Razlika između inačica stranice »Gajret«

Dodana 72 bajta ,  prije 3 mjeseca
bez sažetka
Na šestoj redovnoj skupštini, održanoj 10. lipnja 1908, ponovo su ubjedljivu pobjedu ostvarile pristalice MNO. Ubrzo nakon toga Osman Đikić je postavljen na mjesto tajnika. Vlast je u Đikićevom dolasku vidjela jačanje srpskih tendencija u društvu, te namjeru MNO da se još jače istakne opozicioni karakter Gajreta.{{sfn|Kemura|1986|p=57–58}}
 
Kada je 1908. godine nastupila aneksija Bosne i Hercegovine imala je za posljedicu nova pregrupisavanja i polarizaciju unutar bošnjačkog građanskog pokreta i stranki. MNS se na skupštini održanoj 31. siječnja 1910. reorganizovala u Muslimansku samostalnu stranku, napustivši otvorenu hrvatsku nacionalnu identifikaciju. Ugašen je list Muslimanska svijest, a pokrenuta Muslimanska sloga]. I pored toga, samostalci su za većinu Bošnjaka predstavljali oportunistički i pro-režimski elemenat, te nisu uspjeli privući šire slojeve niti ugroziti poziciju MNO. Priznavanje aneksije i napuštanje opozicionog stava od strane MNO doveli su do nezadovoljstva mlađih aktivista okupljenih oko Musavata, koji se pod vođstvom Đikića, Ćemalovića i [[Husaga Ćišić|Husage Ćišića]] izdvajaju i pokreću list Samouprava kao organ muslimanske demokratske struje. Takva situacija imala je odraza i na Gajret u kojem su dojučerašnji suradnici postali ogorčeni neprijatelji. To se posebno odrazilo na Đikića, urednika Samouprave, čiji je kritički stav prema Musavatu i prvacima MNO prouzrokovao kampanju MNO protiv njega, pa se čak postavljalo i pitanje opstanka Gajreta.{{sfn|Kemura|1986|p=58–59}}
 
U Samoupravi je izražavana netrpeljivost prema hrvatskom nacionalnom pokretu i zagovarano održavanje muslimansko-srpskog saveza. Demokrati su smatrali da je održavanje tog saveza nemoguće dok vođstvo muslimana u svojim rukama drži begovat, koji svoje interese poistovjećuje sa općim muslimanskim. Iz tog razloga, u listu su se propagirale anti-feudalne ideje i rješavanje agrarnog pitanja, uz nastojanje da se seljaštvo i građanski krugovi odvoje od begovata. Demokrati su bili suviše slabi da bi mogli ugroziti MNO; na prvim saborskim izborima nisu osvojili nijedan mandat. Njihovu srpsku orijentaciju vješto su u borbi protiv njih koristile druge stranke. Slabost demokrata ležala je i u tome što se nisu znali distancirati od ciljeva i namjera srpske politike u odnosu na muslimane, čime su se izolovali od muslimanskih masa.{{sfn|Kemura|1986|p=59–60}}
[[Datoteka:Gajret BH pošta.jpg|mini|desno|Markica BH Pošte iz 2007. povodom 100 lista Gajret]]
 
Đikić je nastojao svoje političko angažovanje odvojiti od rada u društvu. Njegovo uređivanje lista Gajret bilo je lišeno nacionalne propagande, a političkim protivnicima odgovarao je isključivo preko Samouprave. I pored toga, politički protivnici su istom žestinom napadali i Gajret i Đikića. Sukobi su uzeli takvog maha da su pojedini odbornici direktno radili protiv interesa društva. U kampanji koja se protiv Đikića, koji je optuživan da zbog političke aktivnosti zapostavlja poslove u Gajretu, vodila preko Musavata učešće su uzeli i neki članovi Glavnog odbora. Da bi se umirila javnost i opovrgnule takve optužbe, GglavniGlavni odbor je formirao komisiju, koja je trebala ispitati Đikićev rad. Zaključak komisije bio je da su optužbe neosnovane. Kampanja protiv Đikića, u kojoj su zajednički učestvovali MNO i MSS, naročito se intenzivirala pred Gajretovu skupštinu 1911. godine. {{sfn|Kemura|1986|p=60–61}}
 
I pored toga, na skupštini su pobjedu izvojevali demokrati. Zasluga za pobjedu pripadala je Đikiću, koji je zajedno s Ćemalovićem organizovao đake i druge pristalice iz Mostara i na taj način osigurao većinu na skupštini.{{sfn|Kemura|1986|p=61}} Izazvan pisanjem tiska, Glavni odbor je dao izjavu u kojoj se podvlači muslimanski karakter društva, te se navodi da nema mjesta bilo kakvoj političkoj aktivnosti. Upućen je apel muslimanskom tisku da se suzdrži od napada na Gajret. Ni ova izjava Glavnog odbora nije imala većeg odjeka. Fuzionisanjem MNO i MSS u kolovozu 1911. u Ujedinjenu muslimansku organizaciju napadi na Gajret postaju još žešći, a vode se preko lista Zeman, novoformiranog organa UMO. Kulminaciju sukoba predstavljala je 10. skupština Gajreta, na kojoj je UMO nastojala preuzeti društvo.{{sfn|Kemura|1986|p=61–63}} Komentarišući skupštinu, list Gajret ukazivao je na štetnost političkog podvajanja i njegovog unošenja u društvo, ali se u nacionalnom pogledu usprotivio prodiranju hrvatske nacionalne orijentacije. Zbog raspuštanja skupštine nije izabran ni Glavni odbor, te je zakazana vanredna skupština za 1. rujna 1912. Prema izvješću vladinog povjerenika, uoči skupštine posjetili su ga predsjednik [[Bosanski sabor|Sabora]] Bašagić i poslanik UMO Mešić priopćivši mu da bi željeli sklopiti sporazum s drugom stranom. S istim prijedlogom kasnije je došao i predsjednik Gajreta Sarić. Vladin povjerenik pristao je da se narednog dana kod njega održi sastanak. Na tom susretu Sarić i Mešić uspjeli su samo dogovoriti još jedan sastanak koji je zakazan za poslijepodne, neposredno pred početak skupštine. Na tom sastanku obje strane donijele su liste od po 10 kandidata za odbor, ali je lista UMO na kojoj su se našli Bašagić, Mulabdić i Halilbašić naišla na oštro protivljenje demokrata, te su razgovori prekinuti.{{sfn|Kemura|1986|p=63}}
I pored postignutog sporazuma, UMO nije uspjela zadobiti značajnije pozicije u Glavnom odboru. Mjesto predsjednika zadržao je Sarić, a Halilbašić je zahtijevao da mjesto potpredsjednika pripadne UMO, nudeći za tu poziciju sebe ili Bašagića. Međutim, ovaj prijedlog je odbijen voljom većine. Zbog te odluke Zeman je nastavio kritikovati Gajret.{{sfn|Kemura|1986|p=65}}
 
Posljednja skupština u austro-ugarskom periodu, 11. po redu, održana je 1913., ali je raspuštena zbog političkih sukoba. Došlo je čak i do fizičkog obračuna, a povod je bio izbor članova Glavnog odbora. Pošto su pokušaji formiranja kompromisne liste propali, Sarić je predložio da se za brojače glasova odrede Husaga Ćišić, Hamid Svrzo, [[Derviš Hadžioman]] i [[Abdulah Mešić]], što je od strane UMO shvaćeno kao provokacija jer je među predloženim bilo izrazito pro-srpski nastrojenih ličnosti. U tuči koja je uslijedila nakon toga, lakše je povrijeđeno, prema nekim navodima, 10 osoba, među kojima i Bašagić. Intervencijom policije skupština je prekinuta. Tom prilikom demolirana je i sala Društvenog doma, a naknadu štete preuzeo je Gajret.{{sfn|Kemura|1986|p=65–66}}
 
U javnosti su iznošene različite vijesti o daljoj sudbini Gajreta: nagađalo se o njegovom potpadanju pod vakufsku upravu, raspuštanju ili postavljanju komesarijata od strane vlasti. Dalje postojanje dovedeno je u pitanje jer su dezorijentisani članovi, pododbori i povjerenici obustavljali rad. Društvom je nastavio upravljati Glavni odbor izabran 1912. godine, ali su njegovi pokušaji konsolidacije bili neuspješni.{{sfn|Kemura|1986|p=66}}
 
==== Raspuštanje ====
 
Godina 1914. je bila sudbonosna za Gajret. Odmah poslije [[Sarajevski atentat|sarajevskog atentata]] društvo je raspušteno i predato na upravljanje Vakufsko-mearifskom saborskom odboru. Kao formalna izlika poslužilo je to što je Glavni odbor prekoračio svoja ovlaštenja produživši svoj mandat bez održavanja skupštine. To je značilo likvidaciju društva. Na dan preuzimanja od strane Vakufsko-mearifskog saborskog odbora, 2. kolovoza 1914. godine, imovina Gajreta iznosila je 554 krune u gotovom novcu i 84.342 krune uložene u bankovnim knjižicama, te neznatan dio uložen u akcijama Muslimanske trgovačke i poljodjeljske banke u Tešnju i Islamske dioničke štamparije u Sarajevu. Broj članova koji su izvršavali svoje dužnosti iznosio je 757 (od toga 258 u Sarajevu, 156 u Mostaru, 107 u Tešnju, 53 u [[Gacko|Gacku]], 46 u [[Gračanica|Gračanici]] i 22 u [[Žepče|Žepču]]). Vakufsko-mearifski odbor nastavio je dijeliti stipendije, ali u ograničenom broju s obzirom na ratne prilike. U sastavu tog odbora bili su Salim Muftić, Šerif Arnautović, Mustaj-beg Halilbašić i dr.{{sfn|Kemura|1986|p=66–67}}