|
== Pad Bosanskog Kraljevstva ==
{{glavni|Osmansko osvajanje Bosne}}
Nakon osvajanja [[Srbija|Srbije]], [[Osmansko Carstvo|Turci]] su namjeravali napasti Bosnu. Bosanski kralj [[Tvrtko II. Kotromanić|Tvrtko II.]] nalazio se u teškim prilikama. Morao je plaćati Turcima godišnji [[danak]] od [[1437.]] godine. Kako je zemlja bila u neprestanim ratovima, nije bilo novaca da se danak plaća redovno, zato je kralj umjesto danka Osmanlijskom carstvu morao prepustiti neke tvrđave na istoku zemlje. Time su Turci dobili dobar položaj iz kojeg su poduzimali navale i pljačke, a ujedno su i malo pomalo islamizirali bosansko plemstvo. No uz svu ozbiljnost položaja, među bosanskim plemstvom je vladala svađa. Tvrtka je [[1443.]] naslijedio nezakoniti sin [[Stjepan Ostoja|Stjepana Ostoje]], [[Stjepan Tomaš]]. [[1461.]] je na vlast došao [[Stjepan Tomašević]], sin Stjepana Tomaša. Stjepan je uskratio plaćanje danka [[Sultan|sultanu]], jer se uzdao pomoći pape i [[Matija Korvin|Matije Korvina]], ugarsko-hrvatskog kralja. Dok je Korvin bio zauzet pregovorima s njemačkim carom [[Fridrik III., car Svetog Rimskog Carstva|Fridrikom III.]], sultan [[Mehmed II.]] je provalio [[1463.]] u Bosnu s 150 000<ref>dr. [[Oton Knezović]], Hrvatska povijest, Zagreb, HKD Sv. Jeronim, 1918.</ref> vojnika. Kad je sultan stigao u Bosnu, kralj je napustio prijestolnicu [[Bobovac]] i pobjegao u [[Jajce]], a zatim u [[Ključ]]. Naposljetku je pogubljen. Kraljica majka [[Katarina Kosača-Kotromanić|Katarina]] pobjegla je u [[Dubrovnik]], a kasnije u [[Rim]]. Kraljev polubrat Sigismund i polusestra Katarina su odvedeni u tursko ropstvo, a žena kralja Stjepana [[Jelena Branković (Mara)|Jelena]] je pobjegla u [[Split]], a odatle u [[Turska|Tursku]], gdje je živjela do [[1495.]]<ref>{{eng oznaka}} Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, ''Mehmed the Conqueror and His Time'', Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.</ref>
Nakon osvajanja [[osmansko osvajanje Srbija|Srbije]], [[Osmansko Carstvo|Turci]] su namjeravali napasti Bosnu. Osmanlije su provaljivali u Bosnu preko Drine. Napadači su bili islamizirani etnički Bugari, Srbi i Albanci, a ne Turci niti ikoji Azijati kako bi se isprve pomislilo. Bosanski velikaši su u početku istjerivali osmanske uljeze. Bosanski vojvoda [[Vlatko Vuković]] borio se protiv Osmanlija na Kosovu Polju i povlačenje s bojišta prošlo je bez težih posljedica.<ref name=Zirdum/>
Tvrdi grad [[Bobovac]], opkoljen [[19. svibnja]], predao se Turcima [[21. svibnja]] [[1463.]] godine. Pred turskom opasnošću kralj [[Stjepan Tomašević]] sklonio se u [[Jajce]], a odatle se uputio prema Hrvatskoj, nadajući se prikupiti neku pomoć, ali je u Ključu na rijeci Sani bio opkoljen. Budući da je Mahmud-paša Anđelović obećao kralju [[Stjepan Tomašević|Tomaševiću]] sigurnost života i slobodu, kralj se predao [[Turci]]ma. Tako su turski osvajači za kratko vrijeme osvojili tri glavna bosanska grada: [[Bobovac]], [[Jajce]] i [[Ključ (BiH)|Ključ]], a potom, pod prisilom, po kraljevoj zapovijedi, [[osmanlije|Turcima]] su se predali i ostali bosanski gradovi: po ljetopiscu Dlugosu Turcima se predalo 70 bosanskih gradova, po jednom talijanskom izvješću 117, a po Kristobulu nešto manje od 300. Tada su [[Turci]], po različitim podatcima, 100.000 domaćeg [[hrvat]]skog stanovništva odveli u zarobljeništvo i 30.000 mladića u janjičare. Turski pokušaj da tada osvoje i [[Hercegovina|Hercegovinu]] ostao je bez uspjeha. Od susjednih država i vladara ugroženoj Bosni nije nitko priskočio u pomoć. Pokušaj [[Pio II.|pape Pija II.]] da osobno povede križarsku vojnu za oslobođenje Bosne propao je njegovom smrću u [[Ancona|Anconi]] [[19. srpnja]] [[1464.]] godine. Kralj [[Stjepan Tomašević]] je pogubljen pod [[Jajce]]m, nakon što je izdao zapovijed o predaji svojih gradova turskom osvajaču.
Srpski vladar [[Stevan Lazarević]] (oko 1377. – 1427.) bio je osmanski vazal no nakon nekog vremena otklonio se od osmanskih gospodara, pa je od ugarsko-hrvatskog kralja dobio Beograd, Mačvu, neke posjede u Ugarskoj, ali i dio BiH - Srebrenicu. Bosanski velikaši u svoje bitke upleću osmanske plaćenike. Hrvoje Vukčić Hrvatinić je 1415. uz pomoć osmanskih plaćenika pobijedio ugarsko-slavonskog bana [[Pavao Čupić|Pavla Čupića]]. Od tad se oni sve češće miješaju u političke odnose u Bosni, potiču razmirice među bosanskim velmožama, sudjeluju u razmiricima i postupno ih pretvaraju u svoje porezne obveznike. Osmanska taktika [[akindžija|akindžijskog]] ratovanja sve više dolazi na djelo. Akindžijske pljačke i palež nanijele su tešku štetu opljačkanim krajevima, koji su nakon njihovih provala ostajali pusti te ih jenakon nekoliko godina lako bilo osvojiti. Bosanski kralj [[Tvrtko II. Kotromanić|Tvrtko II.]] nalazio se u teškim prilikama. Morao je plaćati Turcima godišnji [[danak]] od [[1429.]] godine, kad im se obvezao. Neplaćanje ili nevjernost Osmanlije su kažnjavali su pojačanim uhođenjima ili zaposjedanjem dijelova zemlje. Bosanski franjevci izvijestili su 1437. u Rim da su im Osmanlije zapalile 16 nastambi u dvije godine.<ref name=Zirdum/> Kako je zemlja bila u neprestanim ratovima, nije bilo novaca da se danak plaća redovno, zato je kralj umjesto danka Osmanlijskom carstvu morao prepustiti neke tvrđave na istoku zemlje. Time su Turci dobili dobar položaj iz kojeg su poduzimali navale i pljačke, a ujedno su i malo pomalo islamizirali bosansko plemstvo.
Našto poslije Osmanlije su osnovale istočno od Sarajeva [[Bosansko krajište]] s vojnom utvrdom [[Hodidjed]]om.<ref name=Zirdum/> No uz svu ozbiljnost položaja, među bosanskim plemstvom je vladala svađa. Tvrtka je [[1443.]] naslijedio nezakoniti sin [[Stjepan Ostoja|Stjepana Ostoje]], [[Stjepan Tomaš]].
[[Datoteka:Bosansko krajiste01.png|mini|250px|Bosansko krajište]]
[[Smederevo]] u Srbiji se predalo bez borbe 1459., čime je sultan [[Mehmed II.]] okončao osvajanje Srbije. Zatim su se mogli sasvim posvetiti Bosni. Zaposjeli su bosanski rudarski bazen s gradovima Srebrenicom i Zvornikom.<ref name=Zirdum/>
[[1461.]] je na vlast došao [[Stjepan Tomašević]], sin Stjepana Tomaša. Stjepan je uskratio plaćanje danka [[Sultan|sultanu]], jer se uzdao pomoći pape i [[Matija Korvin|Matije Korvina]], ugarsko-hrvatskog kralja.<ref name=Zirdum/>
Tako je propalo bosansko kraljevstvo. Zbog lakoće kojom su ga Turci zauzeli, u narodu je ostala izreka ''Bosna šaptom pade''. [[Matijaš Korvin]] se iste godine uputio na vojnu preotevši tom prigodom Turcima [[Jajce]], a nešto kasnije i čitavu sjevernu Bosnu. Na oslobođenom području je organizirao Jajačku i Srebreničku banovinu. Svoj položaj Matijaš je pokušao ojačati obnovom Bosanskog kraljevstva, za čijeg je kralja postavio [[Nikola Iločki|Nikolu Iločkog]]. Njegova je glavna zadaća trebala biti suprotstavljanje Turcima i njihovo istjerivanje iz Bosne. Nakon Nikoline smrti, Matijaš je još jednom pokušao istjerati Turke iz Bosne, prodrijevši sve do [[Sarajevo|Sarajeva]]. No ova je vojna imala tek privremen uspjeh. Nakon što je [[1482.]] u Turske ruke pala i Hercegovina, Korvin je prestao oslobađati bosanske krajeve.▼
Dok je Korvin bio zauzet pregovorima s njemačkim carom [[Fridrik III., car Svetog Rimskog Carstva|Fridrikom III.]], sultan [[Mehmed II.]] je [[osmansko osvajanje Bosne|provalio]] [[1463.]] u Bosnu s 150 000<ref>dr. [[Oton Knezović]], Hrvatska povijest, Zagreb, HKD Sv. Jeronim, 1918.</ref> vojnika. Po odlasku bosanskih izaslanika iz Carigrada, gdje im je obećano petnaestogodišnje primirje, Osmanlije su ubrzo preko Skoplja, Kosova i Sjenice krenuli na Bosnu. Zauzeli su [[Podrinje]]. Iz Podrinja su Osmanlije provalili u srednju Bosnu i nakon tri dana opsade, [[19. svibnja|19.]] – [[21. svibnja]], predao im se utvrđeni grad Bobovac, prijestolnicu kraljevine Bosne. Ranije ga je napustio bosanski kralj i sklonio se u [[Jajce]]. Glas o padu Bobovca stvorio je strah i pomutnju u cijelu zemlju i među posadama u tvrđavama. Još prije osmanske opsade Jajca, kralj Stjepan II. Tomašević sklonio se u [[Ključ]]. <ref name=Zirdum/>
Tvrdi grad [[Bobovac]], opkoljen [[19. svibnja]], predao se Turcima [[21. svibnja]] [[1463.]] godine. Pred turskom opasnošću kralj [[Stjepan Tomašević]] sklonio se u [[Jajce]], a odatle se uputio prema Hrvatskoj, nadajući se prikupiti neku pomoć, ali je u Ključu na rijeci Sani bio opkoljen.
Kraljica majka [[Katarina Kosača-Kotromanić|Katarina]] pobjegla je u [[Dubrovnik]], a kasnije u [[Rim]]. Kraljev polubrat Sigismund i polusestra Katarina su odvedeni u tursko ropstvo, a žena kralja Stjepana [[Jelena Branković (Mara)|Jelena]] je pobjegla u [[Split]], a odatle u [[Turska|Tursku]], gdje je živjela do [[1495.]]<ref>{{eng oznaka}} Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, ''Mehmed the Conqueror and His Time'', Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.</ref>
[[Mahmud-paša Angelović]] mje pismeno zajamčio kralju da će biti oslobođen te ga nagovorio na predaju. <ref name=Zirdum/> Budući da je Mahmud-paša Anđelović obećao kralju [[Stjepan Tomašević|Tomaševiću]] sigurnost života i slobodu, te se kralj se predao [[Turci]]ma. Tako su u vrlo malo vremena Osmanlije osvojili tri glavna grada bosanske države: [[Bobovac]], [[Jajce]] i [[Ključ (BiH)|Ključ]].
Dok je trajala opsada i pregovori, [[Mehmed II.]] došao je pod Jajce gdje su doveli bosanskog kralja, kojega je prisilio zapovijediti gradu i ostalim tvrđavama da se predaju bez borbe. Sultan je zapovijedio pravnim tumačima proglasiti Angelovićevo jamstvo koje je dao kralju nevažećim te da kralja pogube. U kratkom razdoblju se najvećma mirnim putem, predalo više od 70 gradova i utvrda.<ref name=Zirdum/> Po ljetopiscu Dlugosu Turcima se predalo 70 bosanskih gradova, po jednom talijanskom izvješću 117, a po Kristobulu nešto manje od 300. Tada su [[Turci]], po različitim podatcima, 100.000 domaćeg [[hrvat]]skog stanovništva odveli u zarobljeništvo i 30.000 mladića u janjičare.
Uz kralja dao je sultan pogubiti i sve najznačajnije bosanske velikaše. Aristocid je bila smišljena taktika. Time su spriječili da se Bosansko Kraljevstvo nikad više ne obnovi. Uklonili su kralja. Nasljednike tj. kraljevu djecu su odveli u Carigrad i prisilno preveli na islam. Da ne bi tko po krvnom srodstvu s kraljevom obitelji tražio prijestolje ili da po ugledu prvog među najjačima ne stvori neku novu državnu tvorevinu, pobili su sve visoko bosansko plemstvo. Time su osmanski osvajači zameli trag Bosni sve do novijih vremena. Bosanska sudbina bila je praksa koju su osmanski osvajači primijenili u svim krajevima koje su osvojili, a to je svojedobno bilo oko 40 suvremenih država.<ref name=Zirdum/>
Turski pokušaj da tada osvoje i [[Hercegovina|Hercegovinu]] ostao je bez uspjeha. Od susjednih država i vladara ugroženoj Bosni nije nitko priskočio u pomoć. Pokušaj [[Pio II.|pape Pija II.]] da osobno povede [[križarski rat|križarsku vojnu]] za oslobođenje Bosne propao je njegovom smrću u [[Ancona|Anconi]] [[19. srpnja]] [[1464.]] godine. Kralj [[Stjepan Tomašević]] je pogubljen pod [[Jajce]]m, nakon što je izdao zapovijed o predaji svojih gradova turskom osvajaču.
Suvremeni izvjestitelji i ljetopisci osmanskog pohoda na Bosnu zabilježili su pustošenja, razaranja, odneseni golemi plijen te odvođenje stanovništva iz zemlje. Sudbina stanovnika zauzetih gradova i utvrda imala je tri moguća ishoda. Dio stanovnika ostavili su u gradovima, dio je sultan darovao svojim zapovjednicima kao roblje, treći dio poslao je u Carigrad i dalje u Aziju. Još cijelo stoljeće poslije putopisci i vizitatori su susretali u okolici Jedrena zarobljene bosanske Hrvate. Budući da mu se predalo, Jajce je poštedio takva ishoda, no ni oni nisu prošli bez danka osvajaču. Sultan je od Jajčana tražio plemićke sinove za sebe i svoje zapovjednike.<ref name=Zirdum/> Tako je propalo bosansko kraljevstvo. Zbog lakoće kojom su ga Turci zauzeli, u narodu je ostala izreka ''Bosna šaptom pade''.
No, jajački franjevci nisu mirovali nego su organizirali izgon Osmanlija iz grada.<ref name=Zirdum/>
▲[[Matijaš Korvin]] se iste godine uputio na vojnu preotevši tom prigodom Turcima [[Jajce]], a nešto kasnije i čitavu sjevernu Bosnu. Na oslobođenom području je organizirao Jajačku i Srebreničku banovinu. Svoj položaj Matijaš je pokušao ojačati obnovom Bosanskog kraljevstva, za čijeg je kralja postavio [[Nikola Iločki|Nikolu Iločkog]]. Njegova je glavna zadaća trebala biti suprotstavljanje Turcima i njihovo istjerivanje iz Bosne.
Tako su katolici ostali slobodni više od 50 godina u sklopu tzv. Jajačke banovine.<ref name=Zirdum/>
Nakon Nikoline smrti, Matijaš je još jednom pokušao istjerati Turke iz Bosne, prodrijevši sve do [[Sarajevo|Sarajeva]]. No ova je vojna imala tek privremen uspjeh. Nakon što je [[1482.]] u turske ruke [[osmansko osvajanje Hercegovine|pala]] i Hercegovina, Korvin je prestao oslobađati bosanske krajeve.
Nakon osmanskog osvajanja Bosne i Hercegovine islamizirano lokalno stanovništvo preuzima naziv Osmanlije te naredna organiziraju tri stoljeća provale, pljačke i zauzimanja prema sjeverozapadu.<ref name=Zirdum/>
== Uspostava turske vlasti ==
Razdoblje od [[1463.]] do [[1878.]] godine karakterizira stradanje i raseljavanje domaćeg [[hrvat]]sko-[[katoličanstvo|katoličkog]] stanovništva i plemstva, kao i [[islam]]izacija koja je uhvatila korijen uslijed vise čimbenika, među kojima su najvažniji vjerski progon i nasilje, te inferiorni društveni položaj [[kršćani|kršćana]] opterećenih raznim nametima, kao i institucija "devširme", prislinog odvođenja kršćanske djece i odgoja u [[islam]]skom duhu.
Prema uvidima u porezne knjige, katolika je bilo 99 % u osvojenom dijelu Bosne, odnosno 37.604 kućanstva. Osmanlije su već tada porušili sve samostane i crkve. Sultan Mehmed II., zvani El-Fatih, nije protjerao sve katolikekršćane nakon osvajanja Bosne iz praktičnih razloga. Katoličkim svećenicima bilo je u interesu sačuvati što više katolike. Fra Anđeo Zvizdović je navodno rekao sultanu da što će mu zemlja koju nema tko obrađivati, a uz to Osmanlije su bili u nasušnoj potrebi za kvalificiranim rudarima i obrtnicima. Ipak, Osmanlije su srušili brojne crkve i samostane, ukupno 464 katoličke crkve i 48 franjevačkih samostana. Obnova nije bila dopuštena, ili tek samo na mjestima gdje je bilo, ali da nije smjelo biti od kamena. Svaki pokušaj obnove s kamenom rezultirao je da su Osmanlije rušile objekt. Nakon rušenja crkava i samostana u Fojnici, u vrijeme osvajanja Bosne, franjevci su neke od njih obnovili. Husref-begov progon kršćana 1524. rezultirao je ponovnim rušenjem. Katolici su se dosjetili ekonomske prinude i od osmanskih vlasti tražili dopuštenje obnoviti crkvu i samostan, ili će se odseliti. Tako su napravili rudari u Fojnici. Naposljetku su im dopustili obnovu.<ref name=Zirdum>[http://caffe-tony.com/sjeme-zla-vracamo-li-se-u-osmanska-vremena/ fra Andrija Zirdum: ''SJEME ZLA: Vraćamo li se u osmanska vremena''. Razgovarao: Josip Vajdner, Katolički tjednik]</ref>
=== Islamizacija i čitlučenje ===
S obzirom da je patrijarh živio na podrucju Osmanskog Carstva, a rimski [[papa]] izvan te carevine, njegova grkoistočna crkva je često imala potporu [[Carigrad]]a pa je mogla nastupati agresivno prema bosanskim i hrvatskim katolicima. Česte su pojave prevođenja katolika na grkoistočnu vjeru, rušenje ili prisvajanje katoličkih crkava i samostana, ubiranje crkvenih poreza i od katolika državnih poreza za Osmanlije. Kad je osmanska vlast potkraj 16. i u početku 17. stoljeća počela slabiti, Vlasi iznevjeravaju Turke, jer nema više dovoljno pljačke pa prelaze u službu [[Habsburška Monarhija|Habsburgovaca]] i [[Mletačka Republika|Mlečana]]. Oni ih opet naseljavaju na granicama, ali ovaj put sa zapadne, europske strane tj. na području Hrvatske, odnosno Dalmacije i Slavonije. Tu su također kao pomoćne postrojbe na granici sašuvali određene povlastice sve do ukidanja [[Vojna krajina|Vojne krajine]] 1881. godine.
Pravoslavna hijerarhija pokušala je zloporabiti povlašteni položaj, te podložiti katolike sebi. Od brojnih primjera dobro pokazuje franjevačka parnica s pećkim patrijarhom 1760. vođena u Travniku, koju je opširno opisao ljetopisac [[Bono Benić]]. U Sarajevo je te godine došao pećki patrijarh govoreći da ima najnoviju sultanovu povelju koja mu dopušta da katolike skupa s njihovim biskupom i samostanima podvrgne grčkom obredu, da svake godine ubire i neke novčane pristojbe od svakog od njih u svoju korist. Najavio je da će katoličke kuće poslije oporezovati po imovnoj snazi oporezovati, a tako i samostane po volji pravoslavne hijerarhije. Ismijavali su katolike i rekao je katolicima da će "vidjeti čiji je obred i čija crkva istinita i koju treba držati i smatrati takvom". Zbog ozbiljnosti situacije i poziva na sud u Travnik, franjevci su poslali najstručnije izaslanstvo na čelu s fra [[Filip Lastrić|Filipom Lastrićem]]. [[Ćehaja|Ćehaja-beg]] je proučivši pravne spie rekao franjevcima da žele li dobiti parnicu, da moraju prvo u državnu blagajnu dati dvadeset vrećica novca (oko 2600 venecijanskih dukata). Franjevci su se međusobno savjetovali i ponudili mu tri vrste darova: jedan dar – tri vrećice novca; drugi – ključeve samostana; treći – njihove glave. Na to je ćehaja-beg odgovorio da ako ne dobije taj iznos u njegovu riznicu, da će presuditi u korist patrijarha te da izaberu jedno od dvoga. Franjevci su dugo vijećali te radi očuvanja slobode i neovisnosti katolika, posudbama u roku mjesec dana morali uplatiti taj golemi iznos. Obije su strane imale sultanove dokumente – što je bio postupak carigradskih službenika da se katolici i pravoslavci međusobno ogovaraju i kleveću, i da Osmanlije od toga izvuku što više novca. Veliku je važnost imala milodraška [[Ahdnama]], jer ahdnama ima prednost pred kupljenim [[ferman]]om. <ref name=Zirdum/>
== Islamska kultura u Bosni i Hercegovini ==
|
