Gajret: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 18:
=== Osnivanje ===
[[Datoteka:Edhem Mulabdić foto.jpg|mini|lijevo|[[Edhem Mulabdić]], osnivač Gajreta]]
Osnivanje Gajreta 1903. bilo je rezultat rada inteligencije okupljene oko časopisa Behar. Ideja o pokretanju društva potekla je 1900. od braće Defterdarević, Ahmed-bega i Ibrahim-bega, koji su pripadali prvoj generaciji fakultetski obrazovanih [[Bošnjaci|Bošnjaka]]. Kako je tadašnja vlast u [[Beč]]u, prekinula stipendiranje bošnjačke djece, ukazala se mogućnost za osnivanja jednog društva koje će stipendirati siromašne učenike osnovnih i srednjih škola. Ubrzo su izrađena i pravila društva, ali se ideja o osnivanju društva nije realizirala zbog bojazni od slabog odziva i nezainteresovanosti širih krugova bošnjačkog naroda. Prvom sastanku u vezi osnivanja društva prisustvali su Safvet-beg Bašagić i Edhem Mulabdić, ali i Hajdar Fazlagić, Salih Aličehić, Šerifović, Ahmed Šćeta, Sejdali-beg Filipović, koji je kao [[novinar]] bio zadužen da rezultate sastanka priopći javnosti.{{sfn|Kemura|1986|p=29–30}} Postoje dvije verzije o tome kako je društvo dobilo ime. Prema prvoj, ime mu je nehotice dao Riza-beg Kapetanović podstičući druge pri sakupljanju dobrovoljnih priloga za đake koji su ostali bez stipendije riječima: ''Ha, gajret, braćo, ako Boga znate''. Prema drugoj verziji, ime društvu dao je Safvet-beg Bašagić na jednoj od prvih sjednica Privremenog odbora. Riječ gajret [[arapski jezik|arapskog]] je podrijetla i znači trud, nastojanje ili pomoć.{{sfn|Kemura|1986|p=30–31}}
Pri sastavljanju pravila, odboru su poslužila pravila [[Srpsko prosvjetno i kulturno društvo Prosvjeta|Prosvjete]], ranije odobrena od vlasti. Krajem 1902. odbor je po sastavljanju pravila poslao molbu vlastima za osnivanje društva. Vlada nije našla nikakvih prepreka te je 12. siječnja 1903, usvojila i odobrila nacrt pravila društva. Inicijalni odbor za osnivanje Gajreta je u časopisima Behar i Bošnjak uputio poziv na upisivanje u društvo. U pozivu je došla do izražaja spoznaja o zajedničkim interesima Bošnjaka: ''drvo na drvo se naslanja, a čovjek na čovjeka. I mi muslimani u Bosni i Hercegovini prisiljeni smo, da se među se potpomažemo, nikad svi zajedno nemamo na koga da se oslonimo. Mi smo ostavljeni sami sebi, teško će drugi za nas osjetiti našu bol''.{{sfn|Kemura|1986|p=31–33}}
Redak 26:
S obzirom da Zemaljska vlada nije imala nikakvog učešća u osnivanju Gajreta, ona ga je željela odgoditi za povoljnije vrijeme, jer je sumnjala da ga neće podržati šire bošnjačke mase poznavajući njihov stav o suvremenom školovanju, mada joj je odgovaralo osnivanje takvog društva jer bi odvuklo bošnjačke studente od stipendija Prosvjete i [[Hrvatsko kulturno društvo Napredak|Napretka]]. Osnivanje nacionalnih kulturno-prosvjetnih društava bilo je u skladu sa politikom tadašnje vlasti, jer je time onemogućavana bliža suradnja između naroda u Bosni i Hercegovini. Vlast je isto tako strahovala da bi Gajret mogao postati politički centar okupljanja, a nisu postojali s obzirom na postojanje Prosvjete i Napretka, ni formalni razlozi da se ne dozvoli rad društva. Zbog nemogućnosti javnog protivljenja osnivanju Gajreta, akcija vlade svela se na zakulisne radnje i odane ljude. Ipak, vlast nije imala nikakvog razloga za negodovanje jer su u upravu Gajreta ušli ljudi koji su politički bili daleko od opozicije. Sami članovi Glavnog odbora dali su garanciju vlasti da će društvo ostati u rukama ljudi odanih režimu.{{sfn|Kemura|1986|p=36–37}}
[[Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini#Autonomija|Pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju]] otvoreno se suprostavio osnivanju Gajreta zbog nepovjerenja prema svemu što se odvijalo izvan njihove borbe i mimo njihove kontrole. Postojale su i sumnje da formiranje društva režira vlast. Oštre zamjerke upućene su i na 3. član Statuta Gajreta, prema kojem se materijalna pomoć daje samo učenicima srednjih i viših škola u Bosni i Hercegovini i Austro-Ugarskoj, čime su izostavljeni studenti teoloških zavoda, prije svega u [[Istanbul]]u
I sam reis-ul-ulema Azabagić, bio je protiv osnivanja Gajreta, ali se našao u delikatnoj situaciji jer su isti stav zastupali i predstavnici pokreta za autonomiju.{{sfn|Kemura|1986|p=40}} Osnivanje Gajreta izazvalo je interes i oduševljenje i u krugovima izvan Sarajeva. Njegovo formiranje razriješilo je i dilemu o potrebi prihvatanja suvremenog obrazovanja i znanosti, te predstavlja jedan od značajnijih zaokreta u novijoj povijesti Bošnjaka. S druge strane, osnivanje Gajreta predstavljalo je i samostalno istupanje mlađe generacije inteligencije oslobođeno od režimskog
Osnivanje Gajreta razriješilo je i dilemu o potrebi prihvatanja suvremenog obrazovanja i znanosti, te predstavlja jedan od značajnijih zaokreta u novijoj povijesti Bošnjaka
=== Djelovanje ===
Na kulturno-prosvjetnom planu, djelatnost Gajreta bila je, zbog manjka financijskih sredstava, ograničena na
▲Na kulturno-prosvjetnom planu, djelatnost Gajreta bila je, zbog manjka financijskih sredstava, ograničena na davanje stipendija. Izdavačka djelatnost pokrenuta je izdavanjem kalendara. Rad društva bio je ometan nesuglasicama u Glavnom odboru, do kojih je došlo već poslije druge redovne skupštine kada su ga napustili Halid-beg Hrasnica, [[Fehim Spaho|Fehim ef. Spaho]], [[Mehmed Džemaluddin Čaušević|Mehmed Džemaludidin ef. Čaušević]] i Avdaga Šahinagić. Sukobi su kulminirali pred održavanje četvrte redovne skupštine kada je blagajnik Fehim ef. Spaho, uz podršku revizora, stupio u štrajk, što je protumačeno kao pokušaj obaranja vodećih ljudi iz Glavnog odbora, prije svega Safveta-bega Bašagića. Taj sukob riješen je kompromisom. Sukob koji se desio 1907. odvijao se na liniji već prisutnih sukoba između bošnjačkih političkih grupacija.{{sfn|Kemura|1986|p=42–44}}
[[Datoteka:Zgrada Gajreta.jpg|lijevo|mini|300px|Zgrada sjedišta društva Gajret, danas sjedište [[Bošnjačka zajednica kulture Preporod|BZK Preporod]] u Sarajevu]]
Uporedo sa aktivnostima naprednjaka, iz pokreta za autonomiju razvila se politička stranka MNO. Osim vjerskih, u prvi plan istakla je i gospodarska i politička pitanja. Novim programom MNO je proširila svoju bazu i dobila podršku većine Bošnjaka. Na osnovu proširenog programa, MNO je svoju pažnju usmjerila i ka rješavanju kulturno-prosvjetnih pitanja, nastojeći pridobiti neutralni dio bošnjačkog naroda i inteligencije, te eliminirati utjecaj naprednjaka. Prvi konkretan korak bila je odluka MNO donesena na sastanku u [[Mostar]]u, na kojem je usvojen prijedlog Ali-bega Firdusa da se Gajretu pomogne tako što će se preko miletskih odbora propagirati upisivanje novih članova. Ova odluka naišla je na simpatije i širok odziv u svim krugovima. U Gajret se za nekoliko dana upisalo 1.200 novih članova, uključujući dobar dio MNO-a, čime se članstvo udvostručilo. Najveći je odziv bio u Mostaru gdje su se za par dana upisala 163 nova člana.{{sfn|Kemura|1986|p=44–45}}
Potez MNO-a naišao je na simpatije naprednjaka koji su ga protumačili kao poziv na zajednički rad i okupljanje svih bošnjačkih snaga, bez obzira na političke stavove, u rješavanju problema od zajedničkog interesa. Dio naprednjaka, na čelu sa Safvetom- begom Bašagićem, nastojao je sredinom 1907. postići sporazum sa MNO, nudeći joj usluge i pomoć u ostvarenju programa; do toga nije došlo zbog sukoba oko Gajreta
Vođstvo MNO željelo je preuzeti društvo u svoje ruke, te iz njega odstraniti uticaj naprednjaka. Na zaključku donesenom 31.
[[Datoteka:Osman Djikic.jpeg|mini|desno|[[Osman Đikić]], urednik lista Gajret]]
Peta redovna skupština održana je u prostorijama Društvenog doma u Sarajevu 5. lipnja 1907. u napetoj atmosferi.
Prelazak Gajreta u ruke MNO u određenom se smislu pozitivno odrazio na
==== Od aneksije do Prvog svjetsko rata ====
Gubljenje pozicija naprednjaka u Gajretu nije dovelo do njihovog odricanja i povlačenja iz društva. Naprotiv, oni su godišnju zabavu Gajreta u Tešnju od 24. do 26. kolovoza 1908. iskoristili za osnivanje svoje [[Muslimanska napredna stranka|Muslimanske napredne stranke]]. Na čelo stranke postavljen je [[Ademaga Mešić]], a kao glasilo stranke pokrenut je list [[Muslimanska svijest]].{{sfn|Kemura|1986|p=55}} Oni su preko listova Bošnjak i Muslimanske svijest, a uz podršku Hrvatskog dnevnika vodili kampanju protiv nove uprave Gajreta, prenaglašavajući pro-srpsku orijentaciju i tendencije u društvu. Uprava Gajreta optuživana je da stipendije dijeli samo onim učenicima iste nacionalne i političke orijentacije, te da se pretvara u dispozicioni fond za propagandu srpske politike. Napadi naprednjaka naročito su se pojačali pred šestu redovnu skupštinu 1908. godine, s namjerom da se poljulja ugled odbora.{{sfn|Kemura|1986|p=55–56}}
Na šestoj redovnoj skupštini, održanoj 10. lipnja 1908, ponovo su ubjedljivu pobjedu ostvarile pristalice MNO. Ubrzo nakon toga Osman Đikić je postavljen na mjesto tajnika. Vlast je u Đikićevom dolasku vidjela jačanje srpskih tendencija u društvu, te namjeru MNO da se još jače istakne opozicioni karakter Gajreta.{{sfn|Kemura|1986|p=57–58}}
Kada je 1908. godine nastupila aneksija Bosne i Hercegovine imala je za posljedicu nova
U Samoupravi je izražavana netrpeljivost prema hrvatskom nacionalnom pokretu i zagovarano održavanje muslimansko-srpskog saveza. Demokrati su smatrali da je održavanje tog saveza nemoguće dok vođstvo muslimana u svojim rukama drži begovat, koji svoje interese poistovjećuje sa općim muslimanskim.
[[Datoteka:Gajret BH pošta.jpg|mini|desno|Markica BH Pošte iz 2007. povodom 100 lista Gajret]]
Đikić je nastojao svoje političko angažovanje odvojiti od rada u društvu. Njegovo uređivanje lista Gajret bilo je lišeno nacionalne propagande, a političkim protivnicima odgovarao je isključivo preko Samouprave. I pored toga, politički protivnici su istom žestinom napadali i Gajret i Đikića. Sukobi su uzeli takvog maha da su pojedini odbornici direktno radili protiv interesa društva. U kampanji koja se protiv Đikića, koji je optuživan da zbog političke aktivnosti zapostavlja poslove u Gajretu, vodila preko Musavata učešće su uzeli i neki članovi Glavnog odbora. Da bi se umirila javnost i opovrgnule takve optužbe, Glavni odbor je formirao komisiju, koja je trebala ispitati Đikićev rad. Zaključak komisije bio je da su optužbe neosnovane. Kampanja protiv Đikića, u kojoj su zajednički učestvovali MNO i MSS, naročito se intenzivirala pred Gajretovu skupštinu 1911. godine. {{sfn|Kemura|1986|p=60–61}}
I pored toga, na skupštini su pobjedu izvojevali demokrati. Zasluga za pobjedu pripadala je Đikiću, koji je zajedno s Ćemalovićem
Kako su svi pokušaji sporazuma propali, sukobljene strane nastojale su na skupštini izboriti većinu. U strahu od većih izgreda, vlast je koncentrisala jake policijske snage u obližnjoj Ajas karauli. Na skupštini je prisutno bilo oko 800 učesnika, među kojima i veliki broj iz provincije, naročito protivnika UMO iz Mostara i [[Konjic]]a. Do očekivanog sukoba nije došlo jer je jednoglasno prihvaćen prijedlog Sarića da obje strane izaberu po tri predstavnika koji će se saglasiti o zajedničkoj listi.
I pored postignutog sporazuma, UMO nije uspjela zadobiti značajnije pozicije u Glavnom odboru. Mjesto predsjednika zadržao je Sarić, a Halilbašić je zahtijevao da mjesto potpredsjednika pripadne UMO, nudeći za tu poziciju sebe ili Bašagića. Međutim, ovaj prijedlog je odbijen voljom većine. Zbog te odluke Zeman je nastavio kritizirati Gajret.{{sfn|Kemura|1986|p=65}}
Posljednja skupština u austro-ugarskom periodu
U javnosti su iznošene različite vijesti o daljoj sudbini Gajreta: nagađalo se o njegovom potpadanju pod vakufsku upravu, raspuštanju ili postavljanju komesarijata od strane vlasti. Dalje postojanje dovedeno je u pitanje jer su
==== Raspuštanje ====
Godina 1914. je bila sudbonosna za Gajret. Odmah poslije [[Sarajevski atentat|sarajevskog atentata]] društvo je raspušteno i predato na upravljanje Vakufsko-mearifskom saborskom odboru. Kao formalna izlika poslužilo je to što je Glavni odbor prekoračio svoja ovlaštenja produživši svoj mandat bez održavanja skupštine. To je značilo likvidaciju društva. Na dan preuzimanja od strane Vakufsko-mearifskog saborskog odbora, 2. kolovoza 1914. godine, imovina Gajreta iznosila je 554 krune u gotovom novcu i 84.342 krune uložene u bankovnim knjižicama, te neznatan dio uložen u akcijama Muslimanske trgovačke i poljodjeljske banke u Tešnju i Islamske dioničke štamparije u Sarajevu. Broj članova koji su izvršavali svoje dužnosti iznosio je 757 (od toga 258 u Sarajevu, 156 u Mostaru, 107 u Tešnju, 53 u [[Gacko|Gacku]], 46 u [[Gračanica|Gračanici]] i 22 u [[Žepče|Žepču]]). Vakufsko-mearifski odbor nastavio je dijeliti stipendije, ali u ograničenom broju s obzirom na ratne prilike
Stvarni razlog likvidacije Gajreta ležao je u pro-srpskoj orijentaciji društva, koja je sve jasnije bila izražena nakon dolaska Đikića i njegovih sljedbenika 1909. I većina članova Glavnog odbora poslije 1910. u nacionalnom se smislu deklarisala Srbima. Povjerljivom depešom od 1. srpnja 1914. [[Oskar Potiorek|Potiorek]], guverner Bosne i Hercegovine, obavijestio je Ratni kabinet u Beču o potrebi saniranja prilika "ne samo kod srpske
▲Godina 1914. je bila sudbonosna za Gajret. Odmah poslije [[Sarajevski atentat|sarajevskog atentata]] društvo je raspušteno i predato na upravljanje Vakufsko-mearifskom saborskom odboru. Kao formalna izlika poslužilo je to što je Glavni odbor prekoračio svoja ovlaštenja produživši svoj mandat bez održavanja skupštine. To je značilo likvidaciju društva. Na dan preuzimanja od strane Vakufsko-mearifskog saborskog odbora, 2. kolovoza 1914. godine, imovina Gajreta iznosila je 554 krune u gotovom novcu i 84.342 krune uložene u bankovnim knjižicama, te neznatan dio uložen u akcijama Muslimanske trgovačke i poljodjeljske banke u Tešnju i Islamske dioničke štamparije u Sarajevu. Broj članova koji su izvršavali svoje dužnosti iznosio je 757 (od toga 258 u Sarajevu, 156 u Mostaru, 107 u Tešnju, 53 u [[Gacko|Gacku]], 46 u [[Gračanica|Gračanici]] i 22 u [[Žepče|Žepču]]). Vakufsko-mearifski odbor nastavio je dijeliti stipendije, ali u ograničenom broju s obzirom na ratne prilike. U sastavu tog odbora bili su Salim Muftić, Šerif Arnautović, Mustaj-beg Halilbašić i dr.{{sfn|Kemura|1986|p=66–67}}
▲Stvarni razlog likvidacije Gajreta ležao je u pro-srpskoj orijentaciji društva, koja je sve jasnije bila izražena nakon dolaska Đikića i njegovih sljedbenika 1909. I većina članova Glavnog odbora poslije 1910. u nacionalnom se smislu deklarisala Srbima. Povjerljivom depešom od 1. srpnja 1914. [[Oskar Potiorek|Potiorek]], guverner Bosne i Hercegovine, obavijestio je Ratni kabinet u Beču o potrebi saniranja prilika "ne samo kod srpske "Prosvjete", nego takođe i kod analognog muslimanskog društva Gajret, koje je čitavo palo u ruke nekih muslimana koji se deklarišu kao radikalni Srbi". Već 3. srpnja ministar Leon Biliński odobrio je Potioreku da u okviru oštrih mjera protiv Srba obuhvati i Gajret. Najistaknutiji muslimani srpske orijentacije našli su se na udaru represivnih mjera od strane režima. Među prvim uhapšenim bio je tajnik Gajreta Avdo Sumbul. U svim veleizdajničkim procesima koji su u Bosni i Hercegovini vođeni prvih godina rata, nalazili su se i muslimani nacionalno opredjeljeni kao Srbi.{{sfn|Kemura|1986|p=67–68}}
Od 1923 do 1941 godine predsjednik Gajreta je Avdo Hasanbegović. Godine 1945. Gajret se uklapa u [[Bošnjačka zajednica kulture Preporod|Preporod]], novoosnovano muslimansko društvo.<ref>{{cite web|url=https://preporodmostar.ba/historija-preporoda-bih/#gajret|title=Formiranje Gajreta|publisher=preporodmostar.ba|accessdate = Februry 14 2020.}}</ref>
|