Sustav domenskih imena: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m premještanje RFC u predložak (vidi ovdje) |
|||
Redak 7:
DNS također precizira tehničku funkcionalnost ovih servisa baze podataka. Definira DNS protokol, precizne detaljan opis podatkovne strukture i komunikaciju izmjene podataka korištene u DNS-u kao dio pojmova Internet protokola (IP modela).
Internet podržava dva osnovna imenička prostora, hijerarhija domenskih imena<ref name=rfc1034>{{RFC
== Funkcija ==
Redak 17:
Ubrzan rast mreže je učinio centralno održavanje, ručno rađene HOSTS.TXT datoteke neodrživim; postalo je nepohodno uvođenje skalabilnijeg sustava automatski rasprostranjenih potrebnih informacija.
Na prijedlog Jon Postel-a, Poul Mockapetris-a koji su izmislili Domain Name system u 1983 godini i napisali prvu implementaciju. Izvorni tehnički podatci su bili objavljeni od Internet Engineering Task Force in {{RFC
U 1984. godini studenti: Douglas Terry, Mark Painter, David Riggle, i Songnian Zhou _ su napisali prvu implementaciju za Unix NS (server imena), nazvanu The Berkeley Internet Name Domain (BIND) server. U 1985. godini, Kevin Dunlap iz DEC je unačajno prepisao DNS implementaciju. Mike Karels, Phil Almquist i Paul Vixie su održavali BIND<ref name="Terry USENIX 2004">{{cite conference
Redak 44:
=== Sintaksa domenskih imena ===
Konačni opis pravila za oblikovanje domenskih imena pojavljuju se u {{RFC
* najdesniji prenosi vršnu domenu; na primjer, domensko ime www.primjer.com pripada com vršnoj domeni
* hijerarhija domena se smanjuje od desna na lijevo, svaka oznaka na lijevo označava podvrstu domene na desno. Na primjer, oznaka primjer određuje poddomenu com domene i www je poddomena primjer.com-a. Ovo stablo podvrsta može imati 127 razina.
Redak 118:
Proces prevođenja DNS-a smanjuje opterećenje na pojedinačne poslužitelje predmemoriranjem zapisa DNS zahtjeva nakon odgovora na neko vrijem. Ovo podrazumijeva lokalno spremanje i daljnje propitivanje kopije umjesto stvaranja daljnjeg novog zahtjeva. Vrijeme na koje prevoditelj predmemorira DNS odgovor određeno je vrijednošću koja se zove vrijeme života –TTL (time to live) koje je povezano sa svakim zapisom. TTL postavlja administrator DNS servera koji daje autoritativne odgovore. Ova vremena valjanosti mogu varirati od samo jedne sekunde do dana ili čak tjedana.
Kao vrijedno pažnje ove distribuirane i predmemorirane arhitekture, promjene u DNS zapisima se ne obznanjuju kroz mrežu odmah po promjeni, već zahtijevaju da sve predmemorije izgube valjanost i budu osvježene poslije TTL-a. {{RFC
Neki prevoditelji mogu zanemariti TTL vrijednosti jer protokol podržava predmemoriranje sve do 68 godina ili uopće ne. Negativno predmemoriranje, pri. predmemoriranje činjenice da ne postoji zapis, je određeno imenskim poslužiteljima koji su nadređeni za zonu koja mora uključiti SOA zapis (Početak nadležnosti) s izvještavanjem o ne postojanju traženog tipa. Vrijednost MINIMUM polja SOA zapisa i TTL same SOA-e se koristi da bi se ustanovio TTL za negativni odgovor.
Redak 156:
Zapis izvora (RR ) je osnovni podatkovni element u sustavu domenskih imena. Svaki zapis ima tip (A, MX, etc.), vrijeme isteka vrijednosti, klasu te neki tip specifičnih podataka za taj tip. Zapisi izvora istog tipa određuje skup izvornog zapisa (RRset). Redoslijed izvora zapisa u skupu, vraćenih od razlučivača aplikaciji, je nedefiniran, ali počesto poslužitelji ih poredaju kružnim djelovanjem (round-robin) da bi postigli balansiranje opterećenja na svjetskom poslužitelju. DNSSEC, kakogod, radi na potpunim skupovima zapisa izvora po abecednom redu.
Kada su poslani preko IP mreže, svi zapisi koriste uobičajeni format koji je određen u {{RFC
{| class="MsoTableGrid"
|