ISBN |978-953-12-0390-6}}, str.30-42</ref>