Vrhbosna: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m lektura (budući da -> jer)
m Poveznica sa pogreškom (CheckWiki #32) + suvišno
Redak 74:
 
Neoprostivi je propust Patscha, da nije objelodanio opis iskopina u Arnautovićima i upozorio znanstveni i rodoljubni svijet na povijesnu vrijednost otkrivene crkve u [[Arnautovići]]ma. Posljedica toga je bio nemar prema iskopinama, koji se posebno pokazao 1948. kod gradnje širokotračne željezničke pruge, kada su ostaci crkvene zgrade bili potpuno uništeni. Međutim, veliku trobrodnu crkvu s grobovima više bosanskih vladara Kotromanića valja poistovjetiti s crkvom sv. Nikole u Milima, koju je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić podigao franjevcima, kada je 1340 bila osnovana [[Bosna Srebrena|franjevačka bosanska vikarija]]. Franjevačka, naime, predaja tvrdi, da je prvi franjevački samostan s crkvom u Bosni podigao ban Stjepan II. Kotromanić u Milima pod imenom sv. Nikole i da je u toj crkvi bio pokopan taj ban nakon svoje smrti. Tu su predaju zabilježili između drugih: opat [[Mavro Orbini]] 1601., [[Pavao Ritter Vitezović]] 1696., fra Bernardin Nagnanović 1715. i fra Nikola Lašvanin († 1750.).<ref name="Domo" />
[[Datoteka:MileOstaci.jpg|mini|<center>Ostaci temelja crkve u Milama</center>]]
[[Datoteka:MileDetalj.jpg|mini|<center>Detalj ostataka</center>]]
Franjevački samostan i crkva [[Sveti Nikola|sv. Nikole]] bio je u užoj [[srednjovjekovna bosanska država|srednjovjekovnoj Bosni]] samo jedan pod tim imenom. Taj se u starim franjevačkim izvorima zove sada sv. Nikola u Milima, a sada sv. Nikola u Visokomu. Stvarno, samostan se nalazio u mjestu Milima, kako se u srednjem vijeku zvalo naselje s obje strane rijeke Bosne, gdje danas leže sela [[Arnautovići]] i [[Muhašinovići]], koji ta imena nose iz turskoga doba po svojim spahijskim gospodarima. U gradu Mili (Mel), čiji se ostaci danas vide na desnoj strani riječice Goruše kod njezina utoka u Bosnu, bilo je sijelo župe Mili, koja se prostirala s obje strane Bosne od prilike od današnje željeničke stanice [[Ilijaš]]a do [[Kakanj|Kaknja]].<ref name="Domo">[[Dominik Mandić]], ''[[Etnička povijest Bosne i Hercegovine (knjiga)|Etnička povijest Bosne i Hercegovine]]'', Ziral, Mostar, 1982. (pretisak)</ref>
 
Redak 96:
U svakom slučaju ta je razdiobna granična rijeka ležala istočno od grada [[Bobovac|Bobovca]]. Po Halkokondilesu Iliri,<ref name="Grk" /> tj. Hrvati, žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. [[Srednjovjekovna bosanska država|Sva Bosna]] neposredno prije njezina pada pod Tursku i za vrijeme zaposjednuća bila je naseljena isključivo Ilirima, naime narodom istovjetnim s onim, koji je tada živio u današnjoj Dalmaciji do Istre, a to znači Hrvatima. [[Zahumlje|Zemlje]] [[Sandalj Hranić Kosača|Sandaljeve]],<ref name="Grk" /> kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao [[Stjepan Vukčić Kosača|herceg Stjepan]], sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u [[Ilirik]]. U toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre, a to su bili Hrvati.
 
Bosanskoga kralja [[Stjepan Tomašević|Stjepana Tomaševića]] (1461. - 1463.) Halkokondyles zove kraljem Ilira,<ref name="Grk" /> tj. Hrvata, jer je Stjepan stvarno vladao većim dijelom tadašnjih hrvatskih zemalja. On dapače veli, da neki u njegovo vrijeme Ilire nazivlju Bošnjanima, a to radi toga, što je u Bosni stolovao kralj, koji je imao u svojoj državi većinu Ilira, tj. Hrvata. Svjedočanstvo Halkokondilesovo ima posebnu vrijednost, jer ono opisuje [[Etnička povijest Bosne i Hercegovine (knjiga)||etničko stanje Bosne]] neposredno prije pada pod Tursku, s kojom dolazi u zemlju jak priljev stranoga narodnoga življa.<ref name="Domo" />
 
== Unutarnje poveznice ==