Žalost: razlika između inačica

[[Šok]] je početna reakcija na gubitak. To je osobna emocionalna zaštita da se s gubitkom ne suočimo prerano. Osoba može ne prihvaćati ili ne vjerovati ono što njegov [[um]] zna da je istina. Ova faza normalno traje dva do tri mjeseca.

Intenzivna zabrinutost se često očituje kroz nemogućnost razmišljanja ili rada: čak i u običnim dnevnim poslovima misli su usmjerene na gubitak. Razgovor s nekim u ovom stadiju uvijek se svede na razgovor o gubitku. Taj period može trajati šest mjeseci do jedne godine.

Očaj i [[depresija]] su dugi stadij procesa tugovanja, najbolniji i najdugotrajniji za osobu koja je pretrpjela gubitak. Međutim, u ovome stadiju osoba se postupno miri sa stvarnošću gubitka. Ovaj stadij uključuje širok spektar misli, osjećaja i ponašanja. Mnoga ponašanja mogu biti iracionalna. Depresija može uključivati osjećaje ljutnje, krivnje, tuge i [[Tjeskoba|tjeskobe]].

George Bonnano, profesor Kliničke psihologije na Sveučilištu Kolumbija, dva je desetljeća vršio znanstvena istraživanja vezana za tugovanje i traume te ih objavio u nekoliko članaka u prestižnim časopisima na polju psihologije, kao što su Psychological Science te The Journal of Abnormal Psychology. Teme njegovih istraživanja broje se u tisućama te uključuju ljude koji su pretrpjeli gubitke u SAD i međukulturološke sudije u različitim zemljama svijeta, kao što su [[Izrael]], [[BIH]] i [[Kina]]. Njegovi ispitanici su pretrpjeli gubitke u ratu, terorizmu, [[smrt]]i djeteta, preuranjenu smrt bračnog druga, seksualno zlostavljanje, dijagnosticiran AIDS u djetinjstvu te ostale razarajuće gubitke i događaje koji uzrokuju traumu. U Bonnanovoj knjizi The Other Side of Sadness: What The New Science of Bereavement Tells Us About Life After a Loss ( {{ISBN |978-0-465-01360-9}}) on sažima svoja istraživanja. Njegovi pronalasci uključuju i to da je prirodno odbijanje glavna komponenta tugovanja i reakcije na traumu. (1) Prvi istražitelj koji je upotrijebio podatke prije gubitka. On je naglasio četiri putanje tugovanja. Bonnanov rad je također pokazao da je odsutstvo tugovanja i simptoma traume zdrav ishod, a ne nešto čega se trebamo bojati, što je bila praksa do njegovog istraživanja. (3) Budući da reakcije na tugu mogu imati mnogo oblika, uključujući smijeh, slavlje i nepristojnost zajedno s tugom, (4) (13) Bonnano je stvorio frazu ''loše suočavanje'' da bi opisao ideju da se neki oblici suočavanja mogu činiti protuučinkoviti. (3) Bonnano je ustvrdio da je prilagođavanje prirodno ljudima, ocjenjujući da ono ne bi bilo uopće teško provedivo kroz specijalizirane programe, ali da nedostaju istraživanja s kojima će se oblikovati trening za prilagođavanje niti postoje istraživanja koja bi bila podržana tako velikim investicijama kao što su vojni programi prilagođavanja. (3)

Model "Kübler-Ross", obično znan kao model tugovanja od pet stupnjeva je teorija prvi put upotrebljena od strane Elisabeth Kübler-Ross u njenoj knjizi 1969. godine, ''On Death and Dying''. (14) Popularna ali ne u potpunosti testirana teorija opisuje u pet različitih stadija kako se ljudi nose sa tugom i tragedijom. Takvi događaji mogu uključivati dijagnoze sa smrtonosnim bolestima i pretrpljene katastrofalne gubitke. Pet stupnjeva su: poricanje, ljutnja, tugovanje, depresija i prihvaćanje. Teorija uključuje da su stadiji dio okvira koji pomaže osobi da se nauči nositi sa svojim gubitkom. Obični ljudi i terapeuti smatraju te stadije alatom za pomaganje u prepoznavanju što osoba koja je pretrpjela gubitak osjeća. Teorija drži da stupnjevi nisu stanice na vremenskom putu tugovanja. Teorija također ističe da ne prođu svi kroz svaki stadij, kao ni u predviđenom redoslijedu. Uz teoriju pet stadija Kübler-Rossova ima i zaslugu osvještavanja potrebe boljeg odnosa prema ljudima koji su suočeni s fatalnim bolestima. Model stadija koji se pojavio 60-ih je baziran na promatranju ljudi koji umiru, a ne ljudi koji su doživjeli gubitak voljene osobe. Ovaj model nalazi empirijsku potporu u istraživanju Maciejewski at All. (16) Istraživanje Georga Bonnana međutim je priznato te nedvojbeno umanjuje ugled pet stupnjeva tugovanja jer velik broj njegovih kolega i njihovih istraživanja pokazuju da većina ljudi koja su pretrpjela gubitak ne tuguju već se prilagode. Logika je da ako nema ni tuge nema ni stupnjeva kroz koje se mora proći.

Roditelji mogu tugovati zbog gubitka djeteta koj nije uzrokovano smrću, npr. gubitak skrbništva u procesu razvoda, službenog prestanka roditeljskih prava od starne valsti, kao što je slučaj zlostavljane djece, u slučaju otmice ili jer je djete dobrovoljno naspustilo dom (bilo kao bijegunac ako je mađe od osamnaest godina ili dobrovoljno ako je starije) (8) iči ako odrasli odbijaju ili nisu u mogućnosti kontaktirati roditelje. Ovaj se gubitak razlikuje od gubitka smrću jer je proces tugovanja produžen ili se poriče zbog nade da će se veza jednom ostvariti.

Za mnoge ljude nije potrebna profesionalna potpora , no neki se odluče za profesionalnu psihološku ili psihijatrijsku pomoć. Savijetovanje, grupne terapije, edukacijski sati ili potpora kolega su izvori potpore za ožalošćenog. U SAD-u lokalne agencije za ospicije mogu imati prvi kontakt s onima koji tržae potporu. Važno je prepoznati kada se tuga prevorila u nešto ozbiljnije tako da se na vrijeme kontaktira stručna osoba. Prema MedlinePlusu tuga može rezultirati depresijom, alkoholizmom ili zlouporabom droge ako se ne liječi. Tuga može biti ozbiljna i utjecati na dnevni život. (39) Stručnjak treba biti kontaktiran ako se osoba ne može sama izboriti s tugom te upotrebljava obilne količine alkohola ili ako postane depresivan ili ako ima produženu depresiju koja ometa dnevni život. (39) Ostali razlozi za potražiti profecionalnu pomoć su ako se ne može fokusirati na druge stavri osim na smrt bližnjeg, postojanje osjećaja krivnje i samokrivnje, vjerovanje da se učinilo nešto pogrešno, osjećaj da ne vrijedi živjeti ili žaljenje što se nije umrlo sa voljenom osobom. (26) Profesionalci mogu koristiti mnoge načine da bi pogli nekome da se nosi s tugom. Litchtentahl i Cruess su napravili studiju u kojoj su razmatrali kako se specifični poremećaj tugovanja odražava na prilagodbu nakon gubitka te pomaže prilagodbu nakon gubitka te pomaže da se povećju efekti posttrumatskog distresa, kod poremećaja produženog tugovanja i depresije. Ismijereno pisanje je mnogim osobama bilo od pomoći koje su iskusile gubitak važne veze. Usmjerili su osobu da iz gubitka izvuče značenje (najprije da osvijeste što se zapravo dogodilo i stvarne uzroke smrti), a zatim kroz prdnosti razmatranje općeg učinka gibitka nečijih ciljeva te pomaganje obitelji da razvije veću vrijednost života. Ovako vođenje nekima dolazi samo po sebi ali mnogi trebaju intervenciju kako bi krenuli dalje. (40)

Svako društvo specificira načine, kao što su rituali, stilovi odijevanja kao i ostale navike i stilove za koje su ožalošćeni poticani. Analiza nezapadnih kultura ukazuje da su vjerovanja o daljnim vezama sa preminulima različita. U Japanu je održavanje veze sa pokojnima privaćeno i vrši se kroz religiozne rituale. U Hopi, Arizona preminule brzo zaboravljaju i život se nastavlja. Različite kulture tuguju na razlučite načine ali sve govore o utjecaju na zdravlje onoga koji tuguje. (41) Pristup američke obitelji tugovanj je oslikan u The Grief Committee, T. Glen Coughlina. Za kratka priča daje pregled kako se američka kultura nosi sa teškoćama i pravilima tugovanja. (Priča se uči na predmetu Politika tugovanja: Menadžment tugovanja u međuljudskoj fikciji, Sveučilište Kolumbija) .