Božo Milanović: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m lektura (budući da -> jer) |
|||
Redak 25:
Početkom [[1920-ih]] godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika [[Talijanizacija|talijanizacije]] više puta tjelesno napadaju fašisti - još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji. Godine [[1922.]] postavljen je za kapelana u Trstu. U vrijeme izbora za talijanski parlament [[1922.]] godine zapaljen mu je župni dvor, a njega samoga su fašisti (koji još nisu bili na vlasti u Italiji, ali su u Istri snažno djelovali) pretukli. Od [[1923.]] godine je predsjednik Istarskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda u Pazinu (tada nosi naziv Društvo sv. Mohora) i dugo godina upravljao je tim društvom;<ref name="enciklopedija.hr">[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40818 Milanović, Božo], enciklopedija.hr, pristupljeno 15. veljače 2019.</ref> bogata izdavačka djelatnost tog društva obuhvaća i djela koja je on sam napisao. Krajem [[1920-ih]] živio je i radio u [[Trst]]u gdje je tiskao posljednju dopuštenu literaturu i vodio otpor u Istri preko zajedničke slovensko-hrvatske organizacije [[Edinost]]. U to doba [[fašizam|fašizma]] u Istri mons. Milanović proveo je dio vremena u internaciji zato što je sa skupinom svećenika tiskao hrvatsku početnicu i dogovorio se sa župnicima da otvore hrvatske škole.
Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na [[Mirovna konferencija u Parizu (1947.)|Mirovnoj konferenciji u Parizu]] [[1946.]] godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala [[NR Hrvatska|Hrvatskoj]] koja je bila dijelom [[FNR Jugoslavija|Jugoslavije]]. Granice su dogovorene [[Pariški mirovni sporazum|Pariškim mirovnim sporazumom]] [[1947.]] godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela [[Trst]] pripao [[Italija|Italiji]], a [[Istra]] [[Hrvatska|Hrvatskoj]]. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je ''[[Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine]]'' donesena u [[Pazin]]u [[12. veljače]] [[1946.]] godine. Spomenicu je donio "[[Zbor svećenika sv. Pavla za Istru]]", a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik [[Miroslav Bulešić|Miro Bulešić]], odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od [[1918.]] do [[1943.]] godine, ali je Istra i pokraj toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.
U Trstu je 1946. godine pokrenuo list [[Gore srca]].<ref>[https://www.glas-koncila.hr/bezazleno-glasilo-kojega-su-se-bojali-list-gore-srca-u-doba-fasizma-i-komunizma/ Glas Koncila] ''BEZAZLENO GLASILO KOJEGA SU SE BOJALI List »Gore srca« u doba fašizma i komunizma'', 7. rujna 2018. (pristupljeno 19. veljače 2020.)</ref>
Milanović je bnovio sjemenište i bio je upravitelj sjemenišne gimnazije od [[1947.]] do [[1968.]] godine, te upravitelj Visoke teološke škole u Pazinu od [[1955.]] do [[1965.]] godine.<ref name="enciklopedija.hr"/>
| |||