Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 3:
== Pad Bosanskog Kraljevstva ==
Nakon osvajanja [[osmansko osvajanje Srbija|Srbije]], [[Osmansko Carstvo|Turci]] su namjeravali napasti Bosnu. Osmanlije su provaljivali u Bosnu preko Drine. Napadači su bili islamizirani etnički Bugari, Srbi i Albanci, a ne Turci niti ikoji Azijati kako bi se isprve pomislilo. Bosanski velikaši su u početku istjerivali osmanske uljeze. Bosanski vojvoda [[Vlatko Vuković]] borio se protiv Osmanlija na Kosovu Polju i povlačenje s bojišta prošlo je bez težih posljedica.<ref name=Zirdum/>
Srpski vladar [[Stevan Lazarević]] (oko 1377. – 1427.) bio je osmanski vazal no nakon nekog vremena otklonio se od osmanskih gospodara, pa je od ugarsko-hrvatskog kralja dobio Beograd, Mačvu, neke posjede u Ugarskoj, ali i dio BiH - Srebrenicu. Bosanski velikaši u svoje bitke upleću osmanske plaćenike. Hrvoje Vukčić Hrvatinić je 1415. uz pomoć osmanskih plaćenika pobijedio ugarsko-slavonskog bana Pavla Čupića. Od tad se oni sve češće miješaju u političke odnose u Bosni, potiču razmirice među bosanskim velmožama, sudjeluju u razmiricima i postupno ih pretvaraju u svoje porezne obveznike. Osmanska taktika [[akindžija|akindžijskog]] ratovanja sve više dolazi na djelo. Akindžijske pljačke i palež nanijele su tešku štetu opljačkanim krajevima, koji su nakon njihovih provala ostajali pusti te ih jenakon nekoliko godina lako bilo osvojiti. Bosanski kralj [[Tvrtko II. Kotromanić|Tvrtko II.]] nalazio se u teškim prilikama. Morao je plaćati Turcima godišnji [[danak]] od [[1429.]] godine, kad im se obvezao. Neplaćanje ili nevjernost Osmanlije su kažnjavali su pojačanim uhođenjima ili zaposjedanjem dijelova zemlje. Bosanski franjevci izvijestili su 1437. u Rim da su im Osmanlije zapalile 16 nastambi u dvije godine.<ref name=Zirdum/>
Tvrdi grad [[Bobovac]], opkoljen [[19. svibnja]], predao se Turcima [[21. svibnja]] [[1463.]] godine. Pred turskom opasnošću kralj [[Stjepan Tomašević]] sklonio se u [[Jajce]], a odatle se uputio prema Hrvatskoj, nadajući se prikupiti neku pomoć, ali je u Ključu na rijeci Sani bio opkoljen. Budući da je Mahmud-paša Anđelović obećao kralju [[Stjepan Tomašević|Tomaševiću]] sigurnost života i slobodu, kralj se predao [[Turci]]ma. Tako su turski osvajači za kratko vrijeme osvojili tri glavna bosanska grada: [[Bobovac]], [[Jajce]] i [[Ključ (BiH)|Ključ]], a potom, pod prisilom, po kraljevoj zapovijedi, [[osmanlije|Turcima]] su se predali i ostali bosanski gradovi: po ljetopiscu Dlugosu Turcima se predalo 70 bosanskih gradova, po jednom talijanskom izvješću 117, a po Kristobulu nešto manje od 300. Tada su [[Turci]], po različitim podatcima, 100.000 domaćeg [[hrvat]]skog stanovništva odveli u zarobljeništvo i 30.000 mladića u janjičare. Turski pokušaj da tada osvoje i [[Hercegovina|Hercegovinu]] ostao je bez uspjeha. Od susjednih država i vladara ugroženoj Bosni nije nitko priskočio u pomoć. Pokušaj [[Pio II.|pape Pija II.]] da osobno povede [[križarski rat|križarsku vojnu]] za oslobođenje Bosne propao je njegovom smrću u [[Ancona|Anconi]] [[19. srpnja]] [[1464.]] godine. Kralj [[Stjepan Tomašević]] je pogubljen pod [[Jajce]]m, nakon što je izdao zapovijed o predaji svojih gradova turskom osvajaču.▼
Kako je zemlja bila u neprestanim ratovima, nije bilo novaca da se danak plaća redovno, zato je kralj umjesto danka Osmanlijskom carstvu morao prepustiti neke tvrđave na istoku zemlje. Time su Turci dobili dobar položaj iz kojeg su poduzimali navale i pljačke, a ujedno su i malo pomalo islamizirali bosansko plemstvo.
Našto poslije Osmanlije su osnovale istočno od Sarajeva [[Bosansko krajište]] s vojnom utvrdom [[Hodidjed]]om.<ref name=Zirdum/> No uz svu ozbiljnost položaja, među bosanskim plemstvom je vladala svađa. Tvrtka je [[1443.]] naslijedio nezakoniti sin [[Stjepan Ostoja|Stjepana Ostoje]], [[Stjepan Tomaš]].
Smederevo u Srbiji se predalo bez borbe 1459., čime je sultan [[Mehmed II.]] okončao osvajanje Srbije. Zatim su se mogli sasvim posvetiti Bosni. Zaposjeli su bosanski rudarski bazen s gradovima Srebrenicom i Zvornikom.<ref name=Zirdum/>
[[1461.]] je na vlast došao [[Stjepan Tomašević]], sin Stjepana Tomaša. Stjepan je uskratio plaćanje danka [[Sultan|sultanu]], jer se uzdao pomoći pape i [[Matija Korvin|Matije Korvina]], ugarsko-hrvatskog kralja.<ref name=Zirdum/>
Dok je Korvin bio zauzet pregovorima s njemačkim carom [[Fridrik III., car Svetog Rimskog Carstva|Fridrikom III.]], sultan [[Mehmed II.]] je [[osmansko osvajanje Bosne|provalio]] [[1463.]] u Bosnu s 150 000<ref>dr. [[Oton Knezović]], Hrvatska povijest, Zagreb, HKD Sv. Jeronim, 1918.</ref> vojnika. Po odlasku bosanskih izaslanika iz Carigrada, gdje im je obećano petnaestogodišnje primirje, Osmanlije su ubrzo preko Skoplja, Kosova i Sjenice krenuli na Bosnu. Zauzeli su [[Podrinje]]. Iz Podrinja su Osmanlije provalili u srednju Bosnu i nakon tri dana opsade, [[19. svibnja|19.]] – [[21. svibnja]], predao im se utvrđeni grad Bobovac, prijestolnicu kraljevine Bosne. Ranije ga je napustio bosanski kralj i sklonio se u [[Jajce]]. Glas o padu Bobovca stvorio je strah i pomutnju u cijelu zemlju i među posadama u tvrđavama. Još prije osmanske opsade Jajca, kralj Stjepan II. Tomašević sklonio se u [[Ključ]]. <ref name=Zirdum/>
Tvrdi grad [[Bobovac]], opkoljen [[19. svibnja]], predao se Turcima [[21. svibnja]] [[1463.]] godine. Pred turskom opasnošću kralj [[Stjepan Tomašević]] sklonio se u [[Jajce]], a odatle se uputio prema Hrvatskoj, nadajući se prikupiti neku pomoć, ali je u Ključu na rijeci Sani bio opkoljen.
Kraljica majka [[Katarina Kosača-Kotromanić|Katarina]] pobjegla je u [[Dubrovnik]], a kasnije u [[Rim]]. Kraljev polubrat Sigismund i polusestra Katarina su odvedeni u tursko ropstvo, a žena kralja Stjepana [[Jelena Branković (Mara)|Jelena]] je pobjegla u [[Split]], a odatle u [[Turska|Tursku]], gdje je živjela do [[1495.]]<ref>{{eng oznaka}} Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, ''Mehmed the Conqueror and His Time'', Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.</ref>
[[Mahmud-paša Angelović]] mje pismeno zajamčio kralju da će biti oslobođen te ga nagovorio na predaju. <ref name=Zirdum/> Budući da je Mahmud-paša Anđelović obećao kralju [[Stjepan Tomašević|Tomaševiću]] sigurnost života i slobodu, te se kralj se predao [[Turci]]ma. Tako su u vrlo malo vremena Osmanlije osvojili tri glavna grada bosanske države: [[Bobovac]], [[Jajce]] i [[Ključ (BiH)|Ključ]].
▲
Suvremeni izvjestitelji i ljetopisci osmanskog pohoda na Bosnu zabilježili su pustošenja, razaranja, odneseni golemi plijen te odvođenje stanovništva iz zemlje. Sudbina stanovnika zauzetih gradova i utvrda imala je tri moguća ishoda. Dio stanovnika ostavili su u gradovima, dio je sultan darovao svojim zapovjednicima kao roblje, treći dio poslao je u Carigrad i dalje u Aziju. Još cijelo stoljeće poslije putopisci i vizitatori su susretali u okolici Jedrena zarobljene bosanske Hrvate. Budući da mu se predalo, Jajce je poštedio takva ishoda, no ni oni nisu prošli bez danka osvajaču. Sultan je od Jajčana tražio plemićke sinove za sebe i svoje zapovjednike.<ref name=Zirdum/> Tako je propalo bosansko kraljevstvo. Zbog lakoće kojom su ga Turci zauzeli, u narodu je ostala izreka ''Bosna šaptom pade''.
Line 14 ⟶ 24:
Tako su katolici ostali slobodni više od 50 godina u sklopu tzv. Jajačke banovine.<ref name=Zirdum/>
Nakon Nikoline smrti, Matijaš je još jednom pokušao istjerati Turke iz Bosne, prodrijevši sve do [[Sarajevo|Sarajeva]]. No ova je vojna imala tek privremen uspjeh. Nakon što je [[1482.]] u turske ruke [[osmansko osvajanje Hercegovine|pala]] i Hercegovina, Korvin je prestao oslobađati bosanske krajeve.
Nakon osmanskog osvajanja Bosne i Hercegovine islamizirano lokalno stanovništvo preuzima naziv Osmanlije te naredna organiziraju tri stoljeća provale, pljačke i zauzimanja prema sjeverozapadu.<ref name=Zirdum/>
== Uspostava turske vlasti ==
| |||