Nevladine organizacije su se počele vraćati u zemlju, ali međunarodna zajednica nije pružila značajnu pomoć novom režimu, i većina međunarodna pomoć je preusmjeravana na izbjegličke kampove u Zairu nakon egzodusa Hutua iz Ruande.<ref name="Prunier 1999"/>{{is|str. 327.-328.}} Kagame jenastojao prikazati vladu kao uključivo a ne pod dominacijom Tutsija. Režirao je etničke pripadnosti s nacionalnih osobnih iskaznica građana, a vlada je počela politiku umanjivanja razlika između Hutua, Tutsija i Twa.<ref name="Bonner 1994."/>
Tijekom genocida i u mjesecima nakon RPFpobjedupobjede, vojnici RPF su poubijali mnogo ljudi optuženih za sudjelovanje u ili podržavanje genocida.<ref name="Kinzer 2008"/>{{is|str. 189.}} Mnogi od tih vojnika bili su nedavni Tutsi novaci iz Ruande, koji su izgubio obitelju ili prijatelje i tražili osvetu.<ref name="Kinzer 2008"/>{{is|str. 189.}} Razmjer, opseg i izvor krajnje odgovornosti za ta ubojstava su sporni. Human Rights Watch, kao i znanstvenici poput Pruniera, tvrde da broj poginulih može biti i do 100.000,<ref name="Prunier 1999"/>{{is|str. 360.}} i da su Kagame i RPF elita ili tolerirali ili organizirali ubojstva.<ref>Human Rights Watch (I) 1999.</ref> U intervjuu novinaru Stephenu Kinzeru, Kagame je priznao da je došlo do ubojstva, ali je naveo da su ih provodili odmetnuti vojnici i da ih je bilo nemoguće kontrolirati.<ref name="Kinzer 2008"/>{{is|str. 191.}} RPF ubojstva su privukla međunarodnu pozornost s [[Kibehu masakr]]om 1995. godine, u kojem su vojnici otvorili vatru na kamp za [[interno raseljene osobe]] u provinciji Butare.<ref>Lorch 1995.</ref> Australski vojnici unutar UNAMIR-a procjenjuju da je najmanje 4.000 ljudi ubijeno,<ref>Australian War Memorial.</ref> dok je Vlada Ruande tvrdila da je broj poginulih 338.<ref name="Prunier 2009"/>{{is|str. 42.}}
