Razlika između inačica stranice »Vuk Karadžić«

Dodano 10 bajtova ,  prije 6 mjeseci
m
zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci
m (lektura (budući da -> jer))
m (zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci)
[[Datoteka:Вук Стефановић Караџић.око 1850..jpg|mini|220px|Vuk Stefanović Karadžić, oko 1850. godine]]
 
'''Vuk''' '''Stefanović'''{{fusg|1}} '''Karadžić''' ([[Tršić (Loznica)|Tršić]], [[7. studenoga]] [[1787]]. – [[Beč]], [[7. veljače]] [[1864.]]), bio je [[Srbi|srpski]] jezikoslovac i reformator [[Srpski jezik|srpskoga]] jezika, folklorist i skupljač narodnih umotvorina. Pokraj jezičnoga rada politički značaj Vuka Karadžića za suvremenu srpsku i južnoslavensku povijest je bitan jer su njegove teze značajno utjecale na [[Velika Srbija|velikosrpski pokret]].<ref>Vuk Karadžić: Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona ("Srbi svi i svuda").</ref><ref>[http://hrcak.srce.hr/file/117968 ''Croatica et Slavica Iadertina'', vii/i (2011), str. 201. - 202.] Andrea Sapunar Knežević, Marijana Togonal: Stanko Vraz kao folklorist.<br>"''Za razliku od Vraza, Ivan Kukuljević Sakcinski, koji se također bavio sakupljanjem folklornoga blaga, vodi oštre polemike s Karadžićem jer je Karadžić hrvatske narodne pjesme izdavao kao srpske.'' "<br>Sâm je Karadžić poslije napisao u jednom svom djelu da narod u tim hrvatskim krajevima "neće da se zovu Srbima". Vidi u: ''Izvori velikosrpske agresije'' (prir. [[Bože Čović]]), tekst Vuka Stefanovića Karadžića: "Srbi svi i svuda". Školska knjiga, Zagreb, 1991., {{ISBN |86-393-0255-3}}, str. 83.<br>"''...zovu se Srbi, a ostali ovoga imena neće da prime, nego oni od zakona turskoga misle da su pravi Turci... a oni zakona rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive....''"<br>"''mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona rimskoga neće Srbi da zovu.''"<br>Indikativno je koliko Karadžić često u tekstu <u>izbjegava</u> spomenuti imenicu ''Hrvati'' i pridjev ''hrvatski'', dok je sve po svom nahođenju proglašavao Srbima.</ref><ref>{{eng oznaka}} [[Tim Judah]], ''The Serbs. History, Myth & the Destruction of Yugoslavia'', 2. izd., Yale Nota Bene, Yale University Press, New Haven-London, 2000., {{ISBN |0-300-08507-9}}, str. 61. - 62.:{{citat2|But Karadžić's linguistic work also led him to theorise about the nature and identity of the peoples of the southern Balkans. His ideas were to influence the development of a Greater Serbian ideology for many generations to come. (...) Nevertheless Karadžić's ideas were a powerfull boost for the ideology of Greater Serbia. (...) The effect of Karadžić's ideas was to give intellectual backbone to Serbian or more particularly Greater Serbian nationalism.}}</ref>
 
== Životopis ==
Vuk Karadžić rođen je u obitelji u kojoj su djeca umirala, pa je dobio ime Vuk kako ga vještice ne bi ubile. Rođen je u selu [[Tršić (Loznica)|Tršiću]] u [[Osmansko Carstvo|Osmanskom Carstvu]] (danas [[Srbija]]). Očevim podrijetlom (baka i djed) je iz plemena Drobnjaci (suvremena [[Crna Gora]], oblast između sadašnjih općina [[Žabljak]] i [[Šavnik]]), iz sela [[Petnjica (Šavnik, Crna Gora)|Petnjica]], a majka mu je rođena u [[Bratonožići]]ma u Crnoj Gori. Pisati i čitati naučio je kod rođaka Jevte Savića, jedinog pismenog čovjeka u kraju. Obrazovanje je nastavio početkom [[1796.]] godine u [[Loznica|Loznici]] koju napušta u trećem razredu zbog izbijanja kuge, a poslije ga otac šalje u [[manastir]] [[Tronoša|Tronošu]] gdje je učio "bekavicu" (sricanje iz [[bukvar]]a) i časoslov.<ref name="Bašić">[[Nataša Bašić]], ''V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike'', Školske novine, Zagreb, 1991., {{ISBN |86-7457-060-7}}, [[fusnota]] 1, str. 31.</ref> Kako ga u manastiru nisu podučavali, nego tjerali čuvati stoku, otac ga je vratio kući. Po izbijanju [[Prvi srpski ustanak|Prvoga srpskog ustanka]], [[1804.]] godine, postao je pisarom u četi harambaše Ćurčije a s jeseni iste godine otac ga šalje u [[Srijemski Karlovci|Srijemske Karlovce]], gdje nastavlja školovanje.<ref name="Bašić"/> Godinu dana učio je privatno a jednu godinu kao redoviti đak škole za obrazovanje klerika (tu mu je nastavnikom bio [[Lukijan Mušicki]]) gdje je učio srpski i njemački jezik, slavensku gramatiku, aritmetiku i katekizam.<ref name="Bašić"/> Pošto nije dobro svladao njemački jezik nije mogao nastaviti školovanje u karlovačkoj gimnaziji te odlazi u Petrinju učiti njemački jezik.<ref name="Bašić"/> U Srbiju se vratio uljeto [[1807.]] godine. Poslije stiže u [[Beograd]] kako bi upoznao [[Dositej Obradović|Dositeja Obradovića]], svog voljenog prosvjetitelja. Dositej Obradović nije ga prihvatio, pa je Vuk razočaran otišao u [[Jadar]] i počeo raditi kao pisar u stožeru Jakova Nenadovića. U to vrijeme, 1807. godine, nastao je njegov prvi poznati spis ''Svidetelstvo''.<ref name="Bašić"/> Nakon otvaranja Velike škole u Beogradu, Vuk je postao njezin đak. U Beogradu zdravstveno stanje mu se pogoršalo (od djetinjstva je bolovao od kostobolje) i [[1808.]] godine odlazi na liječenje, prvo u toplice u Mehadiju ([[Vlaška (pokrajina)|Vlaška]]), potom u [[Novi Sad]] a nakon toga, uljeto [[1810.]] godine, u [[Budim]].<ref name="Bašić"/> Ujesen iste godine vraća se u Srbiju, u Beograd, sa zgrčenom lijevom nogom u koljenu i štulom i živi kao privatni učitelj u "maloj školi".<ref name="Bašić"/> S proljeća [[1811.]] godine upravitelj je carinarnice u [[Kladovo|Kladovu]] a [[1812.]] godine u [[Negotin]]u obavlja poslove za [[Karađorđe|Karađorđa]] te u [[Vidin]]u pregovara s Mula-pašom.<ref name="Bašić"/> U svibnju [[1813.]] godine, po Karađorđevu nalogu zamijenio je Jefta Savića u Brzoj Palanci na dužnosti sudca i upravitelja a kada ustanak propada (1813.), odlazi u [[Beč]].<ref name="Bašić"/> U Beč stiže u studenome iste godine i kako sâm reče, ''"barem od sve muke ne bi li nemecki naučio"''.<ref name="Bašić"/> U Beču upoznaje Jerneja Kopitara koji mu dalje pomaže u ostvarenju planova. Započeo je svoj rad na reformi srpskoga jezika i pravopisa i uvođenju narodnog jezika u književnost. Slavno pravilo V. S. Karadžića »Piši kako govoriš«, imali su [[Hrvati]] prije Karadžića,<ref>{{Citiranje www|naslov=Franjevci i pretpreporodno doba|url=http://www.ofm.hr/juniorat/index.php?option=com_content&task=view&id=486&Itemid=101|autor=Fra [[Daniel Patafta]]|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=Hrv. franjevačka provincija Sv. Ćirila i Metoda|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=|preuzeto=5. ožujka 2018.|arhivurl=http://archive.is/UHMFa|arhivnadnevak=2. srpnja 2013.|citat=(...) fra [[Lovro Bračuljević|Lovro Brčuljević]] (1685.–1737.) koji je slijedio talijansku grafiju, izričito predlagao fonetski pravopis, te je stotinu godina prije Vuka Karadžića, u ''Opomeni'' uz svoje djelo ''Uzao serafinske (naški) goruće ljubavi'', tiskanom u Budimu 1730. savjetovao da je: ''lipše i pofaljenije pisati onako, kako se govori ... Zato ja u ovim knjigama pišem onako, kako govorim.''}}</ref> a Karadžić ga je jednostavno izvadio iz djela Nijemca [[Johann Christoph Adelung|Johanna Adelunga]], ''Vollständige Anweisung zur Deutschen Orthographie, nebst einem kleinen Wörterbuche für die Aussprache, Orthographie, Biegung und Ableitung'' (1788.)<ref>[https://reader.digitale-sammlungen.de/de/fs1/object/display/bsb11104959_00005.html Vollständige Anweisung zur Deutschen Orthographie, nebst einem kleinen Wörterbuche für die Aussprache, Orthographie, Biegung und Ableitung], reader.digitale-sammlungen.de, pristupljeno 5. rujna 2019. {{deu oznaka}}</ref>; koje glasi ''Schreib wie du sprichst'' (Piši kako govoriš). Svi Karadžićevi životopisi ističu velik utjecaj Jerneja Kopitara na njegov rad. U početnim Karadžićevim koracima Jernej Kopitar bio je glavni pokretač. Općenito je potvrđena misao, da nije bilo Jerneja Kopitara, nikada ne bi bilo Karadžića, ni njegovih zasluga za srpski jezik. Zbog problema s [[Miloš Obrenović|knezom Milošem Obrenovićem]] bilo mu je zabranjeno tiskati knjige u Srbiji. Svojim radom stječe prijatelje i pomoć u [[Rusija|Rusiji]], gdje dobiva stalnu mirovinu [[1826.]] godine. U obitelji mu je ostala živa samo kći Mina Karadžić.
 
Vuk je umro u Beču 1864. godine. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Beograd [[1897.]] godine i s velikim počastima pokopani u Sabornoj crkvi, pokraj Dositeja Obradovića.
 
== Filološki rad ==
U prvoj polovici 19. stoljeća, uz pomoć tadašnjih vrhunskih filologa, kao što su braća Grimm i austrijskih vlasti koje je predstavljao Jernej Kopitar, glavni habsburški cenzor za slavenske knjige, Vuk Stefanović Karadžić počeo je opsežnu reformu srpskoga jezika.
 
Ta je reforma počela u ranome razdoblju, prije [[1814.]] godine, kada je tiskana prva srpska gramatika, Karadžićeva ''Mala srbska pismenica'', u kojoj je u dobroj mjeri već prihvatio slovopisna rješenja [[Sava Mrkalj|Save Mrkalja]] iz [[1810.]] godine. Karadžić je dosta brzo, već pri pojavi ''Srpskog rječnika'', formulirao svoj nacionalnojezični program. Iako je među srpskim piscima ranijega razdoblja (npr., kod Gavrila Venclovića) bilo djela pisanih srpskim vernakularom, Vuk je Karadžić prvi izgradio načela novoga srpskog [[standardni jezik|standardnog jezika]]. Osnovna načela Karadžićeve reforme mogu se sažeti u tri točke:
Iako je vrjemenom sve bolje upoznavao srpsku jezičnu i književnu baštinu, od [[Srbulje|srbulja]] do hagiografskih djela iz doba srednjega vijeka, postojećih u kasnijim prijepisima, Karadžić je bio otprije svjestan kako tradicija staroslavenskoga jezika srpske suvrsti nije njegov glavni problem, kao ni uvezeni ruskocrkveni jezik koji se ukorijenio u liturgiji- već [[slavenosrpski jezik]], križanac ruskocrkvenoga i govornoga jezika vojvođanskih građanskih klasa, na kojem je već postojalo nezanemarivo književno stvaralaštvo, i čiji su protagonisti (Milovan Vidaković, Miloš Svetić), uz potporu patrijarha Stracimirovića, bili glavni Vukovi protivnici.
 
Bit spora nije ležala u akademskim nijansama, nego u samodefiniciji srpske nacionalne kulture toga doba. Ukratko: iako se veoma često, poglavito u popularizatorskim djelima i širokim krugovima, srž Karadžićeve jezične preoblike traži u grafijskoj i pravopisnoj promjeni, to je tek tehnički vid njegova prevrata. Glavna razlučnica spora bješe u tom što je Karadžić, u općem smjeru djelovanja, jezik oblikovao prema idealiziranom uzoru srpskih seoskih govora, kao i to što se dio njegovih jezikoslovnih inovacija ili oslanjao ili bio na crti već postojećih ostvarenja hrvatske jezične kulture. Sam je Karadžić tijekom rada dotjerivao jezični izraz, jer je bio svjestan kako nema ujednačenoga govora koji bi mogao biti jednostavno «prepisan», no ostaje činjenica da je njegov ustrajni i strpljivi terenski rad u bilježenju narodnih poslovica, pjesama i priča (ne samo srpskih, nego i hrvatskih, crnogorskih i bošnjačko-muslimanskih), ali samo pod [[Srbi|srpskim]] imenom,<ref name="Bratulić">[[Josip Bratulić]], ''O hrvatskom identitetu, neposredno''. '''<tt>U zborniku:</tt>''' Romana Horvat, gl. ur., Zorislav Lukić i Božo Skoko, ur., ''Hrvatski identitet (zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanog u Palači Matice hrvatske, 7. i 8. svibnja 2009.)'', Zagreb : Matica hrvatska, 2011., {{ISBN |978-953-150-920-6}}, str. 9. – 24., <span class="plainlinks">[http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/hrvatskiidentitet/$File/hrv.%20identitet%20007.pdf/hrv.%20identitet%20007.pdf URL]</span> {{pdf}}
{{Citat|Redovito se ističe da su tiskane deseteračke Kačićeve pjesme potakle Vuka Stefanovića Karadžića ne samo da promijeni svoje dotadašnje shvaćanje »narodnih« pučkih deseteračkih pjesma, iznimnih uzleta duha, kao niže duhovne djelatnosti, nego da ih započne i zapisivati i organizirati njihovo bilježenje, skupljanje i objavljivanje, ali samo pod srpskim imenom.|str. 15.}}</ref> bio pokazatelj folklorističke usmjerbe cijeloga njegova rada, a taj segment je i bio metom kritika obrazovanih slojeva. Naime, govorni jezik priprostog puka nema razvijen intelektualni ni misleni rječnik, pa su mu protivnici prigovarali da osiromašuje srpski jezik. Ta je zamjerka imala smisla, no samo kratkoročno. Budući da srpska uljudba nije imala razvijene i ukorijenjene tradicije na vernakularu, a slavenosrpski križanac je bio potpuno umjetan jezik kojim ne samo što nije govorio nitko, nego i bez gramatičkih pravila, te i principa po kojima bi se napravila takva pravila, jedini put u budućnost je vodio preko rušenja tadašnje vladajuće jezične kulture. U tom pothvatu nije nedostajalo nihilizma, no, nije se ni mogao svesti jedino na razorno djelovanje: srpska narodna poezija pokazala se mostom koji vodi od pamćenja na srednjovjekovnu kulturu i uspostavlja kontinuitet na razini narodnih i vjerskih simbola identifikacije. Glede pak optužbi da Karadžić profilom svojim reformi želi Srbe pokatoličiti (jer je nemali dio njegovih odredaba već postojao u hrvatskim i katoličkim pisanim djelima, književnim i leksikografskim), osim vidljive nebuloznosti takovih inkriminacija, zanimljivim ostaje pitanje u kojoj su mjeri hrvatska (slovinska, ilirska) djela utjecala na njegovu jezičnu stilizaciju. Za sada, sa sigurnošću se može reći da jesu, no stupanj utjecaja je teško odrediti: Vuk je posjedovao više hrvatskih leksikografskih djela (rječnike i slovnice [[Ardelio Della Bella|Della Belle]], [[Jakov Mikalja|Mikalje]], [[Ivan Belostenec|Belostenca]], [[Joakim Stulli|Stullija]]),<ref>[[Leopold Auburger]], [http://www.scribd.com/doc/77949823/Leopold-Auburger-Hrvatski-jezik-i-serbokroatizam ''Hrvatski jezik i serbokroatizam''], Maveda-HFDR, Rijeka, 2009., {{ISBN |978-953-7029-14-2}}, str. 63.:{{citat2|52 ''Tako je i jezična građa srpsko-njemačko-latinskoga'' Srpskoga rječnika ''Vuka Karadžića (¹1818., ²1852.) najvećim dijelom preuzeta iz hrvatskih rječnika koje mu je nabavio Jernej Kopitar, naime iz rječnika: Ardelia della Belle (1655. – 1737.), Ivana Belostenca (? 1594. – 1675.), Jurja Habdelića (1609. – 1678.) za latinske prijevodne ekvivalente, Franje Sušnika (1686. – 1739.) i Andrije Jambrešića (1706. – 1758.), Jakova Mikalje alias Jacobusa Micalie, odn. Micaglie (1601. – 1654.), Josipa Voltića (1750. – 1825.) alias Jose Voltiggia, kao i iz najopsežnijega rječnika 18. i 19. st., naime rječnika Joakima Stulića alias Stullia (1729. – 1817.);'' (...)}}, preuzeto 5. ožujka 2013.</ref> te književna djela pretežno slavonskih pisaca ([[Matija Antun Relković|Relkovića]], Kanižlića, Ivanošića), te pokojega dubrovačkog (kasnija izdanja [[Ivan Gundulić|Gundulića]]) - no, vjerojatno je najbliže istini da je našao u njima određen broj rješenja koja je uporabio u stilizaciji svoga oblika jezika, no i to da je opći smjer hrvatskoga jezikoslovlja i književnosti bio stran njegovu duhu koji je idealizirao pučki idiom, te u cjelini odbijao «gospodski» ili «varoški» oblik jezika - makar taj nastao i na štokavskom vernakularu. Spoznaja da je Karadžićevu slovopisnu i pravopisnu reformu zacrtao, pa i u detaljima osmislio Jerner Kopitar bila je poznata u srpskoj javnosti<ref>[[Jovan Skerlić]], ''Istorija nove srpske književnosti'', Beograd, 1914.</ref>, no vremenom je pala u zaborav.
 
=== Pansrpska ideologija ===
Negativna posljedica Karadžićeva [[polemika|polemičko]]-publicističkoga djelovanja bilo je njegovo zasnivanje [[pansrpstvo|pansrpske]] ideologije temeljene na pojednostavljenom shvaćanju jezično-dijalektalnih zakonitosti i povijesti ([[Srbi svi i svuda]]). U biti, Karadžić je izjednačio sve govornike [[štokavsko narječje|štokavskoga narječja]] s etničkim Srbima, postavivši temelje [[Velika Srbija|velikosrpske]] ideologije u kulturnopovijesnom obliku. Iako se ne može sam okrivljavati za te stavove (koje je, čak i u radikalnijem obliku, zastupala rana slavistika u radovima Dobrovskog ili Šafařika) - ostaje činjenica kako Karadžić nije, ni nakon polemike s hrvatskim filolozima poput [[Bogoslav Šulek|Bogoslava Šuleka]], odstupio od svojih stajališta, iako ih nije mogao uvjerljivo argumentirati. Time je doprinio rastu netrpeljivosti, koju ni jasno odricanje i nijekanje štokavsko-srpske kvazijednadžbe njegova najpoznatijega nasljedovatelja [[Đuro Daničić|Đure Daničića]], nije bitno umanjilo, te koja i dalje dominira srpskom jezičnopovijesnom ideologijom.
 
S druge strane, ova se analiza može objasniti, mada se ne i opravdati, Karadžićevom tvrdnjom da se određen broj naroda u svijetu obilježava pripadnošću jeziku kojim govori, a ne vjerom. Tako dakle, u Rumunjskoj postoji katolička manjina koja se pak smatra rumunjskom. No, taj pristup pada u vodu jer je Karadžić bio upoznat, preko Šulekova orječja "Srbi i Hrvati", 1856. godine, s činjenicom da velik broj pisaca od 16. do 19. stoljeća, a koji pisahu na štokavštini, svoj jezik izrijekom nazivaju hrvatskim ([[Dominko Zlatarić]], [[Juraj Radojević]], fra [[Luka Terzić]], [[Mavro Vetranović]], [[Lovro Šitović|Lovro Šitović Ljubušak]], ...) ili izjednačuju pojmove "ilirski", slovinski" i hrvatski ([[Jakov Mikalja]], [[Joakim Stulli]]), pa se Karadžićevo stajalište ne može opravdati neobaviještenošću (kao što je to pokušao [[Vatroslav Jagić]] 1864. godine u tekstu "Zasluge Vuka Štefanovića Karadžića za naš jezik".)
 
Karadžićeva kapitalna djela, među kojima se ističu prvo izdanje ''Srpskog rječnika'' (1818.), drugo, znatno prošireno (1852.), te prijevod ''Novoga zavjeta'' (1847.), postavili su temelje za suvremeni standardni srpski jezik.
 
== Počasni građanin Zagreba ==
[[Datoteka:Diploma Vuku Karadžiću za počasnog građanina Zagreba 1861.jpg|thumb|right|220px|Povelja Vuku Karadžiću za počasnog građana [[Zagreb|Zagreba]]a, 1861. godine]]
 
Vuk Karadžić je [[16. rujna]] [[1861.]] godine imenovan počasnim građaninom [[Zagreb]]a, kada mu je Zastupništvo grada Zagreba dodijelilo Povelju počasnoga građanina, kojom je dobio ''"sva prava, sloboštine i koristi kao što svakom građaninu Zagreba po zakonu i starom narodnom običaju pripadaju"''.<ref>{{srp oznaka}} [http://www.vesti.rs/exit/Vremeplov-Vuk-Karadzic-pocasni-gradjanin-Zagreba.html "Vremeplov: Vuk Karadžić počasni građanin Zagreba!"], vesti.rs, preuzeto 12. svibnja 2012.</ref> [[Milorad Pupovac]], zastupnik srpske manjine u [[Hrvatski sabor|Saboru]], objasnio je kako je Karadžiću povelja dodijeljenja "najvjerojatnije jer je bio aktivan i zapažen član [[Ilirski pokret|ilirskoga pokreta]] u 19. stoljeću te zbog velikoga doprinosa jezikoslovlju".<ref>[http://www.skdprosvjeta.com/news.php?id=73 "Vuk Karadžić počasni građanin Zagreba"], SKD "Prosvjeta", preuzeto 12. svibnja 2012.</ref>
* [[Mario Grčević|Grčević, Mario]], ''Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme'' // ''Filologija'', br. 53, (2009.), str. 1. - 53. {{Hrčak|id=68919}}
* [http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1676 Krležijana: Karadžić, Vuk Stefanović]
 
<!-- izvor: http://www.lodge.rs/en/known_masons/ -->
 
{{GLAVNIRASPORED:Karadžić, Vuk}}
[[Kategorija:Srbijanski masoni]]
[[Kategorija:Folkloristi]]
<!-- izvor: http://www.lodge.rs/en/known_masons/ -->
19.624

uređivanja