Serenada br. 9 u D-duru (Mozart)

12.    320.   Serenade.
Incipit Serenade br. 9 u XX. grupi tematskog popisa na str. 20 Köchelovog kataloga.

Serenada br. 9 u D-duru, KV 320, poznata pod popularnim nazivom "Poštanski rog", skladba je Wolfganga Amadeusa Mozarta iz 1779. godine i posljednja je serenada koju je skladao u rodnom Salzburgu. Naslov serenade "Poštanski rog" (njem. Posthorn-Serenade) potječe od poštanskog roga, solističkog glazbala koje se čuje u drugom triju šestog stavka.

Nastanak

Iako se riječ "serenada" uglavnom vezuje za podoknicu, pjesmu pod prozorom djevojke (a i Mozart ju je u operi Don Giovanni rabio u takvoj sceni), serenada je glazbeni žanr popularan u 18. stoljeću u Italiji, Austriji i južnoj Njemačkoj. Serenade iz tog razdoblja sastojale su se od pet ili više stavaka i izvođene su na otvorenom. Obično su pisane nekim povodom, a zbog prilično dugog trajanja bile su za "jednokratnu uporabu" te su skladatelji materijal iz njih reciklirali u drugim svojim djelima.

Serenada br. 9 u D-duru tipičan je primjer nastanka, sastava i uporabe. Iako postoji više teorija o povodu nastanka, danas kod muzikologa prevladava mišljenje da je Mozart Serenadu skladao povodom svečanosti završetka školske godine (Finalmusik) na Benediktinskom sveučilištu u Salzburgu koje su se održavale sredinom ljeta. (Mozartova glazba izvođena je najmanje pet puta između 1769. i 1779. godine na Benediktinskom sveučilištu.) Datum na autografu Serenade je 3. kolovoza 1779. i tog je ljeta premijerno izvedena. Vjeruje se da je to jedina izvedba integralne Serenade prije 20. stoljeća. Serenada ima sedam stavaka, od kojih je kasnije prvi, peti i sedmi stavak Mozart izdvojio u samostalnu Simfoniju u D-duru, koja je također označena kao KV 320.

Poštanski rog, glazbalo po kome je Serenada dobila ime.

U drugom triju šestog stavka Serenade javlja se neuobičajeno glazbalo poštanski rog (corno di posta) i prema njemu je Serenada dobila ime, ali ga nije izvorno dao Mozart, već vjerojatno izdavači.

Djelo je prvi put objavio Johann André u Offenbachu 1792. godine kao Simfoniju u D-duru op. 22.

Sastav

Orkestracija: 2 flaute, 2 oboe, 2 fagota, 2 roga, 2 trube, poštanski rog, timpani i gudači.

Tonalitet: G-dur

Serenada u sedam stavaka kombinira karakteristike više žanrova, simfonije, koncerta i suite, odnosno: trostavačnu simfoniju (1., 5. i 7.), dva puhaća koncertantna stavka (3. i 4.) i dva menueta s triom (2. i 6. stavak).

1. Adagio maestoso - Allegro con spirito
2. Menuetto: Allegretto
3. Concertante: Andante grazioso
4. Rondeau: Allegro ma non troppo
5. Andantino
6. Menuetto
7. Finale: Presto

(Menuetto i Rondeau navedeni su prema KV⁶ i Neue Mozart-Ausgabe, dok su u starijem KV¹ navedeni kao Minuetto i Rondo.)

Uobičajeno trajanje Serenade je oko 45 minuta.

1. Adagio maestoso - Allegro con spirito

Stavak ima 272 takta. Napisan je u sonatnoj formi. Prvih 6 taktova u sporom izražajnom tempu (adagio maestoso) uvod su u živahan svečani ostatak stavka (allegro con spirito). Dva marša koji se u Köchelovom katalogu nalaze kao KV 335 (320a) pripadaju prvom i sedmom stavku ove serenade.

2. Menuetto: Allegretto

Prvi menuet ima 44 takta. Oznaka tempa je allegretto (malo sporije od allegra, 112-120 d/min). Trio (srednja dionica) ima 16 taktova i uz gudače nastupaju flauta i fagot, a za njim slijedi menuet da capo (ispočetka).

3. Concertante: Andante grazioso

Stavak ima 175 taktova. Po trajanju je ovo najduži stavak, s obzirom na spori tempo andante grazioso (kao u šetnji, graciozno). Flaute, oboe i fagoti su solistička glazbala u ovom koncertantnom stavku, koja u kadenci združeno nastupaju.

4. Rondeau: Allegro ma non troppo

Rondo ima 244 takta. Kao što je uobičajeno, rondo je brz i živahan stavak veselog karaktera, stoga je oznaka tempa allegro ma non troppo (brzo, ali ne previše). I ovaj stavak je koncertatni, jer solistički nastupaju flaute i oboe.

5. Andantino

Stavak označen kao andantino (nešto brže nego andante, 80-108 d/m) ima 91 takt. Spori stavak u d-molu melankonličnog je karaktera, te i u Simfoniji ima ulogu srednjeg sporog stava.

6. Menuetto

Drugi menuet ima 24 takta, a obuhvaća dva trija. Prvi trio ima 16 taktova i u njemu je flauta (ili pikolo) solistički instrument (orkestracija: flauta, gudači). Drugi trio ima 32 takta. U drugom triju poštanski rog ima kratku solističku dionicu (orkestracija: oboe, poštanski rog). Poštanski rog je puhaće glazbalo bez ventila, skromnih glazbenih mogućnosti, koje je u poštanskoj službi služilo za najavljvanje dolaska pošte. Kako je glazbalo neuobičajeno, po njemu je Serenada dobila popularno ime. Kako je glazbalo danas rijetko, njegovu ulogu najčešće preuzima rog. Stavak završava ponovljenim menuetom i kodom od 5 taktova.

7. Finale: Presto

Finale ima 297 taktova u furioznom tempu presto (168–200 d/m). Svečan i raskošan završetak Serenade jedno je od najupečatljivih Mozarovih finala.

Vidi još

• Dodatak:Glosar klasične glazbe

Izvori

• Predgovor Serenade KV 320 na mrežnom izdanju Neue Mozart-Ausgabe, dme.mozarteum.at (njem.) (pristupljeno: 9. veljače 2020.)
• Partitura Serenade KV 320 na mrežnom izdanju Neue Mozart-Ausgabe, dme.mozarteum.at, s mogućnošću slušanja drugog menueta (njem.) (pristupljeno: 9. veljače 2020.)
• Serenada br. 9 u D-duru u programskom vodiču Simfonijskog orkestra St. Louisa,www.slso.org (en.) (pristupljeno: 11. veljače 2020.)
• Serenada u D-duru na stranici IMSLP, imslp.org