Ernest Radetić: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 4:
Rodio se u Baderni 13. ožujka 1899. godine. U rodnom je mjestu pohađao pučku školu [[Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru|Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru]]. U Pazinu je završio četiri razreda hrvatske gimnazije. Početkom prvoga svjetskog rata upisao se u [[Katolički školski centar Petar Barbarić|isusovačku veliku gimnaziju]] u Travniku. Otamo je poslan na talijansko bojište. Kad je propala Austro-Ugarska, bio je u talijanskom logoru. <ref name=GK/>
Nakon gimnazijskog obrazovanja i sudjelovanja u I. svjetskom ratu, te potom talijanskog zarobljeništva, prepoznaje da kao mladi hrvatski intelektualac nema u rodnoj Istri koja je došla pod vlast Italije baš nikakvih izgleda. Odlučuje u siječnju 1920. godine prijeći kod Rijeke tadašnju državnu granicu, pridružujući se tzv. [[emigracija istarskih Hrvata u Hrvatsku 1918.-1943.|"istarskoj emigraciji"]]. On sam opisuje: "... ja sam smatrao da sam došao u ''svoju'' domovinu i krenuo prema Zagrebu ''svome'' glavnom gradu, gdje moram imati puna prava, ne samo kao svaki drugi član iz bilo koje hrvatske pokrajine, nego možda čak i posebnu pažnju baš zato što sam iz Istre, koja je sada postala prava "sirotica". Makar je od isprava imao sa sobom jedino gimnazijsku školsku svjedodžbu, vlasti mu na Sušaku izdaju putovnicu Kraljevine SHS; u Zagrebu on - kao marljiv i lojalni službenik najprije u Pošti, pa potom u privatnim poduzećima - doživljava prijam kakvom se i nadao.<ref>Ernest Radetić, "Istarski zapisi", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969., str. 293 - 296</ref> Talijansko pustošenje i dekroatizaciju Istre opisao je poslije u svo kapitalnom djelu ''Istarskim zapisima''. <ref name=GK/>
{{citat|Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljstva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.|Ernest Radetić, "Istarski zapisi", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969.}}
U Zagrebu je studirao na [[Pravni fakultet u Zagrebu|Pravnom]] i [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom fakultetu u Zagrebu]]. Bio je izdavač i urednik uspješnih listova ''Istra'' i ''Mali Istranin'' namijenjenih u prvom redu hrvatskim emigrantima iz Istre - kako onima širom Hrvatske i Jugoslavije, tako i onima u prekomorskim zemljama. Oba je lista pokrenuo i izdavao u Zagrebu (nakon uspješnog pokretanja "Istre" 1929. godine časopis mu je oduzet i preseljen u Beograd radi uređivanja u duhu "integralnog aleksandrovskog jugoslavenstva, potom 1930. godine započinje on izdavati časopis "Mali Istranin"); zahvaljujući njima je hrvatska javnost između dva svjetska rata dobivala vrijedne informacije o [[Istra|Istri]], te je opći zaključak da je taj Radetićev rad značajno pridonio borbi za priključenje Istre Hrvatskoj. Objavio je knjige [[proza|proze]] "Kad se užge mlada krv" i "Iskre pod pepelom" te djela "Istra pod Italijom", "Razbijeni mozaik" i "Istarski zapisi" u kojima je pisao o istarskim temama i stradanju istarskih Hrvata pod [[Italija|talijanskom]] okupacijom. Napisao je i mnoge [[drama|dramske]] i [[radio-drama|radiodramske]] tekstove.
Line 10 ⟶ 12:
U drugome svjetskom ratu spasio je od ustaškog strijeljanja [[Ive Mihovilović|Ivu Mihovilovića]], budućeg Vjesnikovog komentatora poznatog kao ''Spectator''. U spašavanju su također pomogli klerikalci [[Mate Ujević]] i [[Lav Znidarčić]]. <ref name=GK/>
Malo je tko je poput Radetića ustrajno pridonosio očuvanju i promicanju hrvatskoga karaktera Istre, ostajući uvijek kao katolik na strani istine, pravde i čovjeka.<ref name=GK/> Nakon II. svjetskog rata Radetić - kao politički [[konzervativizam|konzervativac]] i dosljedni katolik u vremenima kada se smjelo promicati samo ljevičarske ideje - "staje u stranu" i u velikoj mjeri odustaje od javnog intelektualnog rada. Tek 1961. godine na poziv [[Mijo Mirković|Mije Mirkovića]], najuglednijeg ljevičarskog intelektualca podrijetlom iz Istre počinje Radetić ponovo sa spisateljskim radom, te već 1962. godine objavljuje knjižicu (12 stranica) "Otac: događaj iz istarskog narodnog života u jednom činu".
"Po zadatku" koje mu je dodijelila grupa oko Mije Mirkovića, Radetić piše o istarskim temama, s posebnim naglaskom na zapadnu Istru. U svojem kapitalnom djelu "[[Istarski zapisi|Istarskim zapisima]]" iz [[1969.]] godine daje on izgrađenim stilom iskusna publicista jedan široki pregled hrvatskog pitanja u Istri s posebnim naglaskom na razdoblje zadnje polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća - razdoblja kojem je on bio očevidac, ili je barem mogao dobiti temeljite informacije od sudionika najvažnijih događaja. Tu on daje mnoge informacije koje ljevičarski pisci tog vremena nisu htjeli, nisu znali ili nisu mogli napisati - a možda ni pojmiti. Djelo uvjerljivo odskače od marksističkih spisa tih doba s (pre)velikom tendencijom svođenja kulturalnih, nacionalnih i gospodarskih problema Istre toga doba na kategorije "[[klasna borba|klasne borbe]]" (zanemarujući da su socijalističke ideje bile sve do 1940-ih godina raširene u Istri skoro isključivo među Talijanima, dok su istarski Hrvati u pravilu bili "sitnoposjednički" i konzervativno usmjereni). Tako saznajemo mnogo o djelovanju hrvatskih [[pravaštvo|pravaša]] na čelu sa [[Matko Laginja|dr. Matkom Laginjom]] (u Istri su pravaši djelovali pod imenom "narodnjaci", od imena [["Hrvatsko-slovenska narodna stranka"]] koja je objedinjavala kako Slovence iz sjevernih dijelova Istre oko Kopra, tako i Hrvate južno od rijeke Dragonje); o važnom i uspješnom naporu [[Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru|"Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru"]] koja je dobrovoljnim prilozima prikupljenima diljem Hrvatske dugo bila glavni izvor financiranja hrvatskih škola u Istri (koje lokalne vlasti pod kontrolom Talijana nisu htjele osnivati niti financirati), o široko raširenoj (i djelotvornoj) domoljubnoj potpori građanstva širom Hrvatske ujedinjenju Istre s Hrvatskom i potpori Hrvatima u Istri od kraja 19. do sredine 20. stoljeća, o raznim uglednim istarskim "narodnjacima" koji su značajno pomogli u ustanku i osnivanju "narodne vlasti u Istri", da bi lokalni tisak pod nadzorom komunista propuštao kasnije čak objaviti bilješke o smrti ljudi koji su dali vrlo značajan obol "narodnooslobodilačkoj borbi", ali koji se nisu uklopili u poratnu komunističku vladavinu.
== Djela ==
| |||