|
Pred raspad, [[Božić]], [[Uskrs]] i [[Svi sveti|Dan mrtvih]] su postali neradnim danima. Bilo je i prijedloga da bude i Dan ujedinjenja, 1. prosinca, ali je odbijen, iz razloga što je tada nastala kraljevina SHS, koja nije priznavala nacionalna prava svim narodima.
==Nezaustavljiv rast krize nakon Titove smrti==
''Vidi još: [[Kronologija raspada SFRJ]]''
Ubrzo poslije Titove smrti izbija prva politička kriza na [[Kosovo|Kosovu]] (1981.). Nemiri kosovskih Albanaca uzdrmali su jugoslavensko društvo.<ref name="Zagreb 2008">[[Davor Marijan]], Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 72, {{ISBN|978-953-212-339-5}}</ref>
Zatim nastupa teška ekonomska kriza (vlada [[Milka Planinc|Milke Planinc]] 1982.), koju se tijekom sljedećih godina sve više produbljuje; savezna vlada, partija i cjelokupni sustav pokazuju bespomoćnost da krizu prevaziđu. Takozvani [[Dugoročni program ekonomske stabilizacije]], niz debelih knjiga sa bespredmetnim nizovima brojki i šupljih ideoloških fraza, ne dovodi do nikakvog poboljšanja.
Vanjski je dug sa šest milijardi i 584 milijuna dolara iz 1975. godine narastao na dvadeset milijardi i 501 milijuna dolara krajem 1983. godine. Krajem 1984. godine broj nezaposlenih prešao je jedan milijun. Prosječni dohodak iz 1985. godine [[inflacija]] je vratila na razinu koju je SFRJ imala 1967. godine. Od 1981. godine kada je kriza javno priznata svake je godine rastao i broj obustava rada, kako je službeno nazivan [[štrajk]]. U 1982. godini bilo ih je 174, u 1986. 851, a u samo prva tri mjeseca 1987 bilo je zabilježeno 392 štrajka, što je u odnosu na prethodnu godinu bilo povećanje od 87,7 %.<ref name="Zagreb 2008"/>
S uzdrmanim društvom pod nemirima kosovskih Albanaca, napadom na Titovo političko nasljeđe, dnevnopolitičko se preispitivanje proširilo na društvene znanosti i noviju povijest, Drugi svjetski rat i zločine ustaša nad Srbima u NDH. Problem žrtava je i prije u Jugoslaviji bio zlorabljen radi postizanja različitih ciljeva. Jedan od prinosa [[Srpska pravoslavna crkva|Srpske pravoslavne crkve]] na prijelazu osamdesetih u devedesete bio je ritualno iskapanje kostiju pobijenih i njihovo sahranjivanje. Mlake reakcije na napade na SKJ i politički sustav u Srbiji priskrbile su toj republici status koja je uz određene sankcije bila slobodnija za drugačija mišljenja.<ref>[[Davor Marijan]], Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 75, {{ISBN|978-953-212-339-5}}</ref>
Za potrebe srpske politike pojam masovnih ustaških zločina zamijenio se "jačim" i zvučnim pojmom [[genocid]] i pitanjem odgovornosti počinilaca genocida.<ref>[[Davor Marijan]], Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 74, {{ISBN|978-953-212-339-5}}</ref> Osim dokazivanja genocidnosti Hrvata u srpskim je znanstvenim krugovima počela rehabilitacija [[Četnici|četničkog]] pokreta.<ref>[[Davor Marijan]], Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 76, {{ISBN|978-953-212-339-5}}</ref> [[Bijela knjiga Stipe Šuvara]] iz 1984. godine primjer je što je [[SKJ]] u Hrvatskoj očekivao od znanosti i kulture.
Hraneći se srpskim opsesijama oko [[Kosovo|Kosova]], raste srpski nacionalistički i šovinistički pokret. On javno nastupa od 1986., kada je objavljen [[Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti]], a osvaja vlast u Srbiji kada mu [[Slobodan Milošević]] izražava potporu i 1987. obračunava s oporbom u [[Savez komunista Srbije|Savezu komunista Srbije]] ([[Ivan Stambolić]]). Organizirajući tzv. [[događanje naroda]], tj. inscenirane masovne spontane prosvjede protiv političkih rukovodstava, Milošević uspijeva dovesti svoje poslušnike na vlast u Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori, tj. u polovini federalnih jedinica. To će dovesti do blokade odlučivanja u [[Predsjedništvo SFRJ]].
Ova masovna događanja "organizirane spontanosti", gdje narod na masovnim skupovima daje podršku karizmatskom vođi i jedinoj legalnoj stranci, u Srbiji su potpuno gurnula u drugi plan zahtjeve za stvarnom demokratizacijom (liberalizacijom) političkog sustava u smjeru pluralizma, koji su se glasnije počeli postavljati početkom 1980-ih. U Sloveniji, koja je bila ekonomski najnaprednija i politički najzrelija, postupna demokratizacija i pluralizacija događala se sredinom 1980-ih unutar postojećih institucija (Posebnu ulogu imao je [[Savez socijalističke omladine]] Slovenije, iz kojeg je nastala liberalno-demokratska stranka). U Hrvatskoj, koja kasni, situacija se naglo mijenja početkom 1989., pojavom novih inicijativa i organizacija ([[UJDI]], [[HSLS]], [[HDZ]] i dr.).
Suočen sa ovim "antisocijalističkim" i "nacionalističkim" pokretima, vrh JNA povezuje se sa srpskim rukovodstvom, koje velikosrpsku poziciju maskira pozivom na jugoslavensko jedinstvo. Pokušaji da se po obrascu "događanja naroda" slome rukovodstva Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine doživjeli su neuspjeh.
Krajem 1989. savezna vlada [[Ante Marković]]a uspijeva znatno poboljšati ekonomsku situaciju (unutarnja konvertibilnost [[dinar (jugoslavenski)|jugoslavenskog dinara]], znatno usporavanje inflacije), ali politički raskol će taj uspjeh učiniti uzaludnim. Do kraja 1990. savezna vlada je izgubila realnu moć.
Prvi demokratski i slobodni izbori provedeni su u travnju 1990. u Sloveniji i Hrvatskoj. Ti su izbori bili održani u redovnom roku, jer u postojećem političkom sustavu izbori su održavani svake četiri godine, uz striktnu kontrolu preko [[SSRN]]. Nekoliko zakonskih promjena krajem 1989. i početkom 1990. omogućile legaliziranje političkih stranaka i drugih slobodnih društava ([[udruga]]), slobodno kandidiranje (uz prikupljanje određenog broja potpisa) i ravnopravnu predizbornu kampanju. U obje republike pobjeđuju antikomunističke snage: koalicija '''Demos''' u Sloveniji i [[HDZ]] u Hrvatskoj.
==Raspad i rat==
|
