Razlika između inačica stranice »Ernest Radetić«

Dodano 14 bajtova ,  prije 5 mjeseci
Rodio se u Baderni 13. ožujka 1899. godine. U rodnom je mjestu pohađao pučku školu [[Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru|Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru]]. U Pazinu je završio četiri razreda hrvatske gimnazije. Početkom prvoga svjetskog rata upisao se u [[Katolički školski centar Petar Barbarić|isusovačku veliku gimnaziju]] u Travniku. Otamo je poslan na talijansko bojište. Kad je propala Austro-Ugarska, bio je u talijanskom logoru. <ref name=GK/>
 
Nakon gimnazijskog obrazovanja i sudjelovanja u I. svjetskom ratu, te potom talijanskog zarobljeništva, prepoznaje da kao mladi hrvatski intelektualac nema u rodnoj Istri koja je došla pod vlast Italije baš nikakvih izgleda. Odlučuje u siječnju 1920. godine prijeći kod Rijeke tadašnju državnu granicu, pridružujući se tzv. [[emigracija istarskih Hrvata u Hrvatsku 1918.-1943.|"istarskoj emigraciji"]]. On sam opisuje: "... ja sam smatrao da sam došao u ''svoju'' domovinu i krenuo prema Zagrebu ''svome'' glavnom gradu, gdje moram imati puna prava, ne samo kao svaki drugi član iz bilo koje hrvatske pokrajine, nego možda čak i posebnu pažnju baš zato što sam iz Istre, koja je sada postala prava "sirotica". Makar je od isprava imao sa sobom jedino gimnazijsku školsku svjedodžbu, vlasti mu na Sušaku izdaju putovnicu Kraljevine SHS; u Zagrebu on - kao marljiv i lojalni službenik najprije u Pošti, pa potom u privatnim poduzećima - doživljava prijam kakvom se i nadao.<ref>Ernest Radetić, "Istarski zapisi", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969., str. 293 - 296</ref> Talijansko pustošenje i dekroatizaciju Istre opisao je poslije u svo kapitalnom djelu ''Istarskim zapisima''. <ref name=GK/>
{{citat|"... ja sam smatrao da sam došao u ''svoju'' domovinu i krenuo prema Zagrebu ''svome'' glavnom gradu, gdje moram imati puna prava, ne samo kao svaki drugi član iz bilo koje hrvatske pokrajine, nego možda čak i posebnu pažnju baš zato što sam iz Istre, koja je sada postala prava "sirotica".|}}
Makar je od isprava imao sa sobom jedino gimnazijsku školsku svjedodžbu, vlasti mu na Sušaku izdaju putovnicu Kraljevine SHS; u Zagrebu on - kao marljiv i lojalni službenik najprije u Pošti, pa potom u privatnim poduzećima - doživljava prijam kakvom se i nadao.<ref>Ernest Radetić, "Istarski zapisi", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969., str. 293 - 296</ref> Talijansko pustošenje i dekroatizaciju Istre opisao je poslije u svom kapitalnom djelu ''Istarskim zapisima''. <ref name=GK/>
 
{{citat|Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljstva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.|Ernest Radetić, "Istarski zapisi", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969.}}