Sinkrotron: razlika između inačica

 

[[datoteka:Li6-D Reaction.svg|mini|desno|300px|[[Nuklearna reakcija]] u kojoj [[deuterij]] bombardira [[litij]]-6 (⁶Li), a nastaju dvije [[alfa-čestica|alfa-čestice]] ([[proton]]i su prestavljeni crvenim kuglicama, a [[neutron]]i plavim kuglicama).]]

 

'''Sinkrotron''' ([[Vladimir Josifovič Veksler|V. Veksler]] i, neovisno, [[Edwin Matisson McMillan|E. M. McMillan]], 1945.) ubrzava [[elektron]]e i [[proton]]e. U njemu se [[magnetsko polje]] povećava tijekom ubrzanja jedne skupine čestica, tako da je [[polumjer]] zakrivljenosti njihovih staza stalan, pa se one gibaju po istoj kružnoj putanji unutar torusne komore. Prvi veliki sinkrotroni bili su '''Cosmotron''' u ''Brookhaven National Laboratory'' (BNL), Upton, [[New York]], [[SAD]] (1952., energija protona 3 GeV); '''Bevatron''' u ''Lawrence Berkeley National Laboratory'', [[Berkeley, Kalifornija|Berkeley, Kalifornija]], SAD (1954., 6 GeV) i sinkrotron ('''Synchrophasotron''') u [[Dubna|Dubni]], bivši [[Sovjetski savez]] (1957., 10 GeV). Premda su magneti bili [[torus]]ni, promjeri staza i torusa od stotinjak i više [[metar]]a zahtijevali su vrlo velike [[magnet]]e, pa je to ograničavalo dosezanje bitno viših [[energija]]. Početkom 1950-tih rješenje je nađeno u načelu jakog [[Žarište|fokusiranja]] snopa nabijenih [[čestica]], što se postiže zamjenom masivnoga magnetskih torusa nizom [[magnet]]a u kojima se jakost [[ magnetsko polje|magnetskoga polja]] naizmjence poprečno (radijalno) povećava ili smanjuje. To je načelo omogućilo mnogo preciznije vođenje snopa ubrzanih čestica i time smanjenje presjeka i ukupne mase magneta i tako otvorilo mogućnost prema višim energijama [[ubrzivač čestica|ubrzivača čestica]] ([[akcelerator čestica]]).

 

Projektili kojima gađamo atomske jezgre moraju imati veliku [[kinetička energija|kinetičku energiju]], to jest veliku [[brzina|brzinu]]. Ako su projektili pozitivno električni, kao na primjer protoni, deuterij i alfa-čestice, odbijat će se pozitivno nabijene atomske jezgre. Oko jezgre postoji naime jako [[električno polje]] koje odbija i skreće u stranu sve pozitivno nabijene projektile koji joj se približe. Zbog toga proton, deuterij i alfa-čestica neće prodrijeti u atomsku jezgru ako nemaju dovoljno veliku brzinu, već će skrenuti na stranu i opisati [[hiperbola|hiperbolu]]. Kod toga neće ni sama jezgra ostati na miru jer je odbijanje uzajamno. Dogodit će se neka vrsta elastičnog [[sraz]]a, pa će projektil odletjeti na jednu, a jezgra na drugu stranu. Zato čestice kojima želimo prodrijeti u atomsku jezgru moraju imati vrlo veliku energiju koju dobivamo pomoću visokog [[električni napon|električnog napona]]. Za dobivanje tako velikih [[energija]] koje služe kod transmutacije elemenata, odnosno istraživanja atomskih jezgara, upotrebljavaju se posebni uređaji za ubrzavanje čestica koji se zovu akceleratori čestica. Među te akceleratore spada i [[ciklotron]]. <ref> Velimir Kruz: "Tehnička fizika za tehničke škole", "Školska knjiga" Zagreb, 1969.</ref>

 

== Izvori ==