Razlika između inačica stranice »Suhoj Su-9«

Obrisan 1 bajt ,  prije 1 mjesec
m
Poveznica sa pogreškom (CheckWiki #32)
m (Poveznica sa pogreškom (CheckWiki #32))
 
Pokretni konusni radom u usisniku imao je automatsku regulaciju, a pokretao se preko elektrohidrauličkog sustava. Kako bi se smanjila opasnost od ulaska predmeta u usisnik tijekom vožnje po zemlji, na nos su naknadno postavljena četiri mala dodatna usisnika. Da bi se povećala autonomija aviona na slabije uređenim i opremljenim bazama, motor je dobio sustav za pokretanje koji se napajao [[benzin]]om a ne [[kerozin]]om. Ugrađen je i sustav za automatsko gašenje požara na bazi ugljičnog dioksida. Već smo spomenuli da je jedan od nedostataka AL-7 motora bila velika potrošnja goriva. Zbog toga je Su-9 dobio tri velika spremnika za gorivo u trupu (između kabine i motora) te po jedan u krilima. Oni su ukupno primali 3060 litara goriva. Kod kasnijih primjeraka kapacitet je povećan na 3780 litara. To je bilo dovoljno za dolet od 1160 km, pod uvjetom da piloti nisu uključivali sustav za naknadno izgaranje. Dolet se mogao povećati uporabom dodatnih odbacivih spremnika za gorivo zapremine 600 litara. Standardno bi Su-9 nosili dva ova spremnika na središnjem nosaču pod trupom.
 
Delta [[Krilo zrakoplova|krila]] imala su strijelu od 60 stupnjeva, te negativan diedar od dva stupnja. Imala su Flowlerove flapsove s eleronima. Vodoravni stabilizatori su bili jednodijelni. Sve letne površine bile su pokretane hidrauličnim sustavom, pa čak i četiri zračne kočnice postavljene u X konfiguraciju na stražnjem dijelu trupa. Hidraulika je pokretala i noge [[Podvozje zrakoplova|podvozja]] koji je bio tipa [[Tricikl podvozje zrakoplova||tricikl]]. Svaka je noga imala samo jedan kotač. Za razliku od MiG-a 21, krilo na Su-9 je bilo dovoljno debelo da primi noge glavnog stajnog trapa, zbog čega je dobiven dodatni prostor za smještaj goriva u trupu. Kako bi se smanjila masa i ostalo više prostora u nosu za smještaj [[radar]]a, prednja noga je bila samoupravljiva, a upravljanje avionom se obavljalo uporabom kočnica na glavnim nogama. Slobodna nosna noga olakšavala je i upravljanje avionom od strane zemaljskog osoblja. Za smanjenje dužine slijetanja Su-9 su opremili kočećim [[padobran]]ima.<br>
Kako bi se povećala sigurnost u letu, Su-9 je dobio tri hidraulična sustava. Primarni je rabljen za pokretanje stajnog trapa, usisnika, zračnih kočnica i zakrilca. Dva odvojena rabljena su samo za pokretanje letnih površina. Kod kasnijih primjeraka ugrađen je i dodatni pneumatski sustav koji je spuštao noge stajnog trapa i upravljao letnim površinama.<br>
Uz dva nosača pod trupom svaki je Su-9 dobio i dva potkrilna nosača za vođene projektile zrak-zrak. Prvobitno se naoružanje sastojalo od projektila RS-2-US (NATO oznake AA-1 Alkali). Osnovna inačica imala je poluaktivno radarsko navođenje, a ubrzo je razvijena inačica s infracrvenim samonavođenje R-55. Kako bi se povećala vjerojatnost uništavanja cilja, Su-9 su nosili kombinacije s dva [[RS-2-US]] i dva R[[-55]]. Prvi serijski primjerci imali su prostor u korijenju krila za smještaj po jedan [[top]] [[Nudelman-Rihter NR-30]] kalibra 30 mm. Međutim, niti jedan Su-9 koji je ušao u operativnu uporabu nije bio naoružan topovima. Zbog toga su kasniji primjerci u taj prostor dobili dodatne spremnike za gorivo.
1.573

uređivanja