Povijest Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 1:
[[Datoteka:Flag of Yugoslavia (1946-1992).svg|mini|Za jugoslavensku zastavu je prihvaćena [[panslavizam|panslavenska zastava]]. U prvoj Jugoslaviji se koristila u omjeru 2:3. U drugoj i trećoj Jugoslaviji, zastava se koristila u omjeru 1:2. Za vrijeme druge Jugoslavije, u središnjem dijelu, nalazila se [[crvena zvijezda]], simbol komunizma.]]
'''Jugoslavija''' je bila država nekoliko [[Južni Slaveni|južnoslavenskih]] i drugih naroda, koja je s različitim državnim ustrojem i geopolitičkim sastavom postojala od 1918. (službeno od 1929.) do 2003. , najdulje pod srbijanskom dinastijom [[Karađorđevići|Karađorđevića]] (1918.–1941.; formalno do 1945.) i pod komunističkom vlašću (1945.–1991.).<ref name="HOL">[http://hol.lzmk.hr/clanak.aspx?id=17425 Hrvatski obiteljski leksikon - Jugoslavija] Dopušteno je korištenje ili citiranje pojedinih članaka u dijelovima ili u cjelini uz naznaku izvora. Ostala autorska prava zadržava Leksikografski zavod Miroslav Krleža.</ref>
Nastala je nakon [[Hrvatska u Prvom svjetskom ratu|I. svjetskoga rata]] (1. prosinca 1918.) ujedinjenjem kraljevina [[Kraljevina Srbija|Srbije]] i [[Kraljevina Crna Gora|Crne Gore]] s [[Država SHS|Državom SHS]]. Prvotno se nazivala [[Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca]], potom od 1920. do 1929. [[Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca]] i konačno od 1929. [[Kraljevina Jugoslavija]]. U monarhijskom razdoblju vladari su bili kralj [[Petar I. Karađorđević|Petar I.]] (do 1921.), kralj [[Aleksandar Karađorđević|Aleksandar I.]] (1921.–1934.) i kralj [[Petar II. Karađorđević|Petar II.]] (1934.–1945.; zbog njegove maloljetnosti vlast je 1934.–1941. imao knez [[Pavle Karađorđević|Pavle]]). Od osnutka 1918. bila je izražena srbijanska prevlast u državnim ustanovama, zasnovana na centralističkom uređenju i tumačenju ujedinjenja kao kontinuiteta srpske države. Nova je država uskoro uspostavila nove unutarnje granice koje su bile neprirodne, niti su poštivale povijesne granice. Bile su skrojene na štetu drugih naroda, da bi se stvorila srpska većina i u krajevima koji nisu imali nikakvu povijesnu svezu sa Srbijom. Bila je osporavana [[federalističko jugoslavenstvo|federalizacija]], koju su posebice zahtijevale [[federalistički blok|hrvatske stranke]]. Nije bila omogućena politička afirmacija manjinskih naroda (Bošnjaka, Makedonaca, Crnogoraca i dr.). [[Rapallski ugovor|Rapallskim ugovorom]] iz 1920. [[Kraljevina Italija|Italiji]] su priznati Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez općine Kastav), Zadar, otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža (s pripadajućim manjim otocima). [[Rimski ugovori (1924.)|Rimskim ugovorima 1924.]] Italiji je priznata i [[Slobodna Država Rijeka|Rijeka]]. Vladajući režim u Kraljevini SHS već je imao mnogo osobina fašizma, što je osobito iskazalo kad je proglašena [[Šestosiječanjska diktatura|Diktatura]] 1929 godine. Ta je diktatura nazivana u literaturi monarhofašistička diktatura (t.zv. balkanski fašizam). Ustavna monarhija obnovljena je oktroiranim ustavom 1931., no nasilna narav režima nije se mnogo umanjila. Srbijanski hegemonizam naposljetku je okrenuo Srbe iz krajeva zapadno od Drine protiv Srbije, jer su financijskim sustavom bili zakinuti i oni, pa su ušli u savez s hrvatskim strankama. Rješavanje hrvatsko-srpskoga odnosa, kao ključnoga državnog pitanja, pokušano je 1939. sa stvaranjem [[Banovina Hrvatska|Banovine Hrvatske]].<ref name="HOL" />
U [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji|II. svjetskom ratu]] Jugoslavija je nakon što je već bila uvela neke antisemitske zakone, prišla Trojnim paktom Osovinskim silama, jer je željela doći do grčkog teritorija koji su joj one nudile. Nakon puča u organizaciji Engleske koji je sproveden da bi Osovinske sile izgubile jedan sebi odan režim, Osovinske sile vojnim si putem osiguravaju jugozapadno krilo za planirani napad na SSSR. [[Treći Reich]] i [[fašistička Italija]] i Mađarska napadaju i pripajaju djelove te države, a u napadu pasivno sudjeluju Rumunjska i Bugarska, jer je s njihovih teritorija napadnuta Jugoslavija. U ostatku bivše države Osovinske sile uspostavljaju marionetske države: [[Nedićeva Srbija|Srbiju]] kojoj je na čelu bio general [[Milan Nedić]], veći dio današnje Hrvatske i skoro cijela današnja BiH potpadaju pod [[NDH|Nezavisnu Državu Hrvatsku]], od Crne Gore napravljen je protektorat. I te marionetske države bile su pod vojnom okupacijom Njemačke i Italije, a djelovi tih marionetskih država bili su pod posebnim okupacijskim režimom. Kralj i vlada izbjegli su u inozemstvo. Antifašističku borbu predvodila je [[KPJ|Komunistička partija Jugoslavije]] pod vodstvom [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]]. Na zasjedanjima [[AVNOJ]]-a 1942. i 1943. [[Antifašistički pokret u Hrvatskoj|antifašistički pokret]] donosi program poratnoga državnog uređenja.<ref name="HOL" />
Od 1945. Jugoslavija je pod komunističkom vlašću, kao [[Demokratska Federativna Jugoslavija]] (DFJ; 1945.), [[Federativna Narodna Republika Jugoslavija]] (FNRJ; 1945.–1963.) i [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija]] (SFRJ; 1963.–1991.). Mirovnim ugovorima nakon 1945. Jugoslaviji je priznata većina teritorija izgubljenih prljavim diplomatskim igrama 1920-ih. Titova Jugoslavija nije priznala unutarnje granice iz Kraljevine Jugoslavije. Išlo se za granicama iz vremena iz doba prije Kraljevine SHS. Kriteriji po kojima su uspostavljene republičke granice uvijek su izvedeni na način da se išlo na štetu Hrvatske. Makedoniji i Kosovu je priznat subjektivitet, Sandžaku koji je imao svoj ZAVNO nije, Boka kotorska je izostavljena iz imena pa je nakon ZAVNO Crne Gore i Boke ostala samo Crna Gora. Višestranački izbori koji su organizirani na pritisak međunarodne zajednice da bi Jugoslavija dobila međunarodno priznanje nisu bili to što su trebali biti. Nisu bili ni slobodni niti su održani u atmosferi ravnopravnosti i slobode izražavanja mišljenja. Jugoslavensku federaciju (od 1945.) činilo je šest republika: [[SR BiH|BiH]], [[SR Crna Gora|Crna Gora]], [[SR Hrvatska|Hrvatska]], [[SR Makedonija|Makedonija]], [[SR Slovenija|Slovenija]], [[SR Srbija|Srbija]] ([[SAP Vojvodina|Vojvodina]], a postupno i [[SAP Kosovo|Kosovo]] postaju srbijanske autonomne pokrajine). Tih se dva desetljeća Jugoslavija nije mnogo razlikovala od ostatka istočnog bloka. Boljševički političko-gospodarski model bio je slijepo kopiran, a Tito se Staljinu suprotstavio tek kad ga je ovaj odlučio podložiti pod svoju kontrolu, kao što je to napravio u ostatku istočne Europe. Tek tad, silom prilika Titova se Jugoslavija otvorila Zapadu, čija pomoć joj je bila prijeko potrebna. Jugokomunistički režim provodio je ograničenu liberalizaciju sredinom 1960-ih (nakon pada Rankovića), kad je ponovo bio na rubu bankrota. Zato je dopustio odlazak radnika u inozemstvo, rješavajući tako problem velike nezaposlenosti i tehnološkog zaostajanja, računajući na inozemne doznake radnika na "privremenom radu u inozemstvu". Jugoslavija je posebice olakšala davanje putovnica Hrvatima, da bi hrvatski narod što više iselio iz Jugoslavije i oslabila mu se biološka snaga, čime bi se otvorila vrata za namjere velikosrpskih krugova. Liberalizacije su izdržale još malo početkom 1970-ih; tijekom 1971. i 1972. obračunao se s nacionalno-demokratskim težnjama ([[Hrvatsko proljeće]], smjene u vodstvu Srbije), a 1974. [[Ustav SFRJ|osnažuje suverenitet republika]] uvođenjem konfederalnih sadržaja. Negativnom selekcijom u Hrvatskoj postavljeni su tvrdolinijaški kadrovi koji su sprovodili politiku [[hrvatska šutnja|hrvatske šutnje]], odnosno neopiranja svim nepravednim politikama i mjerama saveznih vlastiju. 1980-ih politička su sučeljavanja republičkih vodstava oko pitanja državnoga uređenja, političkoga pluralizma i dr.; osnaženi su različiti nacionalni zahtjevi te [[Južnoslavenska ideja#Druga Jugoslavija|unitarističko jugoslavenstvo]], uz težnju Srbije za političkom dominacijom.<ref name="HOL" />
Sve netolerantniji stav Srbije, indoktriniranje Srba protiv Hrvatske, Hrvata, Slovenije, Slovenaca i Albanaca, jačanje jugounitarističkih struja i velikosrpstvo koje se iskazivalo u različitim modalitetima, suspendiranje suvereniteta Vojvodine i Kosova, pučistički preuzeta vlast u Crnoj Gori i Vojvodini, kao i višedesetljetno nerazumijevanje za hrvatsko-slovenske probleme u "vječno nerazvijenim" republikama koje su razvile gospodarsko-političku strukturu koja je funkcionirala na parazitski način jer je unaprijed računala na davanja razvijenih republika premda su razvijene republike gubile rast i počele gospodarski padati, sve je bilo veće nezadovoljstvo postojećim sustavom kod razvijenih republika, Hrvatske i Slovenije. Sve otvoreniji ispadi srpskog ekspanzionalističkog nacionalizma u konglomeratu s jugounitarističkim filosrpskim snagama osobito je izazivao gnjev u Hrvatskoj, kojoj je cvijet inteligencije u hrvatskom proljeću i za najbezazlenije zahtjeve za promjenom bio zatvoren i proganjan uz najteže optužbe.<ref> Tito je optužio Vladu Gotovca da želi Hrvatsku Pavelićevog tipa!</ref> I komunističke i nekomunističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji bile su protiv takve Jugoslavije, osim tvrdih jugokomunista. Premda su Hrvatska i Slovenija, nakon demokratskih promjena iskazale političku volju biti i u takvoj Jugoslaviji ali s konfederalnim uređenjem, velikosrpske snage nisu pokazivale zanimanje za suživot i suradnju. Ohrabrene iz inozemstva, i nakon dva desetljeća priprema za osvajački pohod protiv Hrvatske i Slovenije, jugounitaristički i velikosrpski krugovi odbacuju svaki razumni prijedlog. Nakon srbijanskog embarga na slovensku robu, i pokušaja opstruiranja organiziranja demokratskih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji, kao i pokušaja proglašenja ništavnim tih izbora, velikosrpsko-jugounitaristički konglomerat snaga potpaljuje oružanu pobunu hrvatskih Srba a zatim radi navlačenja Hrvatske u rat, vojno napada Sloveniju. U isto vrijeme na sve načine opstruiraju rutinsku smjenu u Predsjedništvu SFRJ kojem je na čelu trebao doći hrvatski član, koji bi bio prvi nekomunistički predsjednik. Uskoro velikosrpske snage vrše vojnu [[Domovinski rat|agresiju na Hrvatsku]] uz sveopće ocrnjivanje Hrvatske u inozemstvu po svim kanalima. Tijekom 1991. sve je jasniji proces [[Raspad SFRJ|raspada SFRJ]]. Makedonija na vrijeme prepoznaje opasnost i odlučuje se za suverenost, dok u BiH politička naivnost, kunktatorstvo i djelimično filosrpstvo u muslimanskih političara rezultiraju presporom reakcijom BiH, koja se pokazala kobnom. [[Bosanskohercegovački Hrvati u ratu u Bosni i Hercegovini|Hrvatima u BiH]] velikosrpska opasnost bila je sasvim jasna, jer su suosjećali sa sunarodnjacima u Hrvatskoj. Pripremljenost b-h. Hrvata spasila je BiH od velikosrpske okupacije i genocida. Na nespremnu BiH velikosrpske snage vrše agresiju i uskoro izbija [[Rat u BiH|BiH]]. Od 1992. do 2003. naziv Jugoslavija bio je zadržan u imenu [[Srbija i Crna Gora|srbijansko-crnogorske državne zajednice]] ([[Savezna Republika Jugoslavija]]).<ref name="HOL" />
== Prva Jugoslavija ==
{{glavni|Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca|Kraljevina Jugoslavija|Drugi svjetski rat u Jugoslaviji}}
| |||