Razlika između inačica stranice »Gajret«

Dodano 155 bajtova ,  prije 1 mjesec
bez sažetka
 
=== Djelovanje ===
Na kulturno-prosvjetnom planu, djelatnost Gajreta bila je, zbog manjka financijskih sredstava, ograničena na davanje stipendija. Izdavačka djelatnost pokrenuta je izdavanjem kalendara. Rad društva bio je ometan nesuglasicama u Glavnom odboru, do kojih je došlo već poslije druge redovne skupštine kada su ga napustili Halid-beg Hrasnica, [[Fehim Spaho|Fehim ef. Spaho]], [[Mehmed Džemaluddin Čaušević|Mehmed Džemaludidin ef. Čaušević]] i Avdaga Šahinagić. Sukobi su kulminirali pred održavanje četvrte redovne skupštine kada je blagajnik Fehim ef. Spaho, uz podršku revizora, stupio u štrajk, što je protumačeno kao pokušaj obaranja vodećih ljudi iz Glavnog odbora, prije svega Safveta-bega Bašagića. Taj sukob riješen je kompromisom. Sukob koji se desio 1907. odvijao se na liniji već prisutnih sukoba između bošnjačkih političkih grupacija.{{sfn|Kemura|1986|p=42–44}}
 
Na kulturno-prosvjetnom planu, djelatnost Gajreta bila je, zbog manjka financijskih sredstava, ograničena na davanje stipendija. Izdavačka djelatnost pokrenuta je izdavanjem kalendara. Rad društva bio je ometan nesuglasicama u Glavnom odboru, do kojih je došlo već poslije druge redovne skupštine kada su ga napustili Halid-beg Hrasnica, [[Fehim Spaho|Fehim ef. Spaho]], [[Mehmed Džemaluddin Čaušević|Mehmed Džemaludidin ef. Čaušević]] i Avdaga Šahinagić. Sukobi su kulminirali pred održavanje četvrte redovne skupštine kada je blagajnik Fehim ef. Spaho, uz podršku revizora, stupio u štrajk, što je protumačeno kao pokušaj obaranja vodećih ljudi iz Glavnog odbora, prije svega Safveta-bega Bašagića. Taj sukob riješen je kompromisom. Sukob koji se desio 1907. odvijao se na liniji već prisutnih sukoba između bošnjačkih političkih grupacija.{{sfn|Kemura|1986|p=42–44}}
[[Datoteka:Zgrada Gajreta.jpg|lijevo|mini|300px|Zgrada sjedišta društva Gajret, danas sjedište [[Bošnjačka zajednica kulture Preporod|BZK Preporod]] u Sarajevu]]
Uporedo sa aktivnostima naprednjaka, iz pokreta za autonomiju razvila se politička stranka MNO. Osim vjerskih, u prvi plan istakla je i gospodarska i politička pitanja. Novim programom MNO je proširila svoju bazu i dobila podršku većine Bošnjaka. Na osnovu proširenog programa, MNO je svoju pažnju usmjerila i ka rješavanju kulturno-prosvjetnih pitanja, nastojeći pridobiti neutralni dio bošnjačkog naroda i inteligencije, te eliminirati utjecaj naprednjaka. Prvi konkretan korak bila je odluka MNO donesena na sastanku u [[Mostar]]u, na kojem je usvojen prijedlog Ali-bega Firdusa da se Gajretu pomogne tako što će se preko miletskih odbora propagirati upisivanje novih članova. Ova odluka naišla je na simpatije i širok odziv u svim krugovima. U Gajret se za nekoliko dana upisalo 1.200 novih članova, uključujući dobar dio MNO-a, čime se članstvo udvostručilo. Najveći je odziv bio u Mostaru gdje su se za par dana upisala 163 nova člana.{{sfn|Kemura|1986|p=44–45}}
 
 
==== Od aneksije do Prvog svjetsko rata ====
Gubljenje pozicija naprednjaka u Gajretu nije dovelo do njihovog odricanja i povlačenja iz društva. Naprotiv, oni su godišnju zabavu Gajreta u Tešnju od 24. do 26. kolovoza 1908. iskoristili za osnivanje svoje [[Muslimanska napredna stranka|Muslimanske napredne stranke]]. Na čelo stranke postavljen je [[Ademaga Mešić]], a kao glasilo stranke pokrenut je list "[[Muslimanska svijest]]".{{sfn|Kemura|1986|p=55}}
 
Preko listova Bošnjak i Muslimanske svijesti, a uz podršku Hrvatskog dnevnika, naprednjaci su vodili kampanju protiv nove uprave Gajreta, prenaglašavajući pro-srpsku orijentaciju i tendencije u društvu. Uprava Gajreta optuživana je da stipendije dijeli samo onim đacima iste nacionalne i političke orijentacije, te da se pretvara u dispozicioni fond za propagandu srpske politike. Napadi naprednjaka naročito su se pojačali pred 6.šestu redovnu skupštinu 1908, s namjerom da se poljulja ugled odbora.{{sfn|Kemura|1986|p=55–56}}
 
Na šestoj redovnoj skupštini, održanoj 10. lipnja 1908, ponovo su ubjedljivu pobjedu ostvarile pristalice MNO. Ubrzo nakon toga Osman Đikić je postavljen na mjesto tajnika. Vlast je u Đikićevom dolasku vidjela jačanje srpskih tendencija u društvu, te namjeru MNO da se još jače istakne opozicioni karakter Gajreta.{{sfn|Kemura|1986|p=57–58}}
Kako su svi pokušaji sporazuma propali, sukobljene strane nastojale su na skupštini izboriti većinu. U strahu od većih izgreda, vlast je koncentrisala jake policijske snage u obližnjoj Ajas karauli. Na skupštini je prisutno bilo oko 800 učesnika, među kojima i veliki broj iz provincije, naročito protivnika UMO iz Mostara i [[Konjic]]a. Do očekivanog sukoba nije došlo jer je jednoglasno prihvaćen prijedlog Sarića da obje strane izaberu po tri predstavnika koji će se saglasiti o zajedničkoj listi. Arnautović je ispred UMO predložio Mulabdića, Mešića i Halilbašića, a Ćemalović ispred demokrata trojicu Mostaraca: Ćišića, Šarića i Ibrahima ef. Kajtaza. U sastav odbora ušli su: Muftić, Halilbašić, Safvet-beg Bašagić, Pertev i Asim-beg Mutevelić, te zamjenici Čengić, Muhamed Hadžialić, Fehim Kafadarević, Osman-beg Bašagić i Šaćir-aga Čejvanija. Pristalice UMO bile su oduševljene polovičnim uspjehom, smatrajući da je iz Gajreta istjerana srpska propaganda jer među izabranim odbornicima nije bilo nijednog Srbina nacionaliste. I demokrati su bili zadovoljni sporazumom, uz konstataciju da su se politički sukobi negativno odražavali na razvoj Gajreta, čiji je broj članova bio minimalan u poređenju s muslimanskim stanovništvom. Istakli su i da zajednički rad treba proširiti na sve Gajretove jedinice, ne samo Glavni odbor.{{sfn|Kemura|1986|p=63–64}}
 
I pored postignutog sporazuma, UMO nije uspjela zadobiti značajnije pozicije u Glavnom odboru. Mjesto predsjednika zadržao je Sarić, a Halilbašić je zahtijevao da mjesto potpredsjednika pripadne UMO, nudeći za tu poziciju sebe ili Bašagića. Međutim, ovaj prijedlog je odbijen voljom većine. Zbog te odluke Zeman je nastavio kritikovatikritizirati Gajret.{{sfn|Kemura|1986|p=65}}
 
Posljednja skupština u austro-ugarskom periodu, 11. po redu, održana je 1913., ali je raspuštena zbog političkih sukoba. Došlo je čak i do fizičkog obračuna, a povod je bio izbor članova Glavnog odbora. Pošto su pokušaji formiranja kompromisne liste propali, Sarić je predložio da se za brojače glasova odrede Husaga Ćišić, Hamid Svrzo, [[Derviš Hadžioman]] i Abdulah Mešić, što je od strane UMO shvaćeno kao provokacija jer je među predloženim bilo izrazito pro-srpski nastrojenih ličnosti. U tuči koja je uslijedila nakon toga, lakše je povrijeđeno, prema nekim navodima, 10 osoba, među kojima i Bašagić. Intervencijom policije skupština je prekinuta. Tom prilikom demolirana je i sala Društvenog doma, a naknadu štete preuzeo je Gajret.{{sfn|Kemura|1986|p=65–66}}
Godina 1914. je bila sudbonosna za Gajret. Odmah poslije [[Sarajevski atentat|sarajevskog atentata]] društvo je raspušteno i predato na upravljanje Vakufsko-mearifskom saborskom odboru. Kao formalna izlika poslužilo je to što je Glavni odbor prekoračio svoja ovlaštenja produživši svoj mandat bez održavanja skupštine. To je značilo likvidaciju društva. Na dan preuzimanja od strane Vakufsko-mearifskog saborskog odbora, 2. kolovoza 1914. godine, imovina Gajreta iznosila je 554 krune u gotovom novcu i 84.342 krune uložene u bankovnim knjižicama, te neznatan dio uložen u akcijama Muslimanske trgovačke i poljodjeljske banke u Tešnju i Islamske dioničke štamparije u Sarajevu. Broj članova koji su izvršavali svoje dužnosti iznosio je 757 (od toga 258 u Sarajevu, 156 u Mostaru, 107 u Tešnju, 53 u [[Gacko|Gacku]], 46 u [[Gračanica|Gračanici]] i 22 u [[Žepče|Žepču]]). Vakufsko-mearifski odbor nastavio je dijeliti stipendije, ali u ograničenom broju s obzirom na ratne prilike. U sastavu tog odbora bili su Salim Muftić, Šerif Arnautović, Mustaj-beg Halilbašić i dr.{{sfn|Kemura|1986|p=66–67}}
 
Stvarni razlog likvidacije Gajreta ležao je u pro-srpskoj orijentaciji društva, koja je sve jasnije bila izražena nakon dolaska Đikića i njegovih sljedbenika 1909. I većina članova Glavnog odbora poslije 1910. u nacionalnom se smislu deklarisala Srbima. Povjerljivom depešom od 1. srpnja 1914. [[Oskar Potiorek|Potiorek]], guverner Bosne i Hercegovine, obavijestio je Ratni kabinet u Beču o potrebi saniranja prilika "ne samo kod srpske "Prosvjete", nego takođe i kod analognog muslimanskog društva Gajret, koje je čitavo palo u ruke nekih muslimana koji se deklarišu kao radikalni Srbi". Već 3. srpnja ministar [[Leon Biliński|Biliński]] odobrio je Potioreku da u okviru oštrih mjera protiv Srba obuhvati i Gajret. Najistaknutiji muslimani srpske orijentacije našli su se na udaru represivnih mjera od strane režima. Među prvim uhapšenim bio je tajnik Gajreta Avdo Sumbul. U svim veleizdajničkim procesima koji su u Bosni i Hercegovini vođeni prvih godina rata, nalazili su se i muslimani nacionalno opredjeljeni kao Srbi.{{sfn|Kemura|1986|p=67–68}}
 
Od 1923 do 1941 godine predsjednik Gajreta je Avdo Hasanbegović. Godine 1945. Gajret se uklapa u [[Bošnjačka zajednica kulture Preporod|Preporod]], novoosnovano muslimansko društvo.<ref>{{cite web|url=https://preporodmostar.ba/historija-preporoda-bih/#gajret|title=Formiranje Gajreta|publisher=preporodmostar.ba|accessdate = Februry 14 2020.}}</ref>