Vlaho Bukovac: razlika između inačica

Vlaho Bukovac rođen je 4. srpnja 1855. godine u [[Cavtat|Cavtatu]]u kao Biagio Faggioni, a poslije je svoje prezime pod utjecajem [[Medo Pucić|Meda Pucića]] pohrvatio i promijenio u Bukovac ([[Talijanski jezik|tal.]] faggio: bukva)<ref>Perić, Ivo, ''Dubrovačke teme XIX. stoljeća'', [[Matica hrvatska]], Zagreb, 1997., {{ISBN |953-150-109-2}}, str. 62.</ref>. Bukovčev djed Giuseppe Faggioni, bio je pomorac iz Chiavarija kraj Genove koji se je nastanio u Cavtatu i vjenčao s Anom Kličan.<ref name="hbl">[http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3101 Bukovac, Vlaho (Biagio Faggioni, Blaise Bukovac)], [[Vera Kružić-Uchytil]] (1989.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 24. lipnja 2017.</ref><ref name="kuca-bukovac.hr">[http://www.kuca-bukovac.hr/vlaho-bukovac.html Vlaho Bukovac (1855 – 1922)], kuca-bukovac.hr, pristupljeno 24. lipnja 2017.</ref> Vlaho Bukovac rodio se je u skromnoj obrtničkoj obitelji Agostina i Marije (r. Perić) u kojoj je bilo još troje djece (Jozo, Ana i Gjorgjo).<ref name="kuca-bukovac.hr"/> Njegovo školovanje bilo je oskudno, ne ističe se u učenju, već ga zanima slikanje. U ranom djetinjstvu slika akvarele, a sličice prodaje djeci za [[krajcar]]. Imao je samo 10 godina kad sa stricem Franom odlazi u Ameriku kako bi tamo nastavio školovanje, no nakon stričeve naprasne smrti, njegova udovica šalje Vlahu u popravilište za malodobne. U teškim uvjetima, mučen nemogućnošću da se javi roditeljima i spoznajom da je prevaren, disciplinirano pohađa školu za koju će kasnije reći kako je ipak bila korisna jer je naučio dobro [[engleski jezik]]. Bez novca i zanimanja vraća se u [[Cavtat]], a s 15 godina polazi na svoje prvo putovanje kao pomorac. Plovio je na brodu ''Osmi dubrovački'' na liniji [[Carigrad]] - [[Odesa]] - [[Liverpool]]. Dvije godine kasnije, [[1873.]] godine, Bukovac odlazi s bratom Jozomu u [[Peru]] u potragu za boljim životom. Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života, početkom [[1874.]] godine, Bukovac sam odlazi u [[San Francisco]]. Ovoga puta u Americi radio je kao ličilac, soboslikar te je oslikavao vagone. Nostalgija za domom pobijedila je te se [[1877.]] godine vraća u rodni [[Cavtat]]. Tu nastaje velika prekretnica u njegovu životu. U Šarićevoj ljekarni u Dubrovniku pjesnik i publicist Medo Pucić svima je pokazivao sliku mladog Bukovca nazvanu ''Sultanija'' naslućujući da bi se ta darovitost u pravim rukama mogla dobro razviti. Uz pomoć [[Josip Juraj Strossmayer|biskupa Strossmayera]] stiže Pucić s Bukovcem u [[Pariz]]. No prije negoli se uputio u Pariz, po nagovoru istog pjesnika, pohrvatio je svoje ime iz Biagio Faggioni u Vlaho Bukovac.<ref name="Enes Quien">Enes Quien, [http://www.matica.hr/vijenac/642/duet-bukovca-i-cabanela-28285/ ''Duet Bukovca i Cabanela''], ''[[Vijenac (časopis)|Vijenac]]'', br. 642, 11. listopada 2018., pristupljeno 21. listopada 2019.</ref>

Bio je od [[1892.]] godine počasnim članom Société des Arts du Canada,<ref name="hbl"/> te počasnim članom češkoga umjetničkoga društva Jednota umělcu výtvarnych od [[1900.]] godine, od [[1905.]] godine počasnim članom [[Srpska akademija znanosti i umjetnosti|Srpske kraljevske akademije]], od [[1908.]] godine bio je predsjednikom društva Medulić u Splitu, od [[1913.]] godine dopisnim članom Češke akademije cara Franje Josipa I. za znanost, jezik i umjetnost, a od [[1919.]] godine počasnim članom [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|JAZU]].<ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=10081 Bukovac, Vlaho], enciklopedija.hr, pristupljeno 24. lipnja 2017.</ref>

U [[Pariz|Parizu]]u upoznaje profesora Cabanela. Želio se upisati u njegov razred, no Cabanel ga nije mogao primiti jer je klasa bila puna. Bukovac tada sklapa dogovor: u zadanom roku napravit će neko djelo i ako se Cabanelu svidi, primit će ga u svoj razred. Za tu prigodu naslikao je ''Ruku'' (odraz svoje lijeve ruke u zrcalu).<ref name="Enes Quien"/> Ta je slika oduševila Cabanela te ga je ovaj primio na École des Beaux-Arts. Tako ga je Alexandre Cabanel primio kao slobodnoga studenta, bez prijemnoga ispita.<ref name="Enes Quien"/> Za Bukovca je početak boravka u Parizu bilo razdoblje velikih kontrasta i previranja. Često se kolebao oko pitanja na koji način slikati. Ulogu u njegovom stilu igrala je i velika izložba [[Impresionizam|impresionista]] [[1877.]] godine, koji u to doba djeluju veoma intenzivno i to se postupno reflektira u Bukovčevu opusu. S druge strane u skladu s učenjem na Akademiji slikao je sakralne teme, teme romantičnog [[Orijent|Orijenta]]a i bavio se historijskim slikarstvom. Pejsaži i portreti na Akademiji bili su potpuno degradirani i zanemareni. Međutim profesor Cabanel bio je izvrstan crtač, konvencionalan, ali i akademski hladan, a taj je akademizam prenio i na Bukovca.

Nakon nepune dvije godine studija u Parizu Bukovac je naslikao ''Crnogorku na obrani'' i ona je primljena na Pariški Salon. To je prvi put u povijesti slikarstva da je neki hrvatski slikar ušao u anale europske umjetnosti. Time je Bukovac zapravo bio priznat gotovim umjetnikom. Na Salonu je izlagao od [[1878.]] do [[1893.]] godine. Većinom su to bile slike crnogorskog ciklusa, akademski aktovi i portreti. No najzapaženiji uspjeh na Salonu zabilježila je Le grande Iza. Bila je postavljena na počasno mjesto u velikoj ulaznoj dvorani Pariškog salona [[1882.]] godine, a osigurala mu je uspjeh u pariškim kulturnim krugovima.

Godine [[1892.]] 37-godišnji Vlaho Bukovac vjenčao se s lijepom 17-godišnjom Jelicom Pitarević iz [[Dubrovnik|Dubrovnika]]a.<ref name="hbl"/><ref name="kuca-bukovac.hr"/> Njegova žena i djeca (sin Ago i kćeri Ivanka, Jelica i Marija)<ref name="kuca-bukovac.hr"/> bit će mu često modeli. Kasnije, došavši [[1893.]] godine u [[Zagreb]], postaje središnja osobnost umjetničkog i kulturnog života grada. Okuplja mlade umjetnike i književnike, potiče izgradnju atelijera, [[Umjetnički paviljon|Umjetničkog paviljona]] (zamisao i inicijativa za izgradnju od njega potekla je 1895. godine),<ref>[https://www.umjetnicki-paviljon.hr/o-paviljonu/ O Paviljonu], umjetnicki-paviljon.hr, pristupljeno 21. listopada 2019.</ref> osniva [[Društvo hrvatskih umjetnika]] (1897.) i nastoji afirmirati hrvatsku umjetnost u svijetu. Pod njegovim utjecajem odbacuje se atelijerski način slikanja jer im predočava prednosti plenerizma.

Bukovčevo djelovanje u Zagrebu obilježava početak novoga razdoblja u hrvatskom slikarstvu. Tih je godina Bukovac bio kreator hrvatske umjetničke scene te sudjeluje u stvaranju temelja hrvatske moderne. Otvara radionicu, tzv. „zagrebačku šarenu školu“,<ref>[https://www.ipu.hr/content/knjige/IPU_Moderna-umjetnost-u-Hrvatskoj_ISBN- 978-953-6106-93-6.pdf ''Moderna umjetnost u Hrvatskoj: 1898. - 1975.''], uredili Ljiljana Kolešnik i Petar Prelog, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2012., {{ISBN |978-953-6106-93-6}}, str. 18., pristupljeno 5. srpnja 2019.</ref> u kojoj su učili danas poznati umjetnici kao [[Bela Čikoš Sesija]], [[Oton Iveković]], [[Ivan Tišov]], [[Robert Frangeš-Mihanović]], [[Rudolf Valdec]] i [[Robert Auer]]. Za tu je školu karakterističan svijetliji kolorizam. Bukovac je upućivao i na važnost slikanja u prirodi.

U [[Zagreb|Zagrebu]]u je Bukovac mnogo surađivao s [[biskup]]om [[Josip Juraj Strossmayer|Josipom Jurjem Strossmayerom]]. Za njega je [[1894.]] godine napravio veliku kompoziciju [[Ivan Gundulić|Gundulićev]] san. Na toj je slici prikazao vlastito viđenje kako Gundulić zamišlja Osmana u devetom pjevanju. Osim za biskupa Strossmayera Bukovac je imao još narudžbi velikih kompozicija. Među njima su ''Dubravka'' (1894.) i ''Živio kralj'' (1896.). Najbolje izvedena grupacija likova nalazi se u prednjem planu, to su izvrsni portreti: Sebastijan Dolci (pisac iz [[Dubrovačka Republika|Dubrovačke Republike]], poznati i kao [[Sebastijan Slade]]), [[Dinko Ranjina]] (dubrovački pjesnik), [[Benedikt Stay]] (također pjesnik, isusovac), [[Junije Palmotić]], [[Marko Faustin Galjuf]] i [[Ruđer Bošković]] na stubama. Sam Gundulić nalazi se na povišenom mjestu s [[Cvijeta Zuzorić|Cvijetom Zuzorić]], dubrovačkom pjesnikinjom, [[Nikola Bon|Nikolom Bonom]], [[Dinko Zlatarić|Dinkom Zlatarićem]] i [[Ilija Cerv|Ilijom Cervom]], a ispod nalaze se dubrovački velikani. Osim njih Bukovac je naslikao sebe i svoju ženu. Sebe je smjestio na prozor ispod luka sa svojim bliskim prijateljima, a ženu pokraj Gundulića, s perikom i u zelenkastoj haljini kako uspostavlja kontakt s promatračem.

Još jedna velika kompozicija nastala u zagrebačkom razdoblju Zastor je za [[Hrvatsko narodno kazalište]]. Tema je te slike [[Hrvatski narodni preporod]]. Kada se tražio umjetnik koji će napraviti tu kompoziciju, jedino su Bukovac i [[Nikola Mašić|Mašić]] bili smatrani sposobnima, a budući je Mašić već bio slijep, tu odgovornost preuzeo je Bukovac.

Trzavice među umjetnicima u Zagrebu Bukovcu su bile preveliki stres. Još je k tome [[Izidor Kršnjavi]] bio protiv Bukovca u svakom pogledu, nije volio njegov kozmopolitizam te se nisu slagali. Bukovca je to psihički iscrpilo te je odlučio otići u rodni Cavtat. U ovom razdoblju uglavnom slika pejsaže i portrete. Često slika isti portret više puta mijenjajući način slikanja ili čak tehniku (Portret oca). Nakratko boravi i u [[Beč|Beču]]u, gdje je [[1903.]] godine organizirana Bukovčeva velika samostalna izložba. Tada on napušta secesiju i više je naklonjen [[Impresionizam|impresionizmu]], odnosno [[Poentilizam|poentilizmu]]. Iste godine dobiva poziv s praške Akademije da postane profesor. Taj poziv prihvaća i zajedno s obitelji seli u [[Prag]].

Bukovac je [[1918.]] godine napisao i objavio autobiografiju, ''Moj život'' (Izdanje Književnoga Juga, Zagreb), u kojoj prepričava važne događaje svoga života. Tu knjigu posvetio je svojoj djeci, svome „gnijezdu“ kako ih je volio zvati.

* [https://www.the-athenaeum.org/art/list.php?m=a&s=tu&aid=6349 Vlaho Bukovac - Artworks], the-athenaeum.org {{eng oznaka}}